Sve ono o reprezentaciji BiH što s pravom nismo objavljivali: Istina o “Zmajevima”

“Ne, nismo generali poslije bitke, niti to želimo biti”

(Avaz – Autor: M. T.)

Pobjeda nad Iranom dala nam je razlog da kažemo da smo se na Mundijalu ipak predstavili u lijepom svjetlu i da su možda samo sudije krivci što nismo otišli dalje. Ali, za prvi put nije loše. Svijet će naš debi sigurno pamtiti s riječima hvale, a mi ćemo biti ponosni što smo dignute glave napustili jednu od, nadajmo se, mnogo stanica naše međunarodne avanture koje nam dolaze u budućnosti.

Nazivati nas moralnim pobjednicima nema nikakvog smisla. Moralni pobjednik je kategorija rezervirana za gubitnike koji nemaju alibija i utemeljenog objašnjenja za svoje neuspjehe, ali da bismo se riješili tog moralnog predznaka, moramo počistiti otpad koji se krio u sjenci dobrih rezultata. Uz podsjećanje da ništa ne bi smjelo dovesti u sumnju naš ponos zbog Brazila, kao trezveni ljudi moramo se zapitati šta trebamo uraditi kako bismo otišli korak dalje i zaslužili sreću koju u Brazilu nismo imali?

Nešto tu smrdi

Ne, nismo generali poslije bitke, niti to želimo biti. Bože sačuvaj, ali otkako su počele pripreme naših fudbalera za Svjetsko prvenstvo u Brazilu, bili smo svjesni da tu nešto smrdi, ali, kao i svaki drugi patriota željan uspjeha, vaš izvještač iz Brazila je, uprkos imperativima svoje profesije, radi višeg cilja i općeg dobra, značajnijeg od tiraža i vlastitog poziva, želio ostati gluh, slijep i nijem na stvari koje su se dešavale u reprezentaciji i oko nje s jednim jedinim ciljem – da će sve ono što se događalo uoči i tokom Mundijala biti apsolutno nevažno u odnosu na rezultat koji će ostati ispisan u historiji.

Nisam želio ispadati neprijatelj koji će uoči historijskog nastupa na Mundijalu režirati razdor unutar naše, ruku na srce, krhke ekipe i biti onaj na kojeg će fudbaleri, stručni štab i vrh NSBiH, nakon svega, u nedostatku boljeg alibija i vlastite samokritike, uperiti prst, kao glavnog uzroka raspada uoči najvažnijih utakmica reprezentacije u historiji. Ne, vaš izvještač dao im je mir kakav im ne bi dao nijedan novinar bilo kojeg svjetskog medija, uprkos svom pozivu.

Kako ne treba

Sada, kada je Mundijal, makar kada je riječ o nama samima, završen, možemo bez grižnje savjesti napisati šta je to što je obilježilo pripreme našeg tima za događaj koji je, makar na neko vrijeme, zaustavio živote Bosanaca i Hercegovaca i omogućio im da žive najveći događaj u našoj historiji.

Brazilska epizoda bila je divna, dala nam je jedno veliko iskustvo i mogućnost da osjetimo bezgraničan ponos, ali je ujedno bila i primjer kako ne treba ako na duži period želimo biti dio svjetske elite. U tekstu koji slijedi objavit ćemo sve ono što do sada nismo, u želji da se ova epizoda, koliko god historijska bila, nikada više neće ponoviti i da ćemo ove probleme prevladati i iz njih izaći jači i pametniji.

Ne, niko ne kaže da fudbaleri nisu željeli uspjeh. Jesu, ali za njega jednostavno nisu bili spremni, niti su ga neki od njih svojim ponašanjem zaslužili.

Pripreme u Sarajevu: U kafanu u dva ujutro

Jedni na trening, drugi u provod

Okupljanje pred Svjetsko prvenstvo počinje pitanjem – zašto na livadi Hrasnice umjesto u novoizgrađenom savremenom centru u Zenici, za koji su UEFA i FIFA dali milione eura? Odgovor se sam ponudio kada su naši fudbaleri viđeni kako u dva ujutro, usred priprema za događaj koji će naš napaćeni narod toliko željno čekati, ulaze u kafanu „Bosna”, carstvu žena i alkoloha.

Zašto Zenica, kada može i Sarajevo, u kojem fudbaleri mogu vrlo lako zloupotrijebiti slobodu koju im je, očito nesvjestan posljedice svojih dobrih namjera, dao Safet Sušić? Dok su se obični ljudi nadali, njihovi idoli uživali su u blagodatima vlastite slave. Naravno ne svi. Možete i sami zaključiti koji. Sigurno ne Asmir Begović, Vedad Ibišević ili Haris Medunjanin. A takvi se izbacuju iz ekipe i tačka.

Amerika: Zašto nismo došli na utakmicu?

Navijači BiH protiv Obale Slonovače okrenuli leđa

– Prošli put kada su došli uoči utakmice s Argentinom, obilazili su kafane i lumpovali, a onda su se vukli po terenu. Ljudima koji su došli nisu pružili ništa i oni ih više ne žele gledati.

Riječi Bosanca koji živi u Sent Luisu bile su dovoljne da se objasni slaba posjeta naših navijača na prijateljskoj utakmici protiv Obale Slonovače na pripremama u SAD, koji su Emiru Spahiću, Edinu Džeki i njihovim parazitskim satelitima u timu, koji u njima vide karakterne lidere, okrenuli leđa uprkos činjenici da će BiH za svega desetak dana igrati na Mundijalu. Nisu oni jedini. Riječi grupe navijača BiH da su zažalili što su došli u Brazil, ne zbog rezultata, već zbog raspuštenog ponašanja fudbalera, trebale bi biti najbolnija kritika njihovog načina predstavljanja državnog tima van terena.

Emir Spahić: Psovke za kraj

Emunike pored Spahića prolazi kao da je na motoru

Jeste da je do sada učinio mnogo za reprezentaciju BiH, ali ako želimo dalje, treba se dobro zapitati šta uraditi s ovim momkom. Dok ga neki vide narodnim herojem, drugi ga smatraju glavnim uzrokom konflikata unutar tima i Saveza, osobom koja je nekažnjeno prešla liniju svojih kapitenskih ovlasti.

Kapiten je bio taj koji se u privatizaciji reprezentacije na pripremama i tokom SP-a postavljao i kao predsjednik i kao portparol i kao selektor i kao izbacivač. Izvikao se i vrijeđao sve redom – portparola, saigrače, ljekara, novinare. Odlučivao je ko i kada može ući u hotele, puštajući u njega podobne, a izbacujući sve ostale. Pravio je od reprezentacije i Saveza društvo jednog lica. A na konferencijama na koje je prema FIFA-inim pravilima morao doći i u ličnim srceparajućim saopćenjima diplomatski je nudio lice pravednika.

Osoba koja se poput najvećeg prostaka izviče na svoje saigrače, uključujući uzorne osobe poput Asmira Begovića ili Mensura Mujdže, predstavnike medija zasipa sočnim psovkama, kao takva ne zaslužuje biti ne samo kapiten već bilo kakav dio reprezentacije, jer ona nije njegovo, već NAŠE vlasništvo!

Izuzev svih incidenata koji su oblatili njegovo ime, Spahić sa svoje 34 godine teško da u budućnosti može odgovoriti izazovima vrhunskog fudbala, što je potvrdila utakmica s Nigerijom. Hoćemo li i dalje trpjeti njegovu strahovladu i kikseve i suzna opravdanja u bitnim utakmicama i nakon njih ili je vrijeme za bombonijeru?

Sušić: Dobronamjeran, ali kriv

Sušić: Izgubio autoritet

Nevezano za taktiku, Papetova najveća krivica je što je vjerovao u fudbalere koji su ga iznevjerili, ali ta stavka polučila je cijeli niz drugih problema. Sušić je davno izgubio autoritet, balansirao je između želja javnosti, Džeke i Spahića, najmanje poštujući svoje, u nadi da će pronaći ravnotežu za mir u ekipi, ali njegove odluke su, sasvim logično, dovele do anarhije.

Također, Papetu se obila o glavu odluka da u novoj formaciji žrtvuje Vedada Ibiševića, osobu koja je svojim profesionalizmom, patriotizmom te fudbalskim i ljudskim kvalitetima najmanje zaslužila sjediti na klupi. Dok se Pape nije usuđivao na klupu poslati Džeku ili Spahića, čak i kada su igrali katastrofalno, Ibišević je bio žrtva, samo zato što je, kao ljudska veličina, šutio. I kako nakon toga očekivati naklon sreće? Sreća se treba zaslužiti, a u Brazilu Pape je nije zaslužio. Kao selektor, kriv je i tačka. I toga je, kao veliki čovjek, vjerovatno i svjestan. A kao trener kriv je što je loše spremio ekipu koja se nije bila u stanju izboriti s tempom jakih utakmica i lošim klimatskim uvjetima.

Sušiću svaka čast, njegov doprinos reprezentaciji BiH je nemjerljiv. Otišao s klupe ili ne, historija ga neće zaboraviti. Pape je, sasvim sigurno, želio najbolje, ali to nije uspio ostvariti. Ako ostane, nešto mora drastično promijeniti u vezi s disciplinom i ličnim autoritetom.

Suze Slavice Pecikoze

Suze Slavice Pecikoze, kada je Emir Spahić preko bezbjednjaka Mirsada Ćatića istjerao novinare iz hotela u Guaruži, dovoljno su rekle o problematici njenog, ali i našeg posla. Krajnje je vrijeme da fudbaleri shvate da su dužni da, osim da pokupe premije, po oblačenju bh. dresa preuzmu i breme obaveza koje se nameću ne u njihovoj već u reprezentaciji jedne države.

Prosto je nevjerovatno da kapiten jedne reprezentacije i njegova najveća zvijezda cijelih 40 dana odbijaju davati izjave za bh. medije, dok se novinarima engleskih, turskih i drugih medija smiješe u kamere, licemjerno se prikazujući u sasvim drugačijem svjetlu.

Edin Džeko: Mora se promijeniti

Džeko: Ne treba nam izobličen i uobražen

Da se razumijemo, ovaj nam u posljednje vrijeme potpuno izobličeni i uobraženi momak treba, ali onakav kakav u Mančester sitiju poslušno šuti i sluša šta mu se kaže, svjestan visokih očekivanja naroda koji predstavlja. Dešava se da neko ne odigra najbolje i zbog toga ga ne treba sahranjivati, ali njegov općenit stav prema reprezentaciji, njenim navijačima i javnosti odavno je degutantan. Sveo se na javna i primitivno sročena izvinjenja kojima se pokušava pravdati za ono u što se pretvorio. Potvrda toga su komentari dobrog dijela navijača nakon poraza od Nigerije koji su ga natjerati da protiv Irana pokaže drugačije lice.

Džeko, kada nosi dres BiH, treba shvatiti jednu stvar – dobrog igrača čini predstava na terenu, ali velikim čovjekom i zvijezdom koja izaziva poštovanje ljudi čini ga ono što radi izvan njega, a Edin, pod lošim utjecajem osoba koje ga okružuju, odavno pada na takvim ispitima. Promijeniti se mora.

NSBiH: Željeli su najbolje

Uprkos svim nedostacima, Nogometni savez nije zaslužio kritiku. Štaviše, dali su sve, možda i previše. Od prvog nastupa na SP-u, organizaciono najzahtjevnije i najteže operacije u historiji našeg fudbala, teško je bilo očekivati da sve bude savršeno. NSBiH se zaista svojski potrudio da igračima, navijačima i novinarima maksimalno olakša boravak u Brazilu, ali je krajnje vrijeme da njegovi čelnici shvate da reprezentacija ne smije biti talac nijednog pojedinca, a kamoli pojedinih fudbalera koji je pokušavaju privatizirati i od nje načiniti poligon vlastite slave.

Ovo će im biti lekcija iz koje će, nadajmo se, izvući adekvatne pouke i reprezentaciju iz ruku pojedinaca vratiti u ruke patriota i navijača.