Do izbora je još jako daleko. Ipak, razmatraju se različite opcije. Politička nagodba čini se jedinom solucijom. Ali je vrlo nerealna…
Piše: Sead Numanović
Ako je suditi po raspoloženju u dijelu zapadnih ambasada u Sarajevu, Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, trebao bi, nakon izbora naredne godine, biti član Predsjedništva BiH.
Za neke od međunarodnih zvaničnika s kojima je politicki.ba u više navrata komunicirao, ovo “rješenje” bilo bi idealno.
S jedne strane, ušutkalo bi više nego dosadnu Hrvatsku i njenu kampanju, koja već snažno ide na živce i birokratama u Briselu, u vezi “legitimnog predstavljanja”.
S druge strane, riješio bi se “problem Čović”. Nakon četverogodišnjeg mandata, on bi otišao u političku penziju. Umeđuvremenu bi prestala priča o (ne)legitimnosti u Predsjedništvu BiH, a mogli bi se otopliti odnosi između Bošnjaka i Hrvata.
“Ovog puta Čoviću je stalo da se riješe problemi Izbornog zakona. Stalo mu je i da uđe u Predsjedništvo BiH. Ovog puta on bi mogao biti kooperativan i to je već pokazao na Mostaru”, jedan je od argumenata koji sam mogao čuti.
Kako bi Čović mogao ući u bh. predsjedništvo, nije sasvim jasno.
Do izbora je još daleko, pitanje je i da li će se i pod kojim uslovima održati.
Jer, dok analiziraju opcije o mogućem zaposjedanju jedne od stolica u kolektivnom šefu države, moji zapadni sagovornici propituju i mogućnost bojkota izbora koji bi proglasili Čović, te njegov koalicioni partner Milorad Dodik.
Pravno gledano, svaki dogovor o promjenama Izbornog zakona morao bi – prvo – proći Venecijansku komisiju. Već tu se nesavladivom čini prepreka koju sam Čović postavlja – legitimno predstavljanje.
Kako takav pojam objasniti čuvarima evropskih (pravnih) vrijednosti u ovom tijelu?
“Legitimno predstavljanje” nema pobornike ni u Evropskoj komisiji.
No, postoji razumijevanje za ono što Čović – makar verbalno – zahtijeva.
Zasad, ne postoji modus kakvo bi rješenje zadovoljilo Venecijansku komisiju i Čovića.
Jedini način je – politički – ustupci bošnjačkih i probosanskih političkih faktora.
Oni mogu, ali i ne moraju, biti formalni.
Prema glasnim razmišljanjima nekih diplomatskih predstavnika, bilo bi dobro da u utrku za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH ne bude više od dva kandidata.
U toj situaciji, vjeruje se, svaki glas bi bio bitan za pobjedu jednog ili drugog kandidata i Bošnjaci ne bi mogli “manverisati” svojim biračkim tijelom.
No, kalkulacija s dva kandidata za člana Predsjedništva ispred bošnjačkog naroda naprosto se čini nerealnom jer je uvijek do sada u toj utrci bila gužva.
U takvoj situaciji, opet prema razmišljanima naglas, bilo bi dobro da probosanske stranke istaknu nekoliko hrvatskih kandidata, kako Željko Komšić ne bi bio sam u utrci.
Pojava još barem dva hrvatska kandidata zakomplicirala bi Komšićevu utrku za još jedan mandat u Predsjedništvu BiH.
Istina, ne bi automatski osigurala ulazak Čovića u ovaj bh. organ, ali bi mu povećala šanse.
Ima i opcija, ne bi bilo prvi put, da se Čović i Komšić dogovore.
No, ta je opcija baš nevjerovatna.
(Nije i nemoguća, jer politika uvijek zna iznenaditi…)
“A šta ako Biden stavi na ‘crnu listu’ Čovića?”, upitao sam jednog od svojih sagovornika.
Odgovor nisam dobio.
Neki od njih nisu o tome ni razmišljali.
Politicki.ba
