Sve što su PEN-ove „veličine“ napisale nije ni do članaka Sidranovom književnoumjetničkom opusu!

NAJVEĆA BOŠNJAČKA PROMAŠENA INVESTICIJA Sve što su PEN-ove „veličine“ napisale nije ni do članaka Sidranovom književnoumjetničkom opusu!

Subjektivni genocid, Abdullah Sidran i PEN centar Bosne i Hercegovine

Piše: Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba

U svojoj posljednjoj objavljenoj pjesmi najznačajniji bh. savremeni pjesnik, Abdullah Sidran, piše:

Ne mogu da zaspim. Trnu nožni, trnu gornji prsti, i

trnem cio, kao da nikome više nisam sin, ni brat,

ni otac – nit ičega dio. Tutnji, tutnji i tutnji krvotok.

Još sam, dakle, živ. I čujem, u jastuku, pod uhom,

vlastito bilo. Što ne da mi da zaspim. Što hoće, i čini,

da zdrav i budan i trijezan, za postelju nesvezan,

mirno dočekam Smrt. Svoj posljednji, prelijepi,

ezan da čujem duhom a ne sluhom,

i u oči da je gledam, dok me uzima, i prima.

Mene, i ovo moje strašno bilo.

I sve da mi bude – i lijepo i milo.

Kako nikad nije bilo.

Ispisana u prepoznatljivoj, sidranovskoj neposrednosti, s originalnim ritmom punim stanki – tišina koje odjekuju, istina sa „pastelnom“, nježnom, jedva uočljivom rimom (koja se rjeđe susreće u njegovom pjesničkom opusu), jednostavna, po smislu duboka a po doživljaju gotovo tragična, ova pjesma je lirski dokument o čemernom predsmrtnom osjećanju, o jednom oproštaju sa životom jednog ljudskog bića, a sa njim – u pod-tekstu – i jednog doba, jedne zemlje, jednog jezika i jednog naroda: Abdullah Sidran već godinama bije bitku sa „duhom svoga doba“, sa zaštitarima subjektivnoga genocida koji traje u njegovoj zemlji, sa tajnim i javnim aždahakama koje žele ugušiti njegov glas, njegovu i kulturu njegove zemlje i zatrti pamćenje koje pjesnik u jeziku čuva i sâm jezik na kome piše.

Dok nastaje ovaj tekst, izvjesna Prosvjetna inspekcija Ministarstva za obrazovanje RS-a u predivnome mjestu Vrbanjcima pokraj Kotor-Varoši, nadomak Banje Luke, bošnjačkoj djeci zabranjuje da se podučava svome maternjem jeziku u jednoj učionici pripremljenoj za tu svrhu u tamošnjem mesdžidu. Prošle godine, nekako u ovo doba, kada je toj istoj djeci ta ista inspekcija u tamošnjoj osnovnoj školi ukinula pravo da izučava nacionalnu grupu predmeta, lišivši ih jedne ili dviju školskih godina, Sidran i ja smo – u znak protesta protiv ove vrste genocida koga vlast RS-a, naočigled čitave Evrope, provodi nad bošnjačkim i hrvatskim i svakim nesrpskim narodom koji živi u ovom dijelu Bosne i Hercegovine – posjetili ovu djecu i njihove roditelje donijevši im nešto svojih knjiga. U istoj učionici, u mesdžidu, Sidran je, ohrabrivši tamošnje Bošnjake u borbi za njihova prava, govorio o Hasanaginici i jeziku na kome je ispjevana.

Dolazeći do Vrbanjaca, pričao sam svome duhovitom a smrknutom saputniku o jednoj zgodi u Bratuncu kada je jedna naša sestra, na prvoj književnoj večeri koja je ovdje održana nakon rata, ustala i poručila nam: “Dabogda vam četnici napravili onu crkvu iznad glave!“ (misleći na crkvu koju su spomenuti elementi bili isplanirali sagraditi na Zlatištu iznad Sarajeva), i na naše pitanje otkud njoj, takvoj hanumi, takva kletva, ova naša heroina nam je rekla: “Da vidite kako je nama, čija djeca godinama svaki dan u bratunačkoj školi prolaze ispod ikone Svetog Save, a vi, Sarajlije, – ni riječi ne prozboriste o tome, vi i ne znate za nas, vas se ne tiče naša muka!“ Na toj istoj večeri saznao sam da je najbolji srednjoškolac na predmetu Srpskoga jezika na području RS-a ustvari jedna Bošnjakinja – koja nikad nije čula zaHasanaginicu!

I, cijenjeni čitaoci, da li ste čuli da se o ovoj vrsti genocida oglasila organizacija koja od 1992. g. do danas egzistira u Bosni i Hercegovini a čiji je razlog postojanja borba za slobodu izražavanja? Mislim na PEN centar naše zemlje (ul. Vrazova, čitaj: Vragova, 1 u Sarajevu). Niste, jer taj centar nikad nije progovorio ni jedne jedine riječi ni o jednom kršenju bošnjačkih nacionalnih prava u entitetu koga su sile Zapada nazvale srpskim. Otvorite službene stranice ovog i Internacionalnog PEN centra i pogledajte da li iko u svijetu zna šta se ovih dana dešava bošnjačkoj djeci u Vrbanjcima, u srcu Evrope, na početku XXI.st.! PEN centar u Londonu o tome ne zna ništa! A znao bi da PEN centar Bosne i Hercegovine ne krši još jedno pravo bošnjačkog naroda, pravo da njegovi istinski pisci, „svi koji se služe riječju da bi promovirali misli“: pjesnici (P), esejisti (E) i novelisti, prozni pisci (N), budu članovi ove organizacije. Međunarodni PEN centar u svojim redovima ima hiljade pisaca iz preko 100 zemalja svijeta, koji bdiju nad slobodom mišljenja i izražavanja u svojoj zemlji i koji tu slobodu traže svuda u svijetu na temelju 19. člana Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima u kome se kaže: “Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; ovo pravo uključuje slobodu iznošenja mišljenja bez ikakvog upletanja sa strane te pravo da se traže, primaju i saopćavaju informacije i misli putem svakog medija – bez ograničenja. “U svojoj Deklaraciji iz 1921.g. PEN je istakao da je odbrana slobode izražavanja  suština  njegova djelovanja te da taj centar „gradi mostove među narodima i ljudima…, mostove koji nadilaze sve političke, geografske, etničke, kulturne i vjerske podjele. “Zbog takvog svoga humanog pozvanja PEN je dobio specijalni konsultativni status u UN-u i status pridruženog člana UNESCO-a.

Pogledajte članstvo PEN centra u Bosni i Hercegovini i vidjet ćete da u njemu nejma bar petnaestak savremenih istinskih, originalnih pisaca ove zemlje (nekolicina onih savjesnih napustila je ovo društvo iako ih oni, obmanjujući javnost, i dalje drže na svome spisku!), među njima i Abdullaha Sidrana! Pogledajte objavljena djela svih bošnjačkih članova PEN centra i usporedite ih sa zbirkama poezije, romanima, dramama, scenarijima i publicistikom Abdullaha Sidrana: vidjet ćete da sve što su ove  bošnjačke „veličine“ napisale nije ni do članaka Sidranovom književnoumjetničkom i drugom opusu!

Zašto je to tako otkriva nam, po našem mišljenju, stih iz spomenute Sidranove pjesme u kome ovaj pjesnik kaže: Svoj posljednji, prelijepi, ezan da čujem… Za razliku od čitavog niza bošnjačkih pisaca iz XX. i XXI. st. koji su u svojim djelima vrijeđali islam i, zbog straha, a još više zbog kompleksa inferiornosti, odricali se svojih identiteta (o toj ćemo književnosti s tendencom, ako Bog da, objaviti poseban esej), Sidran to nikada nije učinio: ostao je uza svoju zemlju, svoj jezik, vjeru i narod; on je pisac sa biografijom i sa samosviješću, „nepotkupljivi svjedok Povijesti“ (Krleža) koji se nije prodao ni Beogradu ni Zagrebu. („Tek kad je počeo rat saznao sam da imam vrat!“ rekao je u jednom svome aforizmu 1992.g.) Kao takav, on bi – kada bi ušao u PEN – širio istinu o svojoj zemlji diljem modernog Svijeta, posebno o totalnomratu koji je u njoj vođen te o genocidu na narodu kome pripada i čijim jezikom piše; on ne bi šutio pred zabranom upotrebe maternjeg pisma, jezika, vjere, mišljenja, izražavanja i pisanja u većem dijelu njegove zemlje; o aparthejdu u Bosni Sidran i ostali originalni bh. pisci bili bi u stanju upoznati čitav Svijet!

Ovdje je prilika da se podsjetimo polemike koju je sedamdesetih godina vodio još jedan bošnjački „nepotkupljivi svjedok Povijesti“, Mustafa Imamović, sa tadašnjim intelektualcima naše nacionalnosti koji su tvrdili da nejma smisla raspravljati o genocidu na našem narodu tokom Drugog svjetskog rata – kao što nejma smisla ni obilježavati mjesta našeg stradanja iz toga rata – e da se ne bi ponovilo zlo! Imamović je tada ostao usamljen; nastavak priče je poznat.

Istu partijsku priču vam danas – mada u izmijenjenim okolnostima – pričaju „naši“ penovci. A ko su oni? Biseksualci, menđušari, malograđanke, snobovi, teolozi i teozofi sa „Islamskog“ teološkog fakulteta (koje je bošnjački narod odškolovao svojim vitrama i zekjatom!), komunisti, titoisti, Jugosloveni, „drveni“ filozofi, sociolozi sa (nekadašnjeg) „tramvajskog“ Fakulteta političkih nauka, „kosmopoliti koji se bore protiv nacionalizma u vlastitim redovima“…- iza kojih ne postoji jedna jedina originalna književna umjetnina! Umjesto takvih djela, iza njih stoje „kulturne“ igranke pod naslovom No About Heroes (Ne pričaj o ratnim herojima, o Armiji Republike Bosne i Hercegovine, o djeci iz Vrbanjaca i Orlovića, o genocidu i bošnjačkoj nacionalnosti)! Najradije bih ih usporedio sa onim gladnim mitskim pticama pred čije je oštre kljunove Hāmān, kada je Faraon u gondoli, koju su vukle te iznimno velike grabljivice, krenuo na Musaovog Boga na nebu, stavio komade mesa: kao što su te ptičurine žudile za nikad uhvatljivim mesom, tako bošnjački članovi PEN centra – i najveći dio ostalih bošnjačkih umjetnika i intelektualaca jučer i danas – žude za afirmacijom i slavom koju im na kašičicu daju faraoni kojima služe, koji ih jašu. Jer oni, ti i takvi bošnjački umjetnici i intelektualci, ta najveća promašena investicija ovog naroda, dobro znaju da za muslimanskog umjetnika iz Bosne nejmameđunarodne afirmacijedok jē ne opečate cenzori iz Beograda ili Zagreba. Zato šuti PEN centar Bosne i Hercegovine, ta beogradsko-zagrebačka (čitaj: miloševićevsko-tuđmanovska) filijala u sred Sarajeva koja je uzaptila istinu o dešavanjima u našoj zemlji nakon Dejtona, istinu da je iz evropskoga kulturnoga konteksta ekskomuniciran jedan jezik i jedan narod. Ta filijala šuti pred velikosrpskim porukama koju je Prosvjetna komisija poslala bošnjačkoj djeci i svim Bošnjacima u Vrbanjcima: – Vi ovdje nejmate budućnosti! Vi ovdje ne možete živjeti! Ovo je srpska zemlja! Vi nejmate svoga jezika! Ne postoji Hasanaginica kao bošnjačka balada! Vi nejmate svoga nacionalnog identiteta! Ovdje možete živjeti samo kao Srbi!

Ali, ma kakav bio, PEN centar Bosne i Hercegovine ne može biti jedini krivac za ovu „zavjeru šutnje.“ Gdje je tu, npr., KZB (Kulturna zajednica Bošnjaka) „Preporod?“ Hrče! Njegov predsjednik dao je obećanje autoru ovog teksta i Sidranu da će organizirati tribinu na kojoj bismo raspravili o Bošnjacima i PEN-u, ali od toga dosad nije bilo ništa, i ne vjerujem da će od toga ikad išta biti. Gdje je tu VKBI (Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca), koga je 1992. g. osnovao veliki borac za bošnjačka prava rahm. Atif Purivatra? Hrče! Tamo je odnedavno zasjeo isti onaj penovac – „filozof radničke klase“ iz (nekadašnjeg) „crvenog sjemeništa“ „Veljko Vlahović“ koji – s najmanje zasluga, bez ijedne knjige, s najvećom, neobjašnjivom (?!) moći u svim institucijama s bošnjačkim predznakom – sve što je bošnjačko, vjersko i nacionalno, „mudro“ svodi na „građansko“, „društveno prihvatljivo“, „evropsko“!

Zato pati Abdullah Sidran, zato piše onako čemernu poeziju u posljednjim godinama svoga života! Zato je penovska „ideološka Cosa Nostra“ (N. Latić) odlučila da njemu – kao i svakom bošnjačkom piscu „zaraženom nacionalizmom“ –  zatvori sva vrata u Zemlji i Svijetu i da njegovu borbu predstavi kao čin lične osvete i, što je najuvrjedljivije: kao pohlepu za novcem i pozicijom. Za to vrijeme, bošnjačka nacija se okreće u ćevrntiji, zapitana o čemu se ovdje radi.

A ovdje se radi o „otkupu sirove kože“ tog istog naroda u kome njegova vlastita inteligencija širi najopasniju bolest: političku nesvijest. Bošnjaci ne mogu da vide da u njihovoj zemlji, ima tome već stotinjak godina, svaki njihov mediokritet, svaka umjetnička i naučna kompromitantna kopija ima prođu, slavi se i tapše po ramenu, a sve što vrijedi, sve što je znak njegove originalne kulture – sve se to sasijeca i zatire dva metra u dubinu zemlje – gdje je već otišlo 200.000 Bošnjaka i gdje ih ponovo smjeraju položiti – u atmosferi nesmiljene penovske ideologije „antinacionalizma“, „mira i tolerancije“. Pa zato, Bože, kad ponovo budeš stvarao tu sortu čovjeka, bošnjačkog penovca, ne šalji ga ovdje, u Bosnu, gdje se njezin „obični“ narod, njegova djeca iz Vrbanjaca i Orlovića – u kriku, grčevito, u predsmrtnim trzajima poput onih u Sidranovoj pjesmi! – bori za život, za slobodu, za zrak, za dah, za potomstvo, za svoj ezan, nego ga pošalji gore negdje na sjever Zemlje – nek se namah smrzne u tišini leda pa nek se našuti do mile volje.

 

(The Bosnia Times)