Termin hidžra koji se koristi u Kur'anu u čisto historijskom smislu, označava seobu Poslanika islama i njegovih ashaba iz Meke u Medinu.
(RIFET ŠAHINOVIĆ – Preporod.com)
Taj historijski kontekst hidžre, sa svim svojim implikacijama, daje nam još jedno značenje hidžre a to je moralno značenje u smislu svake čovjekove seobe iz područja zla prema svome Stvoritelju, Allahu, dž.š. Dok je fizička seoba iz Meke u Medinu prestala biti obavezna za vjernike nakon osvajanja Meke u osmoj godini po hidžri, duhovna seoba iz područja zla u područje pravednosti i čestitosti, dalje pretpostavlja temeljni zahtjev islama.
Kur'an na mnogim mjestima spominje hidžru, govori o njenim mnogostrukim značenjima što nas upućuje i na svu slojevitost našeg poimanja hidžre. Tako Kur'an govori o muhadžirima i ensarijama, prvi su ostavili svoja bogatstva, familiju, rodni kraj radi vjere u Allaha, dž.š., dok su drugi, opet, za radi istih ciljeva, bratski primili svoju braću, djeleći sav svoj imetak sa njima. Bratimljenje (muahat) je jedino bilo moguće između ljudi sa takvim uvjerenjem i mentalitetom. Poznat je slučaj kada jedan od bogatijih ensarija, prihvatavši jednog muhadžira za svog brata po vjeri, izjavljuje: Da, ja jesam jedan od bogatijih ljudi u Medini ali od danas pola moga bogatstva pripada tebi, samo drugu polovicu zadržavam za sebe.Ovaj ensarijsko-muhadžirski duh je, posebno, poticajan i za nas Bošnjake, upravo danas, u kreiranju naših međusobnih odnosa na svim nivoima, određivanju naših ciljeva i spremnosti na vlastito pregnuće, pa i na žrtvu na koncu, radi ostvarivanja istih. Kao što Kur'an govori da je Allah, dž.š. zadovoljan sa muhadžirima i ensarijama, istovremeno nas upozorava na naš put kojim trebamo hoditi da bi se skrasili u okrilje Njegove Milosti i Zadovoljstva. (1)
Isto tako Kur'an spominje da muhadžiri radi svoje čednosti i otmjenosti koja je rezultat njihove sveukupne požrtvovanosti, u očima neupućenih izgledaju kao bogataši. Onaj ko nije upućen u njihovo stanje mogao bi pomisliti da su oni imućni zbog njihova uzdržavanja od prosjačenja. Naravno, njihova je duša bogata.
„ A djeli se siromasima koji su se predali Allahovu Putu a zaradu na Zemlji sticati ne mogu! Neznalice misle da su takvi bogati jer su skromni! A ti ćeš ih po vanjštini poznati, kad od svijeta prose-svijetu ne dosađuju. A šta od dobra podijelite, Allah doista za to zna!“ (2)
Termin hidžra se koristi u Kur'anu u tom čisto historijskom smislu, označava seobu Poslanika islama i njegovih ashaba iz Meke u Medinu. Taj historijski kontekst hidžre, sa svim svojim implikacijama, daje nam još jedno značenje hidžre a to je moralno značenje u smislu svake čovjekove seobe iz područja zla prema svome Stvoritelju, Allahu, dž.š. Dok je fizička seoba iz Meke u Medinu prestala biti obavezna za vjernike nakon osvajanja Meke u osmoj godini po hidžri, duhovna seoba iz područja zla u područje pravednosti i čestitosti, dalje pretpostavlja temeljni zahtjev islama.
Poticaji za današnje razmišljanje
U Kur'anu se navodi jedno vrlo zanimljivo kazivanje koje je poticajno da o njemu razmišljamo baš danas.
„ Meleki će pitati one koji su prema sebi zgriješili, kada im dušu budu uzimali: Na čemu ste vi bili? A oni će odgovoriti: Bili smo na Zemlji tlačeni! A meleki će pitati: A zar Zemlja Allahova prostrana nije pa da se po njoj selite? Eto, njima će džehennem biti stanište. A ogavno li je to boravište.
Ne i onima tlačenim, muškarcima i ženama, i djeci, koji nikakve varke nisu skovati znali, niti su puta upoznali! Njima će Allah grijehe oprostiti, a Allah grijehe briše i grijehe prašta! A ko se na Allahovu Putu iseli, na zemlji će mnoga mjesta naći, uprkos neprijateljima, i prostranstvo!…“ (3)
Gornji ajeti se odnose na onu grupu muslimana koji nisu učinili hidžru, spriječavali su ih njihovi imeci i interesi, ili su ih omeli strah i bojazan od teškoća i napora koje iziskuje hidžra. Poznato je da mušrici nisu puštali muhadžire da slobodno odu, već su ih onemogućavali i postavljali zasjede na putu. Represije i nasilje nad ovom grupom muslimana je pojačano od strane mušrika. Neki od njih su poklekli i podlegli pritiscima, neki su bili prinuđeni manifestirati nevjerovanje učestvujući s mušricima u njihovim obredima iz bojazni i straha za život. Kur'an ih naziva onima koji su se prema sebi ogriješili, jer su sami sebi onemogućili život u gradu gdje mogu slobodno ispovijedati vjeru. Ustvari, oni su sebe prisilili na život u nevjerničkoj sredini, ponižavajući, bjedni i tjeskobni život. Kur'an nam daje ovaj prizor opisujući, na takav način, faktore koji potiču ljudsku slabost, sebičnost, prohtjeve i nepokretnost. Kada meleki budu uzimali duše takvih, onda ih uzimaju u njihovome bjednome stanju.
U navedenim ajetima se daje slika jedne posebne psihologije ljudi. U pitanju su ljudi koji jesu potlačeni i maltretirani ali koje nije stvarna nemoć primorala da prihvate poniženje, tlačenje i odvraćanje od vjere. U pitanju je bila njihova briga za imetkom, ovodunjalučkim interesima. Kur'an nam u gornjim ajetima daje univerzalnu poruku koju današnji čovjek treba, ne samo razumjeti, već primjeniti u svome životu. Naime, pogrešno shvatanje suštine sredstava i izvora opskrbe i spasa je razlog zbog kojeg ljudi prihvataju poniženja i nepravdu. Zbog svoje slabosti, pohlepe i škrtosti, i danas se čovjeku, itekako, čini da su sredstva neophodna za njegov život i opskrbu uvjetovana zemljom, povezana sa okolnostima i sredinom. Danas se čovjek, počesto, ponaša kao da ljudi daju nafaku a ne Uzvišeni Allah, dž.š.. Otuda je tolika količina licemjerstva, malodušnosti i poltronizma među ljudima. Zaista je teško (iz)liječiti takvu vrstu opake bolesti koja sve više uzima maha u oblikovanju ljudske osobnosti današnjeg čovjeka, ovdje je suvišno i spominjati da je takva osobnost nespojiva sa iskrenom vjerom, bilo kojim moralnim kodeksom koji čini čovjeka insanom. Upravo nas Kur'an, na tom tragu, poučava da onaj koji učini hidžru, na Allahovu Putu, naći će široko prostranstvo na Zemlji, i neće mu biti tijesno, i neće biti bez sredstava za život.
Sopstvena zaštita od nasilja i poniženja
Već smo kazali da hidžra ima svoju moralnu karaktersitiku u kojoj je sadržana duhovna dimenzija, dajući nam nove poruke, nove impulse u našem razumjevanju ovog svijeta. Prema tome, hidžra znači napuštanje zla, sopstvena zaštita od nasilja i poniženja kako na nivou kolektiviteta tako i na individualnom nivou. Evo nam konkretnog primjera. Ove godine, sasvim je bila kalendarska blizina dolaska nove hidžretske (1430) i gregorijanske (2009) godine ( razlika u samo nekoliko dana). Koliko je muslimana Bošnjaka dočekalo Novu hidžretsku godinu na pristojan i svečan način, prisjećajući se svih onih univerzalnih značenja hidžre? Ili, koliko je muslimana Bošnjaka dočekalo ovu drugu Novu godinu na nepristojan način koji odudara od njihove vjere i tradicije, zapadajući na takav način u grijeh, nemoral, potpunu raskalašenost i razvojaćenost? Ova nam pitanja daju jasnu sliku našeg duhovnog stanja, na jedan poseban način razgolićuju našu (ne)želju odoljavanja vrlo snažnoj privlačnosti koju pruža današnji moderni životni stil. Ovaj današnji stil života koji nas okružuje i salijeće na svakom koraku, odgovara prvenstveno strastima i buntovnim elementima ljudske duše. Tim elementima je bliža razvratnost i grijeh negoli predavanje koje iziskuje disciplinu i koje uključuje, konačno, predaju Allahovoj Volji. Zato će prof. S.H. Nasr kazati u svojim djelima da je prvi korak koji treba poduzeti u uozbiljavanju našeg islamskog identiteta jeste odoljeti brojnim aspektima tzv. modernog životnog stila kako bi se ostalo ozbiljnim muslimanima.
Međutim, nije suština problema u samom obilježavanju npr. nove godine kada se pokazuje jedno posebno veselje i radost ( naravno da musliman mora znati na koji način će iskazati svoju radost i radi čega). Ima jedna pogubnija posljedica, koja nam se počesto gubi iz djelokruga horizonata našeg razmišljanja, sa dalekosežnijim negativnim implikacijama. U onim muslimanskim porodicama u kojima se ne zna za novu hidžretsku godinu, odnosno, u kojima se žudno očekuje smo ona „ najluđa noć“ njihova djeca odrastaju bez povijesnog pamćenja i duhovne snage. Takva djeca ne znaju za univerzalne poruke hidžre, njihovo razumjevanje i poimanje svijeta i života će biti lišeno bilo kakve vjerske komponente i tradicionalne vrijednosti. A vjera i tradicija čine svakog čovjeka, bez obzira na njegov kulturni i civilizacijski napredak, dostojnim ljudskog bića.
Možemo ovu tezu i dalje produbljivati u našoj elaboraciji. Tako mnogi Bošnjaci zaboravljaju na skorašnje nevolje i muke u kojima su se nalazili,iz kojih poduku nisu primili, ostali su nezahvalni slijedeći svoju staru praksu. Nezahvalni Dragome Bogu što su ikako ostali živi. A svaka vrsta nezahvalnosti u islamu je ružan znak. To je ljudska gesta koja je samo znak nečeg dubljeg što se krije u duši nezahvalnika. Kur'an to na upečatljiv način kazuje:
„ Kada čovjeka nevolja koja pogodi, tad se Nama moli, na strani svojoj ležeći, ili sjedeći, ili stojeći! I kad mu nevolju njegovu otklonimo, on tada – kao da Nam se ni molio nije zbog nevolje što ga zadesi- svojim putem nastavlja! Eto tako se onima koji pretjeruju, čini lijepim to kako postupaju“
„ Kada Mi ljudima podarimo da milost okuse, nakon što ih je zlo kakvo bilo pogodilo, tad se oni opet izigravaju s Našim znacima!….“ (4)
Nema mira bez mira u ljudskim glavama
Nova hidžretska godina pada u vrijeme kada je današnji čovjek u najvećoj potrazi za mirom u svijetu, kada bjesni surovost, okrutnost, bezosjećajnost, razne krize koje jesu rezultatat sveukupne matrijalizacije svega i svačega. Hidžra nas uči da nema mira u svijetu bez mira u ljudskim glavama, nema mira u čovjeku bez mira u njegovoj duši. Nova hidžretska godina dolazi nam u susret kada ummet muslimana osjeća nasušnu potrebu za vjersko-moralnom čvrstinom i stabilnošću prvih muslimana, jedinstvom i bratstvom muhadžira i ensarija, njihovom požrtvovanošću na Putu Istine. Mi trebamo naučiti hidžretsku lekciju kako se pojedinačna volja i uspjeh podvrgavaju i podređuju volji i uspjehu zajednice.
Nova hidžretska godina nam dolazi u vrijeme kada se svim sredstvima pokušava srušiti moralni integirtet IZ-e u BiH od strane mnogih medija. Nećemo ovdje iznositi sve , već dobro poznate i sračunate, izrečene riječi i sudove protv IZ-e. Naravno da je to za svaku osudu. Danas Bošnjaci kao narod prolaze kroz težak period u političkom, nacionalnom, vjerskom i kulturnom smislu. Nemilosrdnost vremena nas tjera na našu opreznost i dovitljivost u svakom trenutku. Sam Poslanik je prolazio kroz još teža vremena, sjetimo se odnosa stanovnika Taifa prema njemu. Ovo jeste vrijeme koje nas tjera i na naše vlastito suočenje sa pitanjima kao što su: – koliko je i na koji način IZ-a uistinu otvorena prema javnosti ili je njeni pojedinci i organi bespotrebno, vrlo često u negativnom ruhu, predstavljaju u javnosti ( ako bi neko kazao da je ovo vrijeme javne riječi i da ovakvo postavljeno pitanje nema smisla nek se malo okrene okolo sebe i dobro pogleda ko i na koji način predstavlja druge u javnosti). Evo jedan primjer koji jeste internog karaktera ali na upečatljiv način pokazuje disporporciju naših želja i očekivanja. Naime, naše skupštine medžlisa broje i preko 200 članova. Je li toliki broj radi uključivanje javnosti u IZ-u ili da se unaprijedi rad istih (znamo da državni parlament ne broji ni polovicu tog broja a medžlis je nivoa jedne opštine)?
-Kako i na koji način se IZ-a nosi sa kadrovskim pitanjem u svojim redovima? Kadrovska politika je fundament na kojem se temelji institucija. Mora se znati ko može biti imam, muderris, glavni imam, vjeroučitelj, predsjednik medžlisa…? Kakav profil dotičnih zahtjeva današnje vrijeme? ( Ova naša zapitanost polazi i sa stanovišta da informacije kojima barataju mediji nisu pale sa neba već su došla od službenika IZ-e, neki su čak imali i javne nastupe).
– Koliko i na koji način svaki službenik ili institucija radi u interesu IZ-e? Danas je sve mjerljivo, mjerljiv je rad svakoga imama, vjeroučitelja, muderrisa, rukovodioca institucije… Ne može biti nikave senzibilnosti tamo gdje nema rezultata rada. Čini nam se da smo u ovom slučaju na liniji nezamjeranja pa do same podrške onima koji nisu sposobni za određene poslove. Vidljiva je pojava da pojedini službenici IZ-e, nebitno na kojim poslovima ili pozicijama, djeluju stihijski i zasebno, bez ikakve koordinacije i što je još pogubnije, u uvjerenju da je u potpunosti ispravan i općekoristan njihov rad i zalaganje. Ovdje dodirujemo pitanje naše samokritičnosti i spremnosti da čujemo drugoga. Naravno, sva ova pitanja ne pretendiraju da daju konačne odgovore za uzroke i posljedice našeg stanja ali nam se čine kao skroman prilog tome.
Pojednostavljivanje smisla suštinske vrijednosti hidžre
Da se vratimo našoj temi. Pored one višeslojnosti značenja same hidžre, postoji naša sklonost ka pojednostavljenju smisla suštinske vrijednosti iste. Otuda imamo pitanja poput onih da li je danas hidžra obaveza za muslimane kao što je bila farz za ashabe Muhammeda, a.s.? Da li je obaveza muslimana da učine hidžru iz onih zemalja gdje šeriat izgubi karakter pozitivnog prava?
Tako je M.T.Azapagić (1838-1918), poznati bosanski alim i prvi reis-ul-ulema, napisao Poslanicu o hidžri u kojoj je dokazivao da ne postoje šerijatski razlozi za iseljenje Muslimana nakon okupacije BiH od strane Austro-Ugarske Monarhije. (5)
Isto tako je čitalac Menara iz Bosne, učenik Fejzije medrese u Travniku, Muhamed Tarabar, postavio pitanje Rešid Ridau, velikom egipatskom učenjaku. Pitanje se ticalo hidžreta Muslimana iz darul-harba u darul-islam. (6)
U pitanju je BiH definirana kao darul-harb uslijed austrougarske aneksije.
Rešid Rida odgovarajući na postavljeno pitanje navodi stavove mnogih islamskih klasičnih učenjaka. (7)
Po njemu je hidžra obavezna u dva slučaja. Prvo, kada je muslimanima nemoguće održati vjeru zbog smutnje koja muslimane tjera u nevjerstvo. Drugo, borba za vjeru odnosno za zaštitu islamske misije i sigurnost muslimana u svojoj vjeri. Po Ridau , hidžra je obavezna za onoga ko ne može održati svoju vjeru bilo kao pojedinac bilo kao skupina i za onoga ko je potreban za vođenje džihada te njegovo učešće ojačava muslimane. On, nadalje, navodi da se ni jedan od ovih slučajeva ne odnosi na stanovnike Bosne.
Naša današnja hidžra ne sastoji se da ponavljamo ovakva pitanja i da se, pri tome, iscrpljujemo u raspravama. Pravi smisao hidžre možemo razumjeti, hidžretski duh možemo osjetiti ako danas pobjedimo našu brigu za imetkom, slabost, škrtost, pohlepu, ne pristanemo na poniženja i tjeskoban život. Usuđujemo se kazati da je to duboko povezano sa našom svješću o važnosti i ličnoj angažiranošću oko, npr. izgradnje džamije u Banja Luci, Rijeci, Ljubljani.. Primjera radi, suštinsko je pitanje za muslimane u Sloveniji, naravno i za nas u BiH kao njihove braće u vjeri, kako pobjediti sebe pa se ugraditi u temelje ljubljanske džamije. Mi zaista plaćamo svoj o(p)stanak, npr. u Sloveniji ali to je naša hidžra jer bi meleki nama mogli postaviti pitanje, na naša neka (moguća) izvlačenja o potlačenosti, zar niste mogli napraviti islamski centar pa da možete komotno i na uljudan način ispovjedati vjeru u ovakvom svijetu koji jeste takav kakav je. U nekim drugim zemljama, gdje već postoje džamije i islamski centri ali nedostaje sloge i islamskog odnosa jedni prema drugim, hidžretska poruka se dokučuje u njegovanju bratskog duha muhadžira i ensarija među Bošnjacima. U nekim trećim zemljama je sve u znaku trpnje ali i tamo treba o(p)stati jer se nadati, kako kaže Maverdi, da će još neko pridoći. Ostati i svjedočiti vjeru u Uzvišenog Allaha, dž.š., na najbolji način.
Na kraju ovog našeg promatranja hidžre možemo ustvrditi, niti će muslimani Slovenije moći na kvalitetan način svjedočiti vjeru u Uzvišenog Allaha, dž.š., bez islamskog centra, niti će one druge iko uzimati za ozbiljne sagovornike, a kamoli da će ikada predstavljati nekakav važan faktor u tuđoj zemlji, zbog svoje posvađenosti. Što se tiče oni trećih, ne budu li prakticirali vjeru, u najširem smislu te riječi, njihova muslimanska imena neće im biti (samo) garant opstanka i kao muslimana i kao Bošnjaka u tim zemljama. Naravno, neki su prepoznali ovakvu percepciju svog opstanka u tuđim zemljama, a neki, opet, nisu. To uveliko ovisi i od našeg odnosa ( njihove braće iz BiH) i našeg viđenja problema.
(1) Et-Tevba, 100.
(2) El-Bekara, 273. Ovaj ajet-kerim se odnosi na muhadžire koji su došli u Medinu a koji su se svim srcem predali učenju i ratnim pohodima. Izlazili su na svaku vojnu a ovim ajetom se podstiču ljudi da se njima udjeljuje. Po mufessirima, ajet ima i šire značenje. Odnosi se na sve one koji brane vjeru fizički ili intelektualno pa pretrpe osobnu ili matrijalnu štetu pa u takvom nastojanju ostanu nesposobni da sebi zarade.
(3) En-Nisa, 97-100.
(4) Junus, 12 i 21.
(5) Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knj. XV-XVI, str. 197
(6) Fetvu Rešid Ridaa je preveo dr Fikret Karčić, Prilozi br.27/1991, Institut za istoriju, Sarajevo
(7) Po Ševkaniju (1759-1834) hidžra je bila u početku obaveza /farz) zbog tog što su muslimani u Medini bili malobrojni i bilo je potrebno da se formira društvena zajednica. Dok je Meka osvojena i stanovništvo počelo masovno da prihvata islam, prestala je obaveznost hidžre u Medinu. Po Ibn H Askelaniju (1372-1449) cilj propisa hidžre je u spašavanju novoobraćeni muslimana od progona nevjernika. Maverdi (u.1031) kaže da ukoliko je neko u mogućnosti da javno manifestira svoju vjeru u nevjerničkoj zemlji, ta zemlja za njega postaje islamska zemlja (darul-islam) pa je bolje da u njoj živi nego da je napusti, jer postoji nada da će još neko primiti islam.
