Kao i u svakom drugom zanimanju u životu, presudno je i kod akademika da čuvaju zdravi skepticizam i da usprkos kategorizacijama budu glavni čuvari ljudskosti
Privođenje kraju studijskog programa ili diplomskog rada uvijek sa sobom nosi mnoštvo pitanja i reflektivnih eksplozija, ponajviše kod onih koji razmišljaju o akademskom životu kao profesijio.[1] Pitanja koja mi se neizbježno pojavljuju o ovakvom periodu osobne tranzicije i nesigurnosti, a vjerujem i onima koji razmišljaju treba li nastaviti s doktorskim studijem ili pak uzeti pauzu, odnosno tragati za poslovnim iskustvom, uglavnom su ovakva: mogu li i želim li izdržati taj nenormalni pritisak za napredovanjem i objavljivanjem znanstvenih radova koji su konstantno nametnuti današnjim naučnicima? Želim li sudjelovati u kompetitivnoj atmosferi koja ponekad više podsjeća na sportsko borilište nego li na intelektualnu ustanovu? Koliko bi slavnih znanstvenika postalo to što jesu uz ovakav pritisak modernih univerziteta? Koliko pravog svijeta ima u tome „tornju od slonovače“ i postaju li akademici otuđeni od stvarnosti i društvene nepravde u svojoj zoni komfora?
Nije mi svrha ovdje razmišljati nad perverzijama koje su zahvatile svaku sferu današnje neokapitalističke mašinerije pa tako i akademiju. Uzmimo samo za primjer rangiranje svjetskih sveučilišta koje za mene osobno predstavlja nepotrebno kvantificiranje znanja i intelektualne kvalitete, pa do onih posve bizarnih primjera poput nedavne najave otvaranja bugojanskog fakulteta ili pak jednog bugarskog univerziteta koje potiče mlade na studiranje tako što prilikom upisa na fakultet postaju sudionici tombole u kojoj mogu osvojiti auto ili stan. Svrha mi je sasvim ukratko ocrtati kako godine bivanja u akademskom životu progresivno obogaćuju ljudski duh, ali u isto vrijeme donose više pitanja nego odgovora.
Početak mog akademskog puta i samog razumijevanja akademske zajednice koje je ubrzo uslijedilo je bitno obilježeno studijem filozofije i strastvenim čitanjem antičkih filozofa. Sokratovske ideje prenešene kroz Platonove spise o obrazovanju kao transformativnoj, emancipatornoj i kritičkoj aktivnosti su doprinijele tome da i akademski život promatram iz toga ugla. Iako je filozofija ostala i uvijek će ostati konstitutivni dio mog akademskog i osobnog identiteta, u međuvremenu je prevladao interes za teologiju i religijske studije, dogodile su se sjajne stipendije i studiranje na prestižnim univerzitetima, pomalo sam sve kritičnije počeo promatrati akademski život i stvarnost kao takvu, dogurao sam i do društvenih i političkih znanosti, ljudskih prava i demokracije. Ukratko, a dalo bi se o tome pisati naširoko i nadugačko, prevalio sam put od neba do zemlje, odnosno od filozofskog jednoumnog idealizma s primjesama elitizma do skepticizma i transdisciplinarnog duha, ne odbacujući ništa od svojih nauka i gradeći neku vrstu osobnog intelektualnog carstva.
I tako se u svega nekih šest ili sedam godina dogodilo da sam od sanjarskog idealista, koji je mislio da mu u životu neće trebati ništa više od filozofske literature i divljenja nad mislima hrvatskog ‘Filozofa’ Branka Despota poput one koju sam čitao na svome prvom studentskom simpoziju – da „znanosti danas u svom interdisciplinarnom kolu plešu mrtvački ples oko ugasle vatre univerziteta“[2] – postao na kraju gorljivi zagovornik interdisciplinarnosti. Da se razumijemo, prave interdisciplinarnosti koja podrazumijeva dubinsko razumijevanje i iskustvo različitih discplina te njihove međusobne neovisnosti koje je naprosto neophodno za znanstvenu analizu ili interpretaciju današnje fragmentirane realnosti.
Međutim, nisu li danas većina životopisa i profila akademika obilježeni sa kvalifikacijama poput interdisciplinarnosti i kritičkoga mišljenja? Gdje je granica između PR-ovski ispeglanih CV-ija, visibility-ja na društvenim mrežama, impact factor-a objavljenog članka na jednoj strani i stvarne kvalitete i intelektualnih mogućnosti na drugoj strani? Jesu li mogućnost brze prilagodbe, lijepe manire, fino odijelo i slatkorječivost u prednosti pred strpljivim i mukotrpnim znanstvenim istraživanjem?
Takva opažanja neizbježno opet potiču na vraćanje u duhovni dom, u filozofsku refleksiju i pitanje gdje je u svemu tome više zajednica kao glavna odlika akademije? O kakvoj zajednici ili “zajedništvu tražitelja istine pod gospodstvom slobode“[3], da se opet poslužim Despotovim rječnikom, govorimo ako ću svu svoju intelektualnu energiju usmjeriti na svoje sutrašnje promaknuće ili objavljivanje novog članka bez kojega nema promaknuća? Kako ću se obuzet svojim životopisom, napredovanjem i putovanjem od konferencije do konferencije baviti aktivizmom ili nečim društveno svrhovitim?
Srećom, i u današnjoj akademiji, kao i uvijek dosada, ima mnoštvo poticajnih primjera i osoba koje ne odvajaju svoje identitete na akademski i aktivistički, ljudi koji uspješno kombiniraju oba ili se obogaćuju jednim za potrebe drugoga te ne dopuštaju da ih nametnute društvene ili akademske norme pretvore u mašine. Kao i u svakom drugom zanimanju u životu, presudno je i kod akademika da čuvaju zdravi skepticizam i da usprkos kategorizacijama budu glavni čuvari ljudskosti, jer budimo iskreni, dehumanizacija opasno zahvaća i akademiju. Ne treba dakle reći „ne“ akademiji ako netko osjeti poziv, jer akademski poziv nije daleko od onih svetih poziva, nego ako se na to već odluči taj treba čuvati kvalitet znanja i kvalitet ljudskosti iznutra. Kao što je istina uvijek negdje u sredini, tako i ideja univerziteta i akademskog poziva uopće mora biti dijalektički pozicionirana, uvijek negdje u sredini između idealizma i surove stvarnosti.
Hoćemo li krenuti od jedne ili druge krajnosti nije toliko ni bitno. Bitno je krenuti i ne zaustaviti se na jednoj od njih već treba obuhvatiti onaj čitav spektar što leži između njih. A ukoliko želite krenuti od idealizma, kao što sam ja krenuo sasvim slučajno završivši na studiju filozofije, onda su Despotove misli još jednom više nego korisne: „ono što danas kao univerzitet jest, to je univerzitet samo nominalno. Realno, ili u biti svojoj, univerzitet je mrtav. Otuda kao surogat za taj caput mortuum tendencije k anti-univerzitetu i slobodnom univerzitetu, a kao surogat za izgubljeno unutrašnje jedinstvo potreba za organizacijom, reorganizacijom i reformom. Sve su reforme tu, bez obzira na ciljeve i zadatke, i bez obzira na uspjehe i neuspjehe u provedbi, načelni promašaj. Mrtvo se ne da revitalizirati. Univerzitet se mora utemeljiti u ideji univerziteta ili uopće nije univerzitet.“[4]
Autor: Goran Stanić, Prometej.ba
Izvor fotografije: upgmc.com
