Političarima treba reći da je opasno prikrivati istinu; prikrivanje baš privlači pažnju i interes, daje i sasvim banalnim ljudskim stvarima aureolu neobičnog, čarobnog i zanimljivog. Naravno da je od toga gore otvoreno loše lagati, ali vremenom i u detaljima ta se razlika izgubi.
Pa ipak političari stalno lažu. Neki lažu iz navike, neki zato što u tome ne vide zlo, nekima je to priroda jača od razuma. Zašto ne lagati ako to ljudi zapravo žele, vole čuti pristojan glas, dobre vijesti, izvrsne utjehe? Što bi tu bilo opasno? Jest, mnogi ljudi znaju istinu, ali velika većina pomirit će se s nagađanjima, izmišljotinama i klimavim objašnjenjima.
Budući da sebe pretjerano vole, da čeznu za tim da ih svi vole, političari teško izdrže ono što bi im bilo najpametnije: da šute uporno, šute dok se znatiželjnici ne zalude sumanutim konstrukcijama. Recimo, proširi se glas da je voljeni političar teško bolestan. On ne mora ništa demantirati, može se samo smiješiti i treba što duže biti živ. Bolje mu je da ne kaže istinu da je ostario i da se teško diže iz kreveta.
Pojave se glasine da je političar otišao na estetsku operaciju uklanjanja sala, no on ne treba ništa demantirati nego dopustiti da se pojave slike njegovog skoka u bazen, figure iz profila, hlača koje je kupio u trgovini za osobe s posebnim brojevima XXXL. Političari ne smiju ukloniti podbradak, operirati bore, usaditi kosu. Ako takva operacija uspije, onda se to neće dati sakriti, a još gore je ako poboljšanja nitko ne primijeti.
Kako je pametno učinio Ivo Sanader koji nikad nije razjasnio razloge svoje ostavke! Ostavio je ljude da šire glasine o tome da albanska mafija prijeti njegovim kćerima, da mu se osvećuju masoni, da je uhvaćen u davanju mita europskim liderima, da je sam primio mito ili da je neizlječivo bolestan. Znao je da svaka mala nepodudarnost može izazvati nova pitanja, pa je šutio i čekao da se sve učini nevjerojatnim, ali mogućim.
Zato je, kad se već laže i prikriva, političar to treba raditi na aktivan način: smisliti nove uspjehe, otkriti nove neprijatelje i zavjere, opasnosti, strahove. Uostalom, ne glasuju ljudi za mrzovoljne i skeptične.
Ne prvi puta, a do sada uvijek uspješno rasplamsali su se patriotski osjećaji. ”Gdje ste bili kad je priznata Hrvatska”. Polovinu vijesti čine one s početka devedesetih, nove vijesti iz prošlosti. Kada to rade drugi, s razlogom se podsmjehujemo, više ih žalimo nego što se bojimo kada prijete, ali politika nije svađa u kavani ili nadmetanje mladih tvrdoglavih bikova (koji na kraju postanu volovi).
To možda priliči ”TV kalendaru”, ali ne i programu u cjelini. Udarni termini, naprečac, puni su repriza prigodnih emisija, ljudi hodaju u maskirnim hlačama, toči se šampanjac, izvode pjevane akademije i vatrometi.
U Saboru se nose ”kič oprave”, na svoje dođu i propovjednici i generali davnih bitaka (ma njima one nikad ne prestaju). Da to nije tako usiljeno, pretjerano, upleteno s neodmjerenim govorima punih fraza, možda bi bilo temelj za jednu odmjerenu građansku tradiciju koja slavi herojstvo i vrline.
Poanta je u tome da se manje misli o INA-i, državnim poticajima za ”Agrokor”, privatizaciji Imunološkog zavoda. Poanta je u tome da se o ničemu ne misli, već da se osjeća, voli i tuguje ovisno o dirigentu i partituri.
S pravom će mnogi primijetiti da se ovo upozorenje najviše tiče dramoleta o posjetu Predsjednice Sjedinjenim Državama. Obziran sam i izbjegavam vrijeđati i širiti glasine. No u politici nema logike, a na djelu su mađioničarski trikovi skretanja pažnje.
U tom slučaju svakodnevna i bezazlena pitanja se ušutkuju, jer ”nije važno što se kaže već tko kaže”. Način ušutkavanja osobnom diskvalifikacijom (argumenum ad hominem) smatrao se pogreškom u logici.
No danas se pitanja mogu odbiti već diskvalifikacijom motiva (s kojom namjerom se pita) ili nezgodnim trenutkom. Takvo nervozno odbijanje pitanja! Kao da se pitanja postavljaju iz bijesa i mržnje, a ne same znatiželje koju izazivaju nestanci jedne osobe nakon dva Božića.
Što ima zlobnog u tome da se pita što se radi na radnom posjetu, koja su očekivanja i koji rezultati? Pa da ih ima, hvale bi bile na naslovnicama.
Uz slabe argumente često idu jake riječi. Laži su najglasnije kad moramo zavarati i sami sebe. Ljudi smo i griješimo, a što smo moćniji i bogatiji, to teže priznajemo pogrešku, a lakše nalazimo krivce, opravdanja i nadu da će sve proći i da će se sve zaboraviti.
To nije toliko glupo koliko je opasno. Dvije godine nemamo stabilnu vladu. Zaljuljao se Sabor. Ustavni sud nije vjerodostojan. Retorika eskalira, politika luta, a sada se gubi povjerenje i u Predsjednicu. Izabrana je malom većinom, a sada protiv sebe ima velik broj nezadovoljnih i razočaranih.
Kako kratkovidno i riskantno. To je igranje na rubu skandala, jer što ako se pojave svjedoci i računi. Pa kako može reći da sugovornici taje susret jer im to nije zgodno? Zar će ih slati u Sibir jer se sreću sa strancima. Zar Predsjednica ima status hrvatskog špijuna koji kompromitira buduće dužnosnike? Ili je predsjednica jedne velike male zemlje ličnost koju se srame navesti kao svog sugovornika.
Problem je u tome da je, kada se šuti i daje naslutiti, ali ne objašnjava svrha puta, svako nagađanje legitimno. Što sam sve čuo i pročitao proteklih dana (!?): da se radi o estetskom zahvatu, posjetu CIA-i, susretu sa starim ljubavnikom. Razbuktale gluposti jednostavno bi se ugasile običnom (i zakonski obaveznom) otvorenošću vlasti, jasnim odgovorima koji ne zvuče kao prikrivanje.
Reći da je postavljanje pitanja, što Predsjednica tvrdi, iskaz nerazvijene demokratske svijesti, mobing medija. Što bi od nje ostalo da su je dohvatili engleski tabloidi?
Sramota je šutjeti. Jedan od tereta dužnosti je podnijeti teret interesa javnosti i onda kad se ne radi o utakmici.
Iako sam na popisu, nisam ni znao da sam bio na važnoj fronti. Zašto ne dati dionice HEP-a bojovnicima te fronte? Skretanje pažnje s pitanja na druge teme mislim da najviše boli one koje se razjari, iskoristi, pa ostavi da uživaju fraze pohvala.
Kad sam bio mlad, strašno su me zanimale priče o starim afričkim kraljevstvima. Ashanti, Sokoto, Etiopija. U nekima od tih kralju je bilo zabranjeno govoriti podanicima. Umjesto njega govorio je njegov linguist.
Radilo se o primitivnom triku ograničenja vlasti radi toga da vođa svojim glasom i mudrošću ne opčini narod, ne postane opasan i moćan.
Danas nam daju priopćenja i pokazuju glasnogovornike. Ne izlažu se jasnim i izravnim pitanjima. To je zato da se ne osramote, da ne zabrljaju gafovima i pogreškama, da ostanu uzoriti. Danas šute jer ih je sram nešto reći bez napisanih govora i priopćenja.
Govore izvještačeno, pozivaju se na veličinu svojih prethodnika, selektivno, kao da su to njihove misli, djela i snovi. Oni ih nemaju.
Strast je za njih stvar privatnosti, ne ideala. Kao da su lutke i spomenici. Ako su lutke, tko ih pokreće, ako su spomenici, onda su nadgrobni spomenici demokraciji.
Vremenski živimo u prošlosti, zemljopisno u Africi, ekonomski prosimo, a civilizacijski još kažemo da nismo zreli.
Autor:
autograf.hr
