Piše: Ernad Metaj
Srpsko – hrvatska agresija na BiH je opet na djelu i traži jedinstven odgovor svih političkih aktera koji su za BiH bez podjela. Nakon što predsjednik Srbije Aleksandar Vučić naglasi da je važno čuti Bošnjake pa pozove Dragana Čovića, predsjednik Hrvatske Zoran Milanović s Dodikom usaglašava stavove o gašenju Oružanih snaga BiH, Ustavnog suda i UIO nema dileme da je spremna nova agresija na BiH. Ne trebaju nam tenkovi susjeda na granici, što nije isključeno da se može desiti da bi konačno shvatili šta se dešava.
Diplomatska ofanziva susjeda poklapa se s dolaskom američkih i evropskih diplomata u BiH i svakako služi kao pritisak da se u pregovorima osigura što bolja startna pozicija separatističkim snagama. Stranci u BiH dolaze da bi napravili kakav takav rezultat, a njihove namjere su najbolje oslikane u jednoj od konstatacija da nikoga nije briga šta će biti za deset godina.
Među one koje nije briga za budućnost BiH je i Mathew Palmer koji ispred američke diplomacije prati Izbornu reformu u BiH. On nije prijatelj BiH. Njemu se žuri da bi poboljšao svoju ličnu poziciju jer mu slijedi premještaj na manje ugodne destinacije od Zapadnog Balkana, pa se nada da bi situaciju mogao popraviti rezultatom u BiH. U tom pravcu čini se opravdanim strah direktora Memorijalnog centra u Potočarima Emira Suljagića da će međunarodna zajednica jedino pritiskati Bošnjake nudeći im izbor da ih pobiju Srbi, ako Hrvatima ne dopuste da ih ograde bodljikavom žicom.
Svoje stvarne namjere Palmer pokušava sakriti iza priče o brisanju prefiksa konstutivnosti za Izbor članova Predsjedništva BiH što dobro zvuči. Problem je što je Palmeru prihvatljiva fašistička ideja o posebnoj izbornoj jedinaci kojom bi se praktično stavile trake svima koji ne pripadaju jednom narodu.
Ne treba biti puno pametan da bi se to shvatilo. Šta se dešava u BiH i kuda vodi politika SNSD -a i HDZ-a znaju svi političari. Znaju i oni koji su jučer odavali počast krvniku s kazana Mušanu Topaloviću Caci. Kuda ide BiH znaju i dobro plaćeni analitičari koji čuvaju svoje međunarodne honorare. Svi zajedno otvorene atake na BiH ublažavaju konstatacijom da rata neće biti.
Samo slijep ne vidi da se rat provocira. Rješenjima kojima se BiH diodatno getoizira opet se sipa so na rane građana, a posebno žrtava proteklog rata. Politike kojima se želi izaći u susret time provode završnu fazu etničkog čišćenja, nakon čega slijedi raspad države a toga ne može biti bez rata. Neće niko u rat ići jer tako kaže Bakir, ali hoće da brani rodnu grudu. Niko više neće dozvoliti da se seli od svoje kuće, jednom je bilo dovoljno, za nauk svim novim generacijama.
Politike se trude da nas 30 godina drže u torovima, a njihov najveći proizvod je bijeda onih koji na to pristaju i odlazak onih koji ne pristaju. Za BIH bez torova se ginulo i 1992., oduprlo se podjeli i na Bošnjačkom saboru 1993. i opet će, jer podjeljena na tri dijela BiH ne može opstati ni postojati. To je put ka velikoj Srbiji i Hrvatskoj i evropskoj Palestini rezervisanoj za Bošnjake.
Patria
