Faruk Hadžić
Većina nas je prvi put saznala prije par mjeseci za pojam non paper. Non paper je neslužbeni dokument u kojem se iznosi određeni prijedlog, a čiji autor nije precizno naveden. On nema potpisa ili pečata i ne upućuje se službenim kanalima, iako o njima mogu neformalno razgovarati šefovi država.
S obzirom da se razne ideje mogu iznositi u takvim vrstama dokumenata, već danima razmišljam da se pripremi jedan ekonomski non paper koji će se uputiti građanima Bosne i Hercegovine. Zašto ne i politici i donosiocima odluka? Jednostavno jer što god neko napiše konstruktivno, a nije direktno došlo od članova partije koja je na vlasti, teško da može biti razmotreno, pa i neformalno. Zašto građanima? Razlog je jednostavan, oni su ti koji imaju moć u svojim rukama i koji mogu promijeniti stanje na izborima.
Šta bi bio sadržaj ekonomskog non papera?
Jedna od najvećih zabluda u Bosni i Hercegovini je da nema dovoljno novca i da zbog toga ne možemo imati veće plate ili penzije. Istina je drugačija. Ako zanemarimo pandemiju covida, možemo vidjeti da smo u 2019. godini prikupili 14,4 milijarde maraka raznih poreza u državi. U ovaj iznos su uključeni PDV, akcize, raznih direktni porezi, poput onih na dobit ili dohodak, doprinosi za PIO i zdravstvo i razni parafiskalni nameti. Samo kroz parafiskalne namete je prikupljeno blizu milijardu maraka. Za malu zemlju sa oko 2,7 miliona stanovnika, složit ćemo se da je to ipak vrlo dobar iznos prikupljenih poreza. Okvirno, godišnje se po osobi prikupi oko 5.300 maraka raznih poreza. Iako je iznos prikupljenih poreza i doprinosa značajan, zbog generalno visokog poreskog opterećenja, blizu 25% ekonomije se nalazi i dalje u ilegalnih tokovima.
Polazeći od ove činjenice i trenutnog stanja naše ekonomije, sadržaj non papera bi imao nekoliko cjelina.
Prva cjelina bi uključivala reformu poreskog sistema i povećanje minimalne plate. Poreska politika u Bosni i Hercegovini je podijeljena između državnog i entitetskog nivoa. Na državnom nivou se nalazi sistem indirektnog oporezivanja, koji uključuje PDV, akcize i carine, dok entiteti imaju nadležnost za direktne poreze poput poreza na dobit, poreza na dohodak, doprinose i razne takse i naknade. Poresku politiku treba posmatrati kroz sistem prikupljanja i kroz politiku raspodjele. Dok prva jako dobro funkcioniše, isto se ne može reći za raspodjelu. Kako objasniti da iako prikupimo već spomenutih 14,4 milijardi maraka, građani opet teško žive? Mišljenje većine ekonomista u državi je da sistem PDV-a ne treba dirati, jer jako dobro funkcioniše, ali da se veća pažnja treba posvetiti sistemu direktnih, entitetskih poreza. Sa akcizama je druga priča. Njihova specifičnost jeste što se one namjenski prikupljanju, a nenamjenski troše. Intervencija u zakonima bi upravo trebala ići u ovom smjeru, kako bi se barem dio akciza namjenski usmjeravao prema cestogradnji, sportu, zdravstvu i drugim sektorima. Samo po osnovu akcize na alkohol, godišnje se prikupi oko 50 miliona maraka, što je dovoljno da se u jednoj godini napravi vrhunski nacionalni stadion. Umjesto toga, izabrali smo da sa tim novcem finansiramo godišnje plate za 2.000 službenika u preglomaznom javnom sektoru.
U segmentu direktnih poreza, potrebno je napraviti pravu šok terapiju. U nekim od prethodnih tekstova sam govorio dijelom o minimalnim platama i dao mogući prijedlog rješenja. Ipak, cijeli paket šok terapije treba uključivati smanjivanje doprinosa na 25% iznosa bruto plate, ukidanje poreza na dohodak na plate do 1.000 maraka, te definisanje minimalne plate na iznos od 750 maraka. Na ovaj način se može značajno poboljšati status radnika i pružiti prilika da radnik počne dostojanstveno živjeti u svojoj domovini i da sreću ne mora tražiti van domovine. Naravno, ne treba imati iluzija da će biti plaćenih ekonomista koji će zagovarati suprotno, jer su upravo to, plaćeni da održavaju status quo. Zadržavanje istog stanja znači i zadržavanje privilegija. Posljedice jedne ovakve šok terapije, brzog rješenja bi bilo pojeftinjenje rada u cjelini, povećanje produktivnosti zbog bolje plaćenih radnih mjesta, povećanje konkurentnosti naših preduzeća, zadržavanje i usporavanje iseljavanja, te u konačnici povećanje poreskih prihoda države. Iako se država odriče dijela poreza kroz smanjenje direktnih poreza, zbog značajnog povećanja potrošnje kao posljedica većih plata, više će se prikupiti PDV-a, ali će se uvesti i veliki broj radnika koji još uvijek rade na crno.
Druga važna cjelina uključuje smanjivanje i ukidanje raznih birokratskih procedura. Koliko ste puta od nekog službenika čuli frazu da „vam nedostaje još jedan papir“, ili da vam nedostaje nekoliko maraka neke tamo takse, koju možete nabaviti na nekom kiosku izvan zgrade na izmišljenom radnom mjestu. Birokratske procedure za registracije preduzeća i dobivanje raznih dozvola su nas svrstale među najgore zemlje na svijetu. Dok svijet napreduje kroz četvrtu industrijsku revoluciju, etno-nacionalna pitanja sputavanju i ograničavaju bilo kakav napredak. U najrazvijenijim državama svijeta svakodnevni život je nezamisliv bez digitalizacije svih sfera života, a sve više i uključivanja umjetne inteligencije. Danas roboti jedni drugima u fabrikama izdaju naredbe u cilju unapređenja efikasnosti.
Nažalost, sve gore pobrojano ne vrijedi za Bosnu i Hercegovinu koja još nije izašla niti iz druge industrijske revolucije. Bespredmetno je diskutovati da li je potrebno uvesti online podnošenje zahtjeva za registraciju preduzeća ili elektronskim putem dobiti neko uvjerenje, ali realnost u Bosni i Hercegovini je drugačija. Najbolji način da se pomogne razvoj države jeste kroz kreiranje novih, boljih i inovativnih radnih mjesta i kompanija koje će biti konkurentne na globalnom tržištu. Ako se to želi postići, BiH ne smije zanemariti globalnu ekspanziju novih tehnologija poput umjetne inteligencije, robotike, biomedicine, big data, data sciencea, blockchain tehnologija i sl., čija aktivna primjena nas može svrstati u brzo rastuće ekonomije sadašnjice. Primjenom inovativnih tehnologija, digitalnih alata i uvođenjem digitalizacije u javni sektor, možemo napraviti veliki skok u unapređenju poslovnog ambijenta i otvaranja novih radnih mjesta. U suprotnom imat ćemo stavove pojedinih birokrata koji se oštro protive novih rješenjima, jer kako su mi kazali jednom prilikom „ne vide kako digitalizacija i uvođenje online načina podnošenja zahtjeva može ubrzati procedure, jer osoba opet mora doći u opštinu, prikupiti papire, popuniti olovkom, pa skenirati i onda slati e-mailom“. Ključna briga tih birokrata je bila, šta ako neko nema skener.
Upravo zbog toga trebamo pristupiti trećoj cjelini našeg ekonomskog non-papera, koji se odnosi na racionalizaciju javnog sektora. Javni sektor predstavlja sinonim za stranačko uhljebljavanje. Rijetki su oni koji su dobili radno mjesto bez intervencija ili da za njih unaprijed nije bio raspisan konkurs. Zašto je to tako? Odgovor je u načinu planiranja i vođenja države. Izabrani političari na vlasti postave plan koliko je potrebno novca da se isplate svi troškovi javnog sektora, pa se tek onda gleda kako to uzeti od građana i privrede. Zbog toga plaćamo silne poreze i doprinose. Prosječna zaposlena osoba u Federaciji BiH tek od 20. jula prestaje raditi za plaćanje svojih poreza, a počinje raditi za sebe. Dakle, za 201 dan u godini, osoba sa prosječnom neto platom od 940 KM, te prosječnim potrošačkim navikama, zaradila je dovoljno novca za plaćanje poreskih obaveza na sopstveni rad i potrošnju.
Kao posljedicu imamo da mnogi nemaju hrabrosti pokrenuti vlastito poslovanje jer su kazne zbog kašnjenja u plaćanju državi rigorozne, a mnogi onda žele ići na tu budžetsku siguricu. Problem je što smo umjesto gradnje puteva, bolnica, škola i vrtića izgradili budžetski sektor koji nas svake godine sve više i više košta. Jedan zaposleni radnik više u javnom sektoru godišnje društvo košta minimalno 24.000 maraka. Ako uzmemo pretpostavku da je bar 10.000 radnika viška u administraciji, računica je jasna – samo po tom osnovu viška izdvajamo 240 miliona maraka godišnje da bi neko imao platu na izmišljenom radnom mjestu. Ovaj iznos je dovoljan da kroz redistribuciju prikupljenih poreza osiguramo 13. penziju za sve penzionere u državi i to za njih 700.000! Javna preduzeća koja bi trebala da pružaju usluge građanima, postali su bastioni familijarnog i stranačkog zapošljavanja. Danas među više od 550 javnih preduzeća u državi, možete na prste obje ruke nabrojati ona koja su profitabilna. Ostala zavise od budžetskih prihoda.
Suština našeg lošeg i ponižavajućeg statusa nije u tome da država prikupi malo novca, nego što bira pogrešne prioritete. Zadržavajući i štiteći svoje privilegije, političari su izgradili cijelu jednu kastu birokratizma, koja potpuno limitira svaki napredak društva i države bojeći se za svoju budućnost kroz crpljenje iscrpljenog privrednog sektora. Nemojte misliti da je ovo jedan od razloga zbog čega je lakše pisati populističko-neostvarive ideje. Lakše je pisati dokument na par stranica i na toj temi jahati godinama uz platu osiguranu našim parama, nego iznositi konstruktivne ideje vezano za poboljšanje standarda građana.
Kada ste čuli neki plan kako povećati penzije, minimalnu platu, kako smanjiti poreze i manje se zadužiti, ili kako privući investitore? Zato treba napokon vratiti stvari u realni, životni okvir i pomoći građanima, koji su poput stare nene/bake koja stidljivo, skrušeno i nenametljivo prodaje upaljače na semaforu da bi preživjela. Njena svakodnevna borba da preživi je njen non paper. Ako nešto ne proda, to znači non money. I tako svaki dan.
Nomad.ba
