Da li bosanski fudbal ima problem antisemitizma?

Midhat Hajdarević 2015-06-23

U čitavoj bivšoj Jugoslaviji u toku je banalizacija antisemitizma. To je naročito vidljivo u svijetu sporta…

Tokom kvalifikacijske utakmice za Evropsko prvenstvo UEFA ovog vikenda između Bosne i Hercegovine (BiH) i Izraela na zeničkom stadionu „Bilino polje“, rezultat je bio uznemirujuće bačen u sjenu. Da, BiH je dobila utakmicu i time održala san o sudjelovanju u Evropskim prvenstvima živim, ali ono što se isticalo i što bi trebao biti centar međunarodnog fokusa bili su nesumnjivi antisemitski incidenti prije i tokom utakmice, koje je počinio jedan dio BiH navijača.

Nevolje su počele prije utakmice, kada su BiH navijači započeli marš prema stadionu, vođeni službenom navijačkom skupinom reprezentacije BiH, „Fanaticosima“. To je, međutim, više bila politička demonstracija nego koordinirani marš na fudbalsku utakmicu. Dok se glasno skandiranje ‘Palestina, Palestina’ može identificirati kao politička izjava usmjerena prema izraelskoj politici koja sama po sebi nije antisemitska, činjenica da je koreografija uključivala i kolektivno gaženje čitavog kordona navijača po prevelikoj zastavi Izraela bila je međutim dodatno neukusna. Uzimajući u obzir generalni kontekst u kom se to desilo, prisutan je jasan antisemitski osjećaj. Objava slike na kojoj se taj čin prikazuje na Facebook profilu ‘BOŠNJACI’ do sada je prikupila više od 11.000 sviđanja i mnogi komentari ispod objave razlikuju se samo po intenzitetu antisemitizma koji se u njima vidi.

Prema listu Times of Israel, navijači su pravili nemire i ispred hotela u kojem su boravili igrači reprezentacije Izraela, paleći baklje, skandirajući političke slogane i bacajući dimne bombe. Glasno podrugivanje i skandiranje ‘Palestina, Palestina’ nastavljeno je tokom intonacije himne Izraela i tokom same utakmice. Također, neki izvještaji, poput onih u hrvatskim novinama Novi list i Slobodna Dalmacija, spominju neprekidno skandiranje ‘Juden, auf wiedersehen’ (Da, skandiranje ‘Jevreji, zbogom’ na njemačkom) tokom utakmice. Iako izvještaj o diskriminaciji posmatrača FARE-a (Fudbal protiv rasizma u Evropi) prisutnog tokom utakmice još uvijek nije službeno objavljen, može se pretpostaviti da će se u njemu spomenuti antisemitsko skandiranje – i trebalo bi. Danas je UEFA pokrenula disciplinski postupak protiv Nogometnog/fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine (NFSBiH) zbog ometanja u izvođenju državne himne Izraela i paljenja i/ili bacanja zapaljivih sredstava i ostalih predmeta i općenito rasističkog ponašanja.

Međutim, ti incidenti nisu došli kao veliko iznenađenje. Generalna atmosfera u toj državi već je bila napeta tokom dana pred utakmicu, a mediji izvješavaju o jakim mjerama sigurnosti i konstantno spominju prethodne incidente antisemitske prirode na sportskim događajima u Bosni i čitavom regionu. Udruženje sportskih novinara Jugoistočne Evrope i ostale ličnosti iz polja sporta zahtijevali prije utakmice mir, tolerantnost i fer-plej. Osim medijske hajke, smirivanju atmosfere nije doprinijelo ni to što je par dana prije utakmice, pred polazak, izraelski fudbaler Ben Sahar dao određeni intervju u Izraelu. On je pojasnio da se raduje prilici da pokaže svoju volju za borbu za izraelsku zastavu ispred muslimanske i neprijateljske publike. Dana kada je ta informacija procurila u bosanski medijski prostor, ta izjava dijelila se na društvenim medijima više nego vijest da je Naser Orić, ratni komandant srebreničkog korpusa Armije BiH, uhapšen u Švicarskoj po potjernici Srbije.

Izoliran incident?

Ipak, scene od petka prošle sedmice nažalost nisu prve te vrste. Još prošle godine, tokom kvalifikacijske utakmice za Evropsko prvenstvo FIBA-e između BiH i Islanda u Tuzli, navijači su razvili ogroman barjak na kom je bila prikazana zastava Izraela sa kukastim križem umjesto Davidove zvijezde u sredini. Navijači su branili taj radikalni čin kao iznošenje političkog stava protiv aktuelnog rata u Gazi tokom ljeta 2014. godine.

Međutim, sporni vrhunac takvog ponašanja uslijedio je kada su se navijači reprezentacije BiH pridružili propalestinskim protestima na glavnom bečkom trgu Stephansplatz, tik prije prijateljske utakmice između BiH i Austrije ranije u toku godine godine. Navijači su se pridružili protestima i počeli intenzivno skandirati ‘Ubij, ubij, ubij Židove’. U otvorenom pismu predsjedniku UEFA-e Michelu Platiniju, Centar Simon Wiesenthal izrazio je šokiranost zbog ”ponašanja bosanskih fudbalskih navijača ” i urgirao kod UEFA-e ”da poduzme najstrože disciplinske mjere protiv bosanskog fudbalskog saveza, i [mi] očekujemo da će se i ostali evropski klubovi pobrinuti da takvo ponašanje bude zabranjeno na bilo kojoj utakmici, od strane navijača bilo kojeg tima.”

Međutim, u posljednjem dijelu te izjave navodi se da se tim „činom unižava ta prelijepa igra i nagovještava nasilje u sportu od strane novog džihadističko-nacističkog saveza.“ Koliko god da je antisemitska priroda skandiranja neupitna i odurna, može se postaviti pitanje da li je taj zaključak sasvim ispravan. Možemo li pričati o „novom džihadističko-nacističkom savezu“ koji se širi među sportskim navijačima u BiH ili postoje i druga objašnjenja takvog odbojnog ponašanja?

Mit o bosanskom antisemitizmu?

Zvaničnici BiH često se ponose time što su država sa malo ili bez ikakvog antisemitizma koji bi trovao društvo. Ti isti zvaničnici istaći će jevrejsku zajednicu BiH, koja je prvobitno došla u Sarajevo 1565. nakon što je 1492. protjerana iz Španije, te da je ona uspjela održati svoje tradicije i identitet vijekovima unatoč životu u pretežno muslimanskoj državi. Jakob Finci, vođa Jevrejske zajednice u Bosni i bivši ambasador u Švicarskoj, često će u međunarodnim medijima (kao i u Balkanistu) ponoviti da je „ta država gotovo sasvim slobodna od antisemitizma.“ Nadalje, postoji popularna i mitologizirana priča koja tvrdi da su bosanski i jevrejski narod „dvije bratske nacije“ predodređene za prijateljstvo zbog svojih zajedničkih iskustava patnje i stradanja.

Međutim, samo jedan brz pogled na diskurs u (društvenim) medijima brzo natjera na sumnju u tu izjavu. Na primjer, portal Prometej.ba sastavio je pronicljiv i šokantan iskaz o svakodnevnom antisemitizmu u medijskom prostoru BiH, koji je samo odjek onoga što se može naći na raznim forumima i stranicama društvenih medija. Ali, da li je to „samo“ nova vrsta „digitalnog govora mržnje“ ovjekovječenog ljepotom anonimnosti na Internetu, ili je to ispoljavanje rastućeg i stvarnog antisemitizma u BiH?

Šta je sa napadima na popularnog hip-hop umjetnika Edu Maajku 2014. godine? Prošle godine Maajka je napadnut u medijima zbog svog „propuštanja“ da osudi izraelski napad na Gazu, što je za rezultat imalo opetovano vrijeđanje putem društvenih medija. Budući da je Maajka u braku sa Jevrejkom i živi u Tel Avivu, uvrede su se kretale od ličnih napada dostojnih prezira do korištenja jasno antisemitskih tropova i obrazaca. Komentator u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje tada je istakao da nije u pitanju bila samo ljutita reakcija na izraelsku politiku, već da se u bosanskom društvu kao cjelini Jevreji i judaizam sve više stigmatiziraju kao neprijateljsko strano prisustvo, u BiH, a kako izgleda i u cijelom svijetu.

U čitavoj bivšoj Jugoslaviji u toku je banalizacija antisemitizma. To je naročito vidljivo u svijetu sporta, kroz razne poteze navijača, kao što sam i prethodno tvrdio po pitanju izvikivanja fašističkog pozdrava ‘Za dom spremni’ od strane hrvatskih navijača. Faktor u pojašnjavanju rasta antisemitskih incidenata i diskursa podudara se sa rastom konzervativnih vjerskih i selefijskih grupa u BiH u proteklim godinama. Ne kažem da su oni vodeće sile iza sve radikaliziranijeg i polariziranijeg javnog diskursa u pogledu Bliskog Istoka općenito, a naročito po pitanju izraelsko-palestinskog konflikta, ali te grupe su bez obzira zasigurno odigrale značajnu ulogu. Doista, fascinantna (i uznemirujuća) transformacija rasprostranjenog mita o Bosancima kao „bratskoj naciji“ sa jevrejskim narodom do jedne antisemitske solidarnosti sa „palestinskim narodom“, kao što se tvrdi u mnogim antijevrejskim, antiizraelskim, anticionističkim i antisemitskim izjavama posvuda na Internetu, sigurno bi bila vrijedna dodatnog istraživanja.

Nadalje, koliko god bi se stadioni trebali shvaćati kao javna sfera, postoje mehanizmi i refleksi po pitanju toga kako bi „navijačka plemena“ trebala reagovati na (naročito vanjsku) kritiku. Ona žele provocirati, sa potpunom namjerom da šokiraju. Ipak, izrazi prije, tokom i poslije utakmice (naročito u društvenim medijima) ukazuju na to da su antisemitski osjećaji bili iskreni i da nije postojao osjećaj krivnje. To je, zapravo, bio moralan, hrabar čin, kako bi se moglo shvatiti prema tim komentarima, motiviran prosvijetljenim bosanskim „anticionizmom.“

Mnogi glasovi u BiH govore da međunarodna zajednica, kao i novinari koji kritiziraju postojeći diskurs o Izraelu i Palestini, jednostavno ne žele razlikovati između antiizraelskih i antisemitskih političkih stanovišta. To možda i jeste istina, ali kako bi se drukčije te izjave trebale shvatati ako se (opravdan) propalestinski osjećaj i kritika izraelske politike izražava na jasno antisemitski način? Ipak, mora se istaći da kritika i ljutnja zbog političkih i vojnih poteza jedne države ne mogu opravdati širenje osjećaja diskriminacije i mržnje prema čitavoj nacionalnoj zajednici i/ili vjerskoj grupi. Kao što je istakao Danijal Hadžović, nije važno da li pričamo o jevrejima, muslimanima, homoseksualcima ili nekom drugom, ono što je važno je princip. Koliko god da je određena ljutnja prema aktuelnoj vladi u Izraelu možda opravdana, taj bijes nikako se ne može proširivati na čitavu grupu ljudi, naročito ne na jednu grupu sa tako šarolikom i zanimljivom historijom kao što je jevrejska zajednica u BiH.