Iako se ovaj, u ponoć 31. januara, završeni prelazni rok može smatrati jednim od mirnijih, ples miliona nagovještava nove rekorde po broju i visini transfera
Podaci koje je krajem januara iznijela Svjetska fudbalska federacija samo potvrđuju ono što se već zna: fudbal je odavno prestao biti najvažnija sporedna stvar na svijetu, a postao je ozbiljna privredna grana. Kako je FIFA zvanično objavila, klubovi širom svijeta u 2016. godini samo za transfere igrača potrošili su tačno 4,79 milijardi dolara, što je povećanje od 14,3 posto u odnosu na prethodnu. Tu nisu uračunati prihodi igrača koje će ostvariti za vrijeme ugovorne obaveze, već samo obeštećenja klubovima prilikom prelazaka u drugi klub. Kao što je poznato, kada ugovor istekne, fudbaler može da pređe u bilo koji drugi klub bez ikakve nadoknade. Zato se klubovi trude da produžavaju ugovore i prije isteka prethodnog, povećavajući plate, ali se povećavaju i odštetni zahtjevi u slučaju njihovih odlazaka.
Kineska strategija
Kako je saopšteno iz FIFA, kineski klubovi se sve više uključuju na fudbalsko tržište i u godini za nama su potrošili čak 451 milion dolara, što je 17 puta više nego 2013. Ovakva ekspanzija loptanja u Kini je dio strategije da ova najmnogoljudnija zemlja na svijetu do 2025. godine postane fudbalska velesila. Kako bi kineski mladići imali od koga da uče, odlučili su da u klubove dovode najbolje svjetske igrače.
Iako Kina postaje sve važniji faktor na fudbalskom tržištu, evropski klubovi su i dalje bez ozbiljnije konkurencije, jer su na transfere potrošili 3,93 milijarde dolara, pa kada se to pretvori u procente, onda je to čak 82 posto ukupnog novca koji je u prošloj godini potrošen na igračka pojačanja.
Na Starom kontinentu po potrošnji prednjače klubovi iz kolijevke fudbala – Engleske, dodatno ojačani bogatim inostranim vlasnicima, sa 1,37 milijardi dolara, što je 43 posto od ukupne potrošnje u pet najjačih evropskih liga. Španski klubovi, tradicionalno veliki potrošači, u prošloj godini pokazali su se i kao vješti trgovci, pa su za 50 posto povećali zaradu od prodaje igrača, koja je u 2016. godini iznosila čak 554 miliona dolara.
Kada se pogledaju transferi izvan Evrope, Azija je sa 553 miliona dolara, zahvaljujući Kinezima, na drugom mjestu, što je porast od 72 posto u odnosu na prethodnu godinu. Na trećem mjestu je Južna Amerika sa 182,6 miliona dolara, što je porast od 84,2 posto, ali FIFA nije iznijela podatak koliko su južnoamerički klubovi zaradili na prodaji svojih igrača, jer je poznato da su Brazil i Argentina najveći izvoznici.
Pad transfera od 5,8 posto zabilježen je u Sjevernoj i Srednjoj Americi, a iznosio je ukupno 111,8 miliona dolara, dok je u Africi sa ukupno 9,8 miliona dolara taj pad iznosio čak 41 posto. Ipak, sigurno je da su afrički klubovi daleko više zaradili na prodaji svojih najboljih fudbalera u najveće evropske klubove. No, FIFA nije iznijela ni taj podatak.
Ako je suditi po zimskom prelaznom roku, koji je u najjačim evropskim ligama završen u ponoć, 31. januara, trend rasta bi se mogao nastaviti i u godini pred nama. On je mogao biti veći da Fudbalski savez Kine nije donio odluku da smanji broj inostranih igrača u kineskim klubovima. Tako će od naredne sezone, koja počinje 7. marta, u šampionatu klubovi na terenu moći istovremeno na travnjak da izvedu tri strana igrača, a ukupno ih mogu imati maksimalno pet.
U skladu sa novom strategijom jačanja kineskog fudbala, u sastavu (zajedno s klupom) moraju imati minimalno dvojicu kineskih igrača do 23 godine, a jedan mora početi susret. Pravilo o smanjenju broja stranih igrača sigurno će povećati vrijednost transfera, jer kineski klubovi sada nude još više novaca za kvalitetnog stranog igrača kako bi ga doveli u svoju sredinu. To je potvrdio i nedavni prelazak Oscara iz Chelseaja u Shanghai SIPG vrijedan 60 miliona eura ili 23,3 miliona eura, koliko je Changchun Yatai FC izdvojio za dolazak nigerijskog napadača Odiona Ighaloa iz engleskog Watforda.
Zbog ovog limitiranja broja stranaca, zadovoljno trljaju ruke i kineski igrači jer im je cijena naglo skočila. Tako je za nas u Evropi potpuno nepoznatog Chengdonga Zhanga kineski superligaš Hebei CFFC, klub koji je osnovan 2010. i za kratko vrijeme dogurao do elitnog razreda, drugoligašu Sinobo Guoanu platio 20,4 miliona eura, iako je njegova realna cijena na svjetskom tržištu oko milion.
Ovaj transfer najbolja je slika sa koliko novca ustvari raspolažu kineski klubovi. Sada je, kako pišu engleski listovi, u toku realizacija najvećeg transfera u historiji svjetskog fudbala, a u pitanju je odlazak kapitena Manchester Uniteda Waynea Rooneyja, koji bi u Kini zarađivao čak 50 miliona eura po sezoni. Ipak, sačekajmo ljeto. Bilo je takvih najava i ranije, pa su se pokazale neistinitim.
Primat Engleza
Koliko god klubovi iz kineske Super lige bili rastrošni, u ovom tek završenom zimskom prelaznom roku i dalje lidersku poziciju u transferima je zadržala engleska Premijer liga. Klubovi su uložili nešto više od 250 miliona eura na dovođenje igrača, čime su gotovo dostigli rekordnu potrošnju iz 2011. kada su na transfere potrošena 262 miliona. Zanimljiv je, međutim, podatak, da su u januaru engleski timovi ostvarili profit od 46 miliona, ponajviše zahvaljujući već spomenutim prelascima Oscara i Ighaloa u Kinu, ali i odlazak Dimitrija Payeta iz West Hama u Marseille vrijedan 29 miliona eura. Kada su engleski klubovi u pitanju, zanimljiv je podatak da su najviše trgovali oni iz donjeg dijela tabela, a da su oni iz vrha: Chelsea, Manchestar City, Liverpool, Arsenal, Totenham i Manchester United zajedno potrošili tek 40 hiljada funti. Naime, za toliko je novaca Arsene Wenger doveo Cohena Bramalla iz Hednesforda, kluba iz sedme engleske lige.
Na drugom mjestu po rastrošnosti u zimskom prelaznom roku su timovi iz kineske Superlige, koji su do sada na dovođenje igrača potrošili 219 miliona eura. Međutim, ta cifra sigurno nije konačna jer prelazni rok traje do 28. februara, ali je i za sada znatno viša od prošle godine kada su kineski klubovi uložili ukupno 162 miliona. Treba znati i da je ovaj prelazni rok za Kineze i glavni pred početak novog šampionata, jer se šampionat igra u okviru jedne kalendarske godine.
Pomalo neočekivano, na trećem mjestu najizdašnijih u januarskom prelaznom roku je Francuska, jer su klubovi Ligue 1 proteklog mjeseca za transfere potrošili nešto više od 151 milion eura. Tome su svakako doprinijeli transferi koje je obavio PSG u želji da se domogne pete uzastopne titule. Tako su doveli Juliana Draxlera, njemačkog reprezentativca koji je za 40 miliona dolara prešao iz Wolfsburga u PSG, iako ga je tražilo pola klubova engleske najjače lige, ali i Goncaloa Guedesa iz Benfice za 30 miliona. Naravno, tu je već već spomenuti prelazak Payeta u Marseille iz West Hama.
Interesantno je da je rekord u visini transfera oboren i u Bundesligi, čiji su timovi bili rekordno rastrošni u ovom prelaznom roku iako Bayern nije doveo nijednog igrača. Na transfere je uloženo gotovo 100 miliona eura, čime je nadmašen rekord iz 2015. kada je u januaru potrošeno 65 miliona. Najviše je trgovao Wolfsburg, koji je potrošio 33 miliona ne bi li uspješnije završio izuzetno skromnu sezonu. Oni su trenutno na 14. mjestu prvenstvene tabele sa samo četiri boda prednosti ispred zone ispadanja. Za pojačanja je iskoristio novac od prodaje Draxlera PSG-u.
U italijanskoj Serie A, čiji su klubovi za transfere dali 96 miliona eura, daleko su od od bilo kakvih rekorda, a i nije bilo nekakvih spektakularnih prelazaka. Januar 2017. protekao je prilično mirno, a jedino je vrijedan pomena prelazak Leonarda Pavolettija iz Genoe u Napoli za 18 miliona eura. Ali, za iznenađenje su se pobrinuli novi vlasnici Intera iz Milana, tima koji je godinama vršio najveće i najzanimljivije transfere. Na San Siro je došao samo australijski odbrambeni igrač Trent Sainsbury iz kineskog Jinagsua, a zbog njega je otišao iskusni Andrea Ranocchia u engleski Hull. No, sve postaje jasnije kada se zna da Jiangsu Suning i Inter imaju istog vlasnika – Suning grupu. Kako nova pravila kineske Superlige nalažu ograničen broj stranaca, Jingsu je natjeran da se privremeno riješi australijskog igrača, a žrtva je Inter.
Uzdržani Španci
Nisu se previše nakupovali ni klubovi iz španske La Lige tokom januara. Na 40-ak transfera je potrošeno 26,55 miliona eura, ali su klubovi od prodaje 44 fudbalera ostvarili profit od 27,8 miliona. Tome je svakako doprinijela i kazna dovođenja igrača o ovom roku madridskim klubovima Realu i Atleticu, ali i uzdržanost Barcelone, čiji čelnici muku muče da nađu sredstva kako bi se dogovorili sa Lionelom Messijem o produženju ugovora. Najbolji igrač želi da bude i najplaćeniji, a katalonski velikan se već dobro istrošio produžujući saradnju sa Neymarom i Luisom Suarezom. No, ako velikani nisu kupovali, aktivni su bili klubovi iz donjeg dijela tabele, koji su doveli 33 igrača, a četiri posljednjeplasirane ekipe dovele su u svoje redove 18 novih igrača.
Ako bi se se tražio transfer koji je najviše iznenadio fudbalsku javnost, onda je to svakako prelazak belgijskog reprezentativca Axela Witsela iz ruskog Zenita iz St. Peterburga u kineski Tianjian Quanjian. Ovaj sjajni 27-godišnji veznjak je sjajnim igrama prošle godine na Evropskom prvenstvu u Francuskoj skrenuo na sebe pažnju i očekivalo se da ode u neki engleski ili španski klub koji su za njega pokazivali interesovanje. No, zaključio je da je za njega daleko lakše da igra u Kini za mnogo više para.
Aktivni su bili i bh. premijerligaši, a prelazni rok, kako je propisao N/FSBiH, traje sve do 17. februara. Nema nijednog kluba u kome nije bilo prometa što se tiče odlazaka i dolazaka. Oni iz vrha gaje ambicije da ostvare evropske snove, a oni koji će se naći u Ligi za opstanak žele ostati u elitnom društvu, jer je daleko manje sredstava potrebno da se izbori ostanak među najboljima. Ništa se to u BiH ne razlikuje od ostalih klubova širom Evrope, izuzev činjenice da se nikako ne može ući u trag koliko košta dolazak nekog igrača ili koliko će biti plaćen za svoj trud. Ono što je u ostatku Starog kontinenta normalno i javno, kod nas je bezobrazluk uopšte i pitati. Možda jednog dana transparentno poslovanje, u koje se kunu čelnici gotovo svih klubova, zaista postane javna stvar.
Oslobođenje
