Razlika između mana i vrlina u doba prosvjetiteljstva gubi na važnosti jer, kao i vrline, mane također, kao što nam je pokazao Mandeville, pridonose razvoju industrije, trgovine i društvenog blagostanja
Glavni grijesi i moderni grijesi
Uvod
Nismo baš toliko pokvareni koliko bismo mogli biti; i nadam se da sam dovoljno pokazao kako se može činiti bolje.
Bernard de Mandeville, Modesta difesa delle pubbliche case di piacere [Skromna obrana javnih kuća za uživanje] (1724), p. 84.
Ova knjiga nastaje iz razmišljanja koje je potaknuo kratki traktat kojega je 1724. godine napisao Bernard de Mandeville, a koji nosi naslov Skromna obrana javnih kuća za uživanje. Procjenjuje se da je u prvoj polovici osamnaestog stoljeća samo u Londonu bilo više od pedeset tisuća prostitutki; štetno širenje spolnih bolesti – „galska bolest“, kako je naziva Mandeville[1] – pojačalo je predrasude protiv inkontinencije i seksualne razuzdanosti. Kako bi se suprotstavio prohibicionističkom valu, koji je doveo do strogog propisa koji je prostituciju proglasio zabranjenom, a istovremeno svjestan ozbiljnih društvenih posljedica te pojave, Mandeville je, „kako bi se suočio s lošim posljedicama neukrotivog poroka“, predložio otvaranje javnih kuća koje bi jamčile učinkovitost i dobru organizaciju i koje bi bile zaštićene na isti način kao i ustanove javne službe.
Mandevilleovo obrazloženje je da javne kuće same po sebi ne tjeraju muškarce na seksualnu razuzdanost, nego ih „umjesto toga potiču da prakticiraju bludnost na zakonitom mjestu, bez ometanja društvenog mira i sa što je moguće manje štete za sebe“.[2]
Ali bordeli, to svi znaju, donose profit, a kada država ne profitira od ove „gradske sramote“, kako je veliki reformator John Northampton nazvao kuće tolerancije, o tome se brine biskup: „Dok se prostitucija nalazila u tako neizvjesnim okolnostima, biskup je smatrao da je ovo dobra prilika da poveća cjelokupni profit koji je dobivao od licenci dodijeljenih kurtizanama.“[3] Dakle, uvijek ima onih koji profitiraju na porocima, no, Mandeville potiče u završnom paragrafu svoga traktata: „Ukratko, jedno je sigurno, da dok ovo pišem nismo baš toliko pokvareni koliko bismo mogli biti; i nadam se da sam dovoljno pokazao kako se može činiti bolje.“[4]
Ova pohvala poroka ne proizlazi iz privatne požude Bernarda de Mandevillea, nego iz rezoniranja koje u sebi ima izvjesnu uvjerljivost. Godine 1705. Mandeville je objavio Bajku o pčelama, kratku poemu koja pripovijeda o tome kako je košnica [u prenesenom značenju kuća s mnogo stanova] bila uspješna i poročna i kako je, nakon reforme običaja, izgubila svoj prosperitet zajedno sa svojim porokom. Paradoks na kojem se temelji knjiga izražen je u podnaslovu „Osobni poroci, javna korist“. U zaključku traktata Mandeville piše:
Ni socijalne kvalitete, ni dobronamjerne sklonosti koje su prirodne čovjeku, ni stvarne vrline koje je on sposoban steći razumom i samoodricanjem, nisu temelj društva; nego, ono što nazivamo zlom u ovome svijetu, moralnim ili prirodnim zlom, je veliko načelo koje nas čini društvenim stvorenjima, čvrsti temelj, život i oslonac svih trgovina i poslova bez iznimke.[5]
Prema Mandevilleu, dakle, kad bi to zlo prestalo, društvo bi se počelo raspadati. Razlog koji se najčešće ponavlja u prilog ovoj tezi je taj što težnja prema luksuzu povećava potrošnju i stoga dovodi do porasta trgovine, industrije i svih ljudskih aktivnosti. Pod „luksuzom“ Mandeville podrazumijeva sve ono što nije nužno za egzistenciju „golog divljaka“. A budući da se vrlina u biti sastoji u odricanju od luksuza, ona je izravno suprotna boljitku i razvoju građanskog društva.
Svi Mandevilleovi argumenti počivaju na suprotnosti između rigorističkog pojma vrline kao mrtvljenja svake prirodne potrebe i želje i zapažanja da je ljudsko društvo organizirano u biti da zadovolji takve potrebe i želje. Dakle, ekonomija se osim na zadovoljavanju potreba održava i na zadovoljavanju poroka, pa u tom smislu Mandeville može reći da: „Nismo dovoljno pokvareni koliko bismo mogli biti.“ Nije to stvar bordela, nego ekonomije.
Koliko se god činila banalnom, ova je rasprava veoma aktualna i nameće problem. Kako pomiriti kršćansku kulturu koju – posebice danas u njezinom naglašenom suprotstavljanju islamskoj kulturi – svi poistovjećuju sa Zapadom, s razinom bogatstva i obilja koju su dosegla zapadna društva? Kako pomiriti etiku mrtvljenja, kojoj nas je kršćanstvo poučavalo kroz cijelu svoju povijest obilježenu ekonomijom naturalne razmjene, s izobiljem koje nam nudi proizvodnja i potrošnja dobara, gdje je zadovoljavanje potreba (a ne njihovo mtvljenje) ekonomski faktor, a zadovoljavanje poroka drugi faktor nakon što su potrebe zadovoljene? Kako biti kršćanin i pritom se „mrtviti“ u doba u kojem je društvo sraslo s ekonomijom koja za svoje opstanak ne zahtijeva odricanje, nego potrošnju i zadovoljavanje?
Vrijedilo bi srušiti ovo proturječje koje se obično ne čini vidljivim, jer se skriva iza jedne male zamke, koja glasi: Kršćanstvo je religija, ekonomija je oblik razmjene kojom se regulira proizvodnja i distribucija dobara. Točno. Ali možemo također reći: kršćanstvo je jedan moral (mrtvljenja), a ekonomija je jedan drugi moral (zadovoljavanja).
Budući da su ta dva morala nespojiva, govoriti o kršćanskoj ekonomiji imalo bi isto značenje i logičku dubinu kao i kvadratura kruga, uz dužno poštovanje prema svim dobronamjernim ljudima koji vjeruju da mogu napraviti kvadratni krug. Naime, u trenutku kada je društvo prešlo iz stanja potrebe u stanje njezinog zadovoljenja, kršćanski moral je završio svoju povijest. On stoga nestaje ili se seli u Treći ili Četvrti svijet gdje je potreba mrtvljenja još na snazi. I već se vide znakovi, koji su veoma čitljivi ukoliko se izbjegne još jedna zamka koja, suprotstavljajući kršćansku civilizaciju onoj islamskoj, skriva stvarnu suprotstavljenost bogatstva Zapada i siromaštva ostatka svijeta.
Krenuli smo od bordela kako bismo shvatili nešto o moralu, religiji i ekonomiji. Kao i obično, nikada nisu vrline, nego su to uvijek mane koje nam ponekad govore tko je čovjek. Pa pogledajmo pobliže ove mane, koji su ovdje prikazani u dva dijela: „Glavni grijesi“ i „Novi grijesi“.
- Glavni grijesi prvi put se nejasno pojavljuju kod Aristotela koji ih kvalificira kao: „habitusi zla“. Oni, kao i vrline, proizlaze iz ponavljanja radnji koje, ponovljene, u subjektu formiraju „habitus“ ili, kako Aristotel kaže u Nikomahovoj etici, „drugu narav“[6], koja pojedinca naginje u određenom smjeru. Otuda i važnost obrazovanja, čija je svrha uvježbati mladu osobu za stjecanje dobrih habitusa.
U srednjem vijeku na te se grijehe više nije gledalo kao na habituse stečene lošim navikama, nego kao na suprotstavljanje ljudske volje volji Božjoj. Toma Akvinski nam govori o tome u Summa theologiae,[7] gdje su ti grijesi navedeni redoslijedom kakav danas poznajemo.
U doba prosvjetiteljstva, razlika između mana i vrlina gubi na važnosti jer, kao i vrline, mane također, kao što nam je pokazao Mandeville, pridonose razvoju industrije, trgovine i društvenog blagostanja. Nakon pouke prosvjetiteljstva, glavne mane se, makar i nesustavno, pojavljuju u Kantovoj Metafizici običajnosti[8] i prije svega u njegovoj Antropologiji u pragmatičnom pogledu[9] gdje se, uz upozorenje o moralnoj devijaciji, ustaljuje novo izlaganje koje vidi u mani izraz ljudske tipologije ili, kako kaže Kant, „karakterologije“ (škrtac, pohotnik, oholnik, itd.).
Zato je Kantova Antropologija u pragmatičnom pogledu postala temeljni tekst za konstrukciju velikih psihijatrijskih traktata devetnaestog stoljeća. Od Griesingera do Wernickea, od Kraepelina do Freuda, mane, od izražavanja ljudske „tipologije“, postaju manifestacija njezine „psihopatologije“. I tako izlaze iz moralnog svijeta kako bi ušle u onaj patološki. Ne radi se više o grijesima, nego bolestima, bolestima duha.
- Novi grijesi, za razliku od glavnih grijeha, nemaju povijest upravo zato što su „novi“: ili u smislu da ih prije nije bilo, ili u smislu da nisu bili takvih dimenzija da bi činili jasnu i lako prepoznatljivo karakteristiku našeg načina življenja.
Doista, za razliku od glavnih grijeha koji signaliziraju „devijaciju“ ili, ovisno o toleranciji vremena, „karakteristiku“ ličnosti, novi grijesi ukazuju na „propadanje“, koje se, ustvari, niti ne osjeti, jer pogađa neselektivno sve. Novi grijesi, zapravo, nisu „osobne“, nego „kolektivne tendencije“, kojima pojedinac ne može pružiti učinkovit individualni otpor, jer je pod prijetnjom društvenog isključenja. Pa zašto onda pričati o tome? Da barem toga budemo svjesni, kako ne bismo zamijenili „vrednote modernizma“ s onima koje su samo njegovi katastrofalni nedostaci.
Za ovu knjigu dugujem dvije zahvale: jednu Eziu Mauru, direktoru „Repubblicae“, koji me je u ljeto 2001. potaknuo da pišem o „glavnim grijesima“, kako bih čitatelju ponudio neka razmišljanja o moralnoj prirodi svakoga od nas; drugu Paolu Mauriju, odgovornom za stranice kulture u „Repubblica“, koji je u ljeto 2002. imao izvrsnu ideju da promiče istraživanja o „novim grijesima“, kako bi onima koji to žele omogućio veću svijest o tome kakve nevolje trpi društvo u kojem živimo.
______________
[1] B. de Mandeville, A. Modest Defence of Public Stews (1724); tr. it. Modesta difesa delle pubbliche case di piacere, S.F. Flacccovio Editore, Palermo 1989, p. 28
[2] Ivi, p. 79
[3] Ivi, p. 82
[4] Ivi, p. 84
[5] B. de Mandeville, The Fable of the Bees. Private Vices, Public Benefits (1705-1714); tr. it. La favola delle api, ovvero vizi privati, pubblici benefici, Laterza, Bari 1987, p. 42.
[6] Aristotele, Etica a Nicomaco, in Opere, Laterza, Bari 1973, Libro II, § 1, 1103 a-b.
[7] Tommaso d’Aquino, Summa theologicae (1259-1273), Editiones Paulinae, Roma 1962, Prima Secundae, questione 84.
[8] I. Kant, Metaphysik der Sitten (1797); tr. it. Metafisica dei costumi, Laterza, Bari 1981.
[9] Id., Anthropologie in pragmatischer Hinsicht (1798); tr. it. Antropologia pragmatica, Laterza, Bari 1969.
Umberto Galimberti, I vizi capitali e i nuovi vizi, Milano: Feltrinelli 2023, 15a ed, p. 9-14. Prijevod: Predrag Mijić, polis.ba
*Na Polisu ćemo objaviti prijevod cijele knjige. Sljedeći tekst bit će o srdžbi.
