Kolumne

U pet do dvanaest na džumu

Uoči nove 2017. godine, Senat Univerziteta u Sarajevu odlučio je vratiti ovu instituciju ravno u srednji vijek, a da paradoks bude veći, sve to na inicijativu – studenata

Piše: Muharem BAZDULJ

Oslobođenje

 

Vijest je stigla neposredno prije Nove godine: “Senat Univerziteta Sarajevo na današnjoj sjednici usvojio je inicijativu Studentskog parlamenta (SPUS) o neodržavanju predavanja i ispitnih rokova na fakultetima UNSA petkom zbog klanjanja džuma-namaza. Pri planiranju akademske godine vodit će se računa i o terminima centralnih sedmičnih molitvi pripadnika katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, kao i ostalih vjerskih zajednica. Senat Univerziteta u Sarajevu je, na inicijativu Studentskog parlamenta, jednoglasno donio zaključak usmjeren ka poštivanju ljudskih prava pripadnika svih vjerskih zajednica. Tim zaključkom se preporučuje organizacionim jedinicama Univerziteta u Sarajevu da u pripremi akademskog kalendara, te drugih dokumenata koji uređuju plan i program, aktivnosti, izvođenje nastave i ispita, a uvažavajući pravo studenata i nastavnog osoblja islamske vjeroispovijesti koji studiraju, rade i djeluju pri Univerzitetu u Sarajevu, te drugih javnih događaja koji uključuju šire grupe studenata, a predstavljaju fakultativni ili obavezujući dio akademskog rada, usavršavanja i obrazovanja, vode računa da ne zakazuju akademske obaveze petkom i to: od 11.45 do 13 sati u vremenskom periodu zimskog računanja vremena, odnosno od 12.45 do 14 sati u vremenskom periodu ljetnog računanja vremena.”

Ima zgodne ironije u tajmingu ove odluke. Donesena je, naime, rekosmo već neposredno uoči Nove godine kad su mediji već u fazi praznične praznine i ne bave se previše ozbiljnim temama. Tako je Nova godina pomogla zapravo onima koji do Nove godine ne drže i smatraju je odvratnom paganskom svetkovinom. Ali dobro, nije zapravo ni samo do tajminga. Javnost je ionako već podugo anestezirana, poslovična poetika “kuhanja žabe” po ko zna koji put je pokazala efikasnost, tako da su se reakcije svele na poneki protestni tekst “uobičajenih osumnjičenih”. Bilo je, naravno, i likovanja sa svih onih strana koje u Sarajevu vide Teheran i koji bi najradije da se instantno ostvari vizija po kojoj bi u Sarajevu zaista bilo zabranjeno točenje alkohola, arapski postao zvanični jezik, a šerijat službeni zakon.

Takozvani Studentski parlament Univerziteta u Sarajevu, odnosno njegov predsjednik Haris Zahiragić i ranije su se isticali retrogradnim inicijativama, izjavama i komentarima. Uostalom, ta vrsta zloupotrebe simboličkog kapitala studentskih udruženja u svrhu sopstvene političke promocije stara je koliko i studentska udruženja generalno. Tu se čak i ne upliću previše duboki lični sistemi vrijednosti, nego je više u igri karijeristički momenat koji se prilagođava dominantnoj društvenoj atmosferi. Uostalom, prije nekoliko godina, kad je trebalo braniti uhapšene na Pogorelici i satanizovati Bakira Hadžiomerovića, u tome su se naročito isticala pojedina studentska udruženja, predvođena ondašnjim Zahiragićem, izvjesnim Bahtijarom. To što je taj isti Bahtijar, nakon epizode saradnje sa Saffom, danas istaknuta figura bh. “lijeve scene” i što se solidariše sa osudama Zahiragića je odlična ilustracija ovdašnje socijalne patologije. Uostalom, ako se politička klima bude mijenjala, i Zahiragić sutra može biti na posve drugoj strani. Zato i kažem da su inicijatori ovdje manje bitni, institucija koja je ovdje važna, kojom se vrijedi baviti i čiju praksu valja osuditi jest Senat Univerziteta u Sarajevu.

I vrapci na grani pjevaju već godinama o sunovratu visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Ostvarile su se distopijske vizije Top liste nadrealista o fakultetima i institutima u Čajniču i sličnim mjestima. O polaganju ispita u Kiseljaku ili Kalesiji pričaju se i vicevi. Nije to, naravno, “privilegija” Bosne i Hercegovine, slično je i u susjednim zemljama. Ipak, u svojoj toj propasti, upravo bi Univerzitet u Sarajevu trebao i morao biti izuzetak. Najstariji univerzitet u BiH uoči rata mogao je u mnogim stvarima da parira Beogradskom i Zagrebačkom univerzitetu. Čak i nakon rata i razaranja, činilo se da je zdrava jezgra sačuvana i da sve mora krenuti nabolje. Međutim, više od dvije decenije nakon rata, Senat Univerziteta koji ni u najsmjelijim snovima ne može da se nada upadanju na Šangajsku listu, recimo, donosi ovakve odluke. To više nije najviše tijelo Univerziteta, to je bijedni dnevnopolitički i sitnošićardžijski servis. Namjerno ovdje ne govorim o političkom sljepilu koje se krije iza ovakve odluke. Ako bošnjačke političke elite još nisu osvijestile koliko ih je koštalo klanjanje po Skupštini prije četvrt vijeka, od njih i ne treba očekivati previše. Ali naivac bi ipak pomislio da Senat Univerziteta zna i mora bolje. U godini u kojoj se obilježava 500 godina od Lutherove reformacije, čija je jedna od posljedica bila i dosljedna sekularizacija obrazovanja, kao i 100 godina od Oktobarske revolucije, bez koje bi Sarajevo teško 1945. dobilo Univerzitet, Senat se bavi privilegovanjem muslimanskih vjernika u odnosu na sve ostale studente. Za javnost jednog modernog evropskog grada, naročito za njegovu studensku populaciju, kao i slobodoumnije predavače, to bi bio poziv na uzbunu, pet je do dvanaest da se sačuvaju osnovne slobode. Ipak, kako sada stvari stoje, pet do dvanaest će petkom biti samo trenutak kad valja dobrano požuriti na džumu.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close