Svijet bez Hitlera

Bila je zima, Inn je mjestimice pokrio led i dječak je pao u vodu. Da u blizini nije bilo njegova također četverogodišnjeg drugara u igri koji je bio toliko priseban da je dječaka izvukao iz vode, ovaj bi se utopio. Iz vode nije izvukao nikog drugoga nego – Adolfa Hitlera

Jozo Džambo – polis.ba

Prvi svjetski rat bio je završen. U moravskom Brnu točio je pivo gostima vlasnik gostionice i pokušavao izbjeći mislima koje ga nisu napuštale – da je upravo on skrivio izbijanje tog upravo okončanog strašnog rata. Dok su političari, generali, feldmaršali i svi drugi s ordenjem na uniformama odbijali bilo kakvu odgovornost za rat, rečeni je gostioničar svaljivao svu krivicu na sebe. Savjest ga je pekla zbog svega što se dogodilo za vrijeme onih krvavih ratnih godina.

Sudbonosni manevar na obali Miljacke

Od 28. lipnja 1914. do smrti savjest nije dala mira Leopoldu Lojki, po zanimanju vozaču, sada gostioničaru. Lojka se rodio u moravskom mjestu Telč god. 1886. Kao mlad čovjek stupio je u austrougarsku vojsku gdje se za vrijeme jedne vojne vježbe istaknuo hrabrošću time što je na udivljenje svih ukrotio razbjesnjele konje za što je primio nagradu od 300 kruna. Događaj je vidio i grof Franz Harrach, strastveni automobilist, koji je Lojku odmah nakon toga namjestio za vozača. Grof Harrach bio je sprijateljen s austrougarskim prestolonasljednikom Franjom Ferdinandom kojemu je za vrijeme njegova posjeta Sarajevu u lipnju 1914. stavio na raspolaganje svoj automobil i svoga vozača – Lojku.

Što se za vrijeme ovog posjeta dogodilo, poznato je do u pojedinosti. Nakon neuspjelog atentata na prestolonasljednika i njegovu pratnju na obali Miljacke, kolona je produžila put prema gradskoj vijećnici gdje je na gosta čekalo gradsko poglavarstvo. Nakon prijema koji je održan u neugodnoj i napetoj atmosferi, prijestolonasljednik je želio posjetiti u bolnici oficira iz pratnje koji je ranjen za vrijeme atentata. To je onda značilo da je za kolonu važio drugi put od prvotno predviđenog. To vozač Lojka nije znao niti mu je to itko u smušenosti trenutka kazao. Kada je greška bila zapažena, on je zaustavio auto i htio promijeniti smjer vožnje, no upravo tu stanku iskoristio je atentator Gavrilo Princip i pucao.

Umorstvo prestolonasljedničkog para izazvalo je, ili točnije rečeno: produbilo je krizu koja je kulminirala u okrivljivanju srbijanske vlade za atentat te ultimatumom koji ova vlada nije prihvatila i na koncu u objavi rata za koji se, eto, vozač Lojka smatrao krivim. Jer u njegovu razmišljanju i rekonstrukciji događaja vladala je ova logika: da je on krenuo drugim putem, automobil ne bi zastao pred atentatorom Principom, dakle ne bi bilo pogibije, prema tome ne bi bilo ultimatuma, a to u konačnici znači – ne bi bilo rata.

Dakle, Lojka i njegova grižnja savjesti! U stručnoj literaturi sačuvalo se njegovo ime u pojmu „Lojkin efekt” kada se govori o tome da teoretski i praktično ne samo „velika” imena nego i svaki pojedinac može utjecati na razvoj događaja svjetskih razmjera, samo ako mu okolnosti i slučaj dodijele tu ulogu.

Da bi do rata najvjerojatnije došlo i bez krivoga manevra s automobilom, u to Lojku za njegova života nije bilo moguće uvjeriti. On je kao samozvani „krivac” sa svojim tumačenjem nastanka „Velikog rata” preminuo 1926. godine.

Na rubu smrti u ledenoj rijeci

Nemoguće je provjeriti istinitost svjedočanstva koje se pričanjem i širenjem pretvorilo u legendu. A priča kaže da se godine 1894. na obali rijeke Inn u Passauu igrao četverogodišnji dječačić koji tada nije znao plivati, a niti je to kasnije ikada naučio. Bila je zima, Inn je mjestimice pokrio led i dječak je pao u vodu. Da u blizini nije bilo njegova također četverogodišnjeg drugara u igri koji je bio toliko priseban da je dječaka izvukao iz vode, ovaj bi se utopio.

Spasilac je kasnije postao katedralni orguljaš i dirigent a zvao se Johann Nepomuk Kühlberger.

Iz vode nije izvukao nikog drugoga nego – Adolfa Hitlera.

Hitlerov otac Alois, carinski službenik, bio je iz austrijskog Braunaua premješten u Passau. Nakon ponovnog premještaja u Linz supruga Klara ostala je još jedno vrijeme s djecom u Passauu. Stanovali su u ulici u blizini Inna kao podstanari obitelji Kühlberger tako da je bilo razumljivo da su se djeca podstanara i stanodavaca zajedno igrali.

To je potvrđeno. Sve ostalo se moglo tako ili slično dogoditi: možda je hladna voda bio samo plićak i nije trebalo posebne hrabrosti i vještine da se skvašenog dječaka izvuče na suho.

On se navodno čitavog života kajao zbog svoje spasilačke akcije i bio je uvjeren da bi se europska, pa i svjetska povijest odvijala drukčije da je pustio da maloga Adolfa odnese ledeni Inn

Potvrdu da se tako nešto spomenute godine uistinu dogodilo, nalazimo i u vijesti iz lokalnog lista Donau-Zeitung od 9. siječnja 1894. godine u kojoj stoji da je na Innu sigurnu smrt izbjegao neki dječak i da ga je od utapanja u hladnoj rijeci spasio njegov drug. Nedostatak imena u vijesti ostavlja do danas dovoljno prostora za špekulacije i priče kojima je najviše pridonio orguljaš Kühlberger sâm. On se navodno čitavog života kajao zbog svoje spasilačke akcije i bio je uvjeren da bi se europska, pa i svjetska povijest odvijala drukčije da je pustio da maloga Adolfa odnese ledeni Inn.

Kad je već tome tako, i mi možemo mirne duše dodati i svoje nagađanje i konstruirati priču kako bi bilo da se Alois Hitler u svome trećem braku s Klarom odlučio da neće imati više djece. Tada ne bi bilo ni maloga, pa prema tome ni velikoga Adolfa. A onda bi i povijest izgledala sigurno nešto drukčije.

Politika namjesto umjetnosti

Austrijski slikar Oskar Kokoschka (1886 – 1980), grafičar, pisac iz struje ekspresionizma i bečke moderne, pripada grupi umjetnika čija su djela nacionalsocijalisti proglasili upravo nakaradnima, pa prema tome onemogućili im normalno djelovanje i izlaganje. Njihova su djela izložili jedino na propagandnoj izložbi dekadentne umjetnosti („Entartete Kunst”) u Münchenu 1937. godine; u ovom izboru bio je i Kokoschka, koji se u to vrijeme već nalazio u emigraciji u Pragu (1934 – 1938). Ali kako se ni u Pragu nije više osjećao sigurnim, on se uputio u izbjeglištvo u Englesku.

Kokoschka je u Londonu susreo dosta njemačkih emigranata, najvećim dijelom Židova koji su iz Njemačke umakli holokaustu, pisaca, umjetnika, glazbenika. Među ovima bio je i kasniji nobelovac za književnost, u bugarskom gradu Rusčuku rođeni Elias Canetti, koji je u svojim zabilješkama iz godina provedenih u Engleskoj zapisao i sljedeće: „Na početku rata, kada sam njega [Kokoschku] – dvije, tri godine nakon prvog susreta u Pragu – ponovno vidio, nisam kod njega bio ni pola sata kada je on priznao strašnu krivicu: da je on sam kriv za rat, naime za to da je Hitler, koji je zapravo želio biti slikar, postao političar. Njih dvojica, Oskar Kokoschka i Hitler, natjecali su se za istu stipendiju na bečkoj Akademiji. Kokoschka je bio primljen, Hitler odbijen. Da je namjesto Kokoschke bio primljen Hitler, on ne bi nikada ušao u politiku, ne bi bilo Nacionalsocijalističke stranke, ne bi izbio rat. Kokoschka je, dakle, bio kriv za rat.”

I Canetti dodaje da se Kokoschka uvijek navraćao na tu temu; pa kada bi govorio i o drugim stvarima, uvijek bi našao prigodu da ponovi svoju poznatu priču o mogućem drukčijem ishodu svjetske povijesti u koju je i on svojom „krivicom” bio uključen.

„Tȁ nisam bedak, odoh ja doma”

Nisu Lojka, Kühlberger i Kokoschka bili jedini koji su razvitak svjetskih događaja tumačili kao drukčiju mogućnost i u alternativi vidjeli svoju ulogu, ne bilo kakvu ulogu nego upravo – odlučujuću!

Ovu samo po sebi nametljivu želju za poviješću „kakva bi mogla biti” nije zaobišla ni beletristika. U nekoj vrsti science fiction-a razrađuje tu misao austrijski književnik Hannes Stein. U njegovom romanu Der Komet (2013) nakon neuspjelog prvog atentata austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand izgovara riječi: „Tȁ nisam bedak, odoh ja doma.” I napušta Sarajevo. Prema tome, nema onog atentata s krvoprolićem i smrću, a to znači da onda nema ni ultimatuma, dakle ni Prvog svjetskog rata. A bez ovoga nema ni Hitlera, ni Drugog svjetskog rata, nema holokausta ni koncentracijskih logora, nema hladnoga rata ni vojno-političkih blokova itd. U ovako alternativnom tijeku povijesti Beč ostaje središnja svjetska metropola u kojoj se, iako prijeti smak svijeta, Bečlije ležerno ponašaju, kavane otvaraju u sedam ujutro, vinarnice u Grinzingu prepune su gostiju koji posljednji dan ne žele doživjeti trijezni, ciganska i balkanska muzika trešti, a oni još trijezni psuju, mole se i pričaju viceve: „Situacija je bezizlazna, ali nije ozbiljna.” Roman je neka vrsta moderne bajke i kao utopija pisan je s određenom mjerom humora, ali u toj literarnoj igrariji izraženo je ono što, izvan principa historijske znanosti, zaokuplja fantaziju svakog čovjeka: što bi bilo da nije bilo…

Bez aplauza

Ni historiografija nije pošteđena takvih špekulacija, premda ona načelno odbacuje razmišljanja tipa „što bi bilo da je…”. Za nju vrijede samo činjenice koje se mogu nedvosmisleno dokumentirati, a zatim manje ili više uvjerljivo interpretirati; konjunktivi, optativi ili fantazmagorična nagađanja su suvišni i ne vode ničemu.

Nije nikakvo čudo da svijet bez Hitlera zamišlja danas i „obični” čovjek kada stvara fikcije toga tipa. U takvu kategoriju iluzijā spada i konstrukt prema kojemu je masa mogla bez revolucije, bunta i prolijevanja krvi i na jedan bezazlen način skinuti Hitlera s njegova pijedestala vlasti i prizvati mu u svijest kako je suvišan. Kako?

Hitler, kao i svaki diktator, volio je parade, estetiku vojnih formacija i demonstracije moći, a sve to popraćeno marcijalnom retorikom i gestikom. Danas kada slušamo snimke njegovih govora, osjetimo agresivnost koja je bila glavna odlika nacionalsocijalističkog govorništva. Svako malo govornike se prekidalo aplauzima i glasnim skandiranjem. (Treba samo poslušati govor Hitlerova ministra za propagandu Josepha Goebbelsa i reakciju publike na njegov upit: „Wollt ihr den totalen Krieg? – „Hoćete li totalni rat?”) Da je ta publika – tako hipoteza – bez okolišanja nahrupila na stadione i trgove i svojim mnoštvom sugerirala jednodušnost, ali da ni na jedan dio govora nije aplaudirala, nego samo nijemo i pasivno stajala, to bi bilo sasvim dovoljno da govornik vidi da njegove riječi nemaju odjeka, da su samo kao „zvono koje zvoni, ili praporac koji zveči”. (I kabaretist čija publika ni najmanjim smiješkom ne bi reagirala na njegov nastup, brzo bi se povukao s pozornice i ozbiljno počeo sumnjati u svoje umijeće.) Dakle, šutnja sama već bi bila dovoljna da Hitler i njegovi glasnogovornici uvide da su na krivome mjestu i da odustanu!

Ali: nacionalizmi i totalitarizmi svih vremena hrane se upravo aplauzima i ovacijama.

Autor: Jozo Džambo. Tekst je prvotno objavljen u Jajčkom vjesniku, ožujak 2021. Uz autorovu suglasnost objavljujemo ga na Polisu.