Upravo ta nevjerojatna elegancija i neobičan oblik čine ovo remek-djelo otomanskog graditeljstva jedinstvenim arhitektonskim biserom, ne samo na području Bosne i Hercegovine, već i mnogo šire, iako je bio izgrađen isključivo zbog toga da spoji dvije obale, bez ikakve ukrasne namjere, koja je danas postala primarna
Mađarski slikar Tivadar Kosztka Csontvary, rođen 1853. godine, slovi za jednu od najosebujnijih pojava u svijetu slikarstva, u jednom svijetu koji vrvi sličnim primjerima, što njegovoj neobičnoj pojavi daje dodatnu notu grotesknosti. Riječ je o prvom mađarskom slikaru koji je postao poznat širom Europe, kojega su u Mađarskoj, dok ga je ostatak Europe slavio, nazivali ludim slikarom. (Srpski pisac Dragan Velikić otkrio mi je svojevremeno da je Pablo Picasso iznimno cijenio Csontvaryja smatrajući ga jednim od najvećih slikara s početka 20. stoljeća.) Više od pola stoljeća nakon smrti, ovaj slikar ostao je zaboravljen, da bi se danas, kao u nekoj ciničnoj, crnohumornoj bajci, njegova djela prodavala za iznose veće od milijun eura. U listopadu 1880. godine, Csontvary je imao prvu zvučnu halucinaciju, koju je smatrao mističnom vizijom, dok većina njegovih biografa to povezuje sa šizofrenijom. Čuo je glas koji mu je rekao kako će postati najveći slikar u povijesti, veći i od Rafaela. Nakon tog događaja započinju njegova putovanja po Europi i svijetu, gdje je slikao najveće znamenitosti zemalja u kojima je boravio. Njegova glavna djela nastala su između 1903. i 1909. godine. Prateći taj svoj unutrašnji glas, Csontvary je 1903. godine stigao u Bosnu i Hercegovinu. Od svega što je vidio u toj zemlji, u Lovrenovićevoj terri interior, koju su u tom periodu otkrivali europski pustolovi tog vremena, na Csontvaryjevim platnima završila su tek dva motiva: Plivski vodopad u Jajcu i mostarski Stari most. Ove dvije slike spadaju među važnija Csontvaryjeva djela i čuvaju se u njegovu muzeju u Pečuhu. Ono što je zajedničko za ova dva motiva je to što na prvi pogled naprosto oduzimaju dah i što su u svojoj punoj ljepoti vidljivi s jednog mjesta, upravo s onog odakle je ih je Csontvary slikao. Gledan s tog mjesta, Stari most se na Csontvaryjevu platnu pruža nebom poput okamenjene i posivjele duge, prkoseći gravitaciji svojom prividnom lakoćom.
U jednoj svojoj kratkoj esejističkoj crtici, koja govori o mostovima, Ivo Andrić piše: Svi su oni u suštini jedno i podjednako vredni naše pažnje, jer pokazuju mesto na kome je čovek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvatanju, ukusu, i prilikama kojima je bio okružen. Stari most izgrađen je u dubokom i stjenovitom kanjonu vječito zelene Neretve i upisan je na UNESCO-vu listu svjetske baštine. U vrijeme kada je izgrađen bio je najveća lučna konstrukcija na svijetu. Dao ga je sagraditi sultan Sulejman Veličanstveni 1566. godine, a njegov graditelj bio je Mimar Hajrudin, učenik Kodža Mimara Sinana, najvažnijeg otomanskog graditelja koji je gradio i čuveni višegradski most preko rijeke Drine i veličanstvenu istambulsku džamiju Sulejmaniju. Stari most ima izražen luk koji je širok četiri i dug oko trideset metara. Luk je na najvišoj točki visok oko dvadeset i četiri metra. S oba kraja završava s jednom obrambenim kulom, s Helebijom na sjeveroistoku i Tarom na jugozapadu. Ove dvije kule nazivaju se mostarima, u kojima su boravili carinici, mostari, po kojima je grad i dobio ime. Prilikom gradnje mosta, u njega je ugrađeno 456 teških kamenih blokova od tenelije, kamena koji se vadio u kamenolomu koji se nalazio pet kilometara južno od Mostara.
Ni danas do kraja nije jasno na koji je način most izgrađen. Nejasno je, također, način na koji su kameni blokovi dopremani na gradilište. (Oblikovali su ih tesari iz okolice Dubrovnika i s područja Popova polja.) Pogotovo je nejasno na koji su način graditelji postavili pomoćnu drvenu konstrukciju zbog konfiguracije riječnog toka Neretve na mjestu na kojem je most izgrađen. Također, ta konstrukcija morala je biti poprilično masivna da bi bila u stanju nositi teške kamene elemente. Sama tehnologija gradnje mosta iz tog vremena manje je više poznata. Kameni blokovi vezali su se preko utora u kamenu u koje je sipano rastopljeno olovo, uz dodatno fiksiranje kovanim željeznim elementima. Most leži na upornjacima od vapnenca na koje se s obje strane nastavljaju zidine kula. Profil mosta, uzevši u obzir masivnost cijelog kompleksa, koji je jedinstvena graditeljska cjelina zajedno sa svojim kulama, iznimno je tanak. Upravo ta nevjerojatna elegancija i neobičan oblik čine ovo remek-djelo otomanskog graditeljstva jedinstvenim arhitektonskim biserom, ne samo na području Bosne i Hercegovine, već i mnogo šire, iako je bio izgrađen isključivo zbog toga da spoji dvije obale, bez ikakve ukrasne namjere, koja je danas postala primarna.
Prije same izgradnje Starog mosta, dio Neretve na kojem je izgrađen već je bio premošten. Taj prvi most spominje se u pismu jednog Dubrovčanina, koje je uputio dubrovačkom Gradskom vijeću, u kojem piše kako se Vladislav Hercegović odmetnuo od oca hercega Stjepana, te da je zauzeo Blagaj i dvije kule i most na Neretvi. Ne zna se točno kada je umjesto tog prvobitnog mosta izgrađen novi, i to u vrijeme vladavine sultana Mehmeda II Osvajača u 15. stoljeću. Evlija Čelebija, poznati turski putopisac iz 17. stoljeća, zapisao je da je taj novi most bio izrađen od drveta koje je bilo postavljeno na lance. Navodi kako se prilikom prelaska tresao i da je on osobno premirao od straha kada je prelazio preko njega. Sudeći po ovom Čelebijinu zapisu, taj most se nije nalazio na istom mjestu kao Stari most, jer u vrijeme kada je Čelebija posjetio Mostar, Stari most je već više od pola stoljeća bio u funkciji. O sudbini ovog mosta više se ništa ne zna. Može se samo nagađati, da je možda bio prepušten propadanju, sve dok se u jednom trenutku nije urušio. Upravo su iz tog razloga, zbog nestabilnosti postojećeg mosta, stanovnici Mostara zamolili Sulejmana Veličanstvenog da izgradi kameni most preko rijeke. Izgradnja je započela 1557. godine, a dovršena je desetak godina kasnije.
Za dovršetak izgradnje vezana je jedna zanimljiva legenda, koja na svoj način govori i o tome kako legende nastaju. Mimar Hajrudin pobjegao je iz Mostara prije skidanja pomoćne konstrukcije i skela, jer mu je sultan navodno zaprijetio smrtnom kaznom ukoliko se lûk mosta uruši. Da se radi o pučkoj predaji govori i podatak da Mimar Hajrudin, po svemu sudeći, nikada nije uživo vidio svoj most. Umjesto njega gradnjom je rukovodio lokalni vakif Mehmed-beg Karađoz. Sve da je Mimar Hajrudin osobno rukovodio izgradnjom mosta, otišao bi mnogo prije skidanja skela, jer skele na sličnim prednapregnutim konstrukcijama moraju ostati dugo nakon ugradnje posljednjeg kamenog bloka, sve dok vezivni elementi, što se prije svega odnosi na malter, ne postignu punu nosivost. Legende, dakle, gotovo uvijek nastaju iz neznanja i ljudske potrebe da sebi na bilo kakav način objasne ono nedokučivo.
U siječnju 2024. godine obilježena je trideseta obljetnica rušenja Starog mosta, koji je srušen u proteklom ratu. Most, koji je već ranije bio oštećen, na samom početku rata, kada je Mostar oslobođen od JNA koja se otvoreno stavila na srpsku stranu, srušili su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane 9. studenog 1993. godine. Bez obzira što je Haški Tribunal u svojoj drugostupanjskoj presudi takozvanoj Haškoj šestorici Most okarakterizirao kao legitimni vojni cilj, čin njegova rušenja, čija je snimka svojevremeno obišla svijet, ostao je trajan simbol barbarstva i divljaštva u koji je bespovratno potonula ratna Bosna i Hercegovina. Opća je ocjena da je vojna važnost Mosta bila precijenjena, te da je njegovo rušenje bio primjer namjernog uništavanja kulturnog dobra, te čin simboličkog i stvarnog razdvajanja dva nepomirljiva svijeta. Tanka je linija što spaja i razdvaja, kaže stih iz jedne pjesme Bijelog dugmeta. Most, ta elegantna i bezvremenska linija koja je stoljećima spajala dvije obale, činom barbarskog rušenja pretvorio se u liniju koja razdvaja i danas, trideset godina nakon njegova rušenja.
Stari most je danas tek virtualna spona između dva nepomirljiva svijeta, koji žive svoje živote na dvije suprotstavljene obale Neretve. Za jedne je tek prvorazredna turistička destinacija u vlastitom gradu, što je svojevrsni paradoks, dok je drugima predmet svojatanja i prisvajanja, kao da je riječ o suvremenom sakralnom objektu, kakvi su niknuli širom Bosne i Hercegovine u poraću, a koji više nemaju nikakve veze s religijom, već su isključivo izgrađeni u cilju označavanja vlastitog teritorija, što je najvidljivija i najtrajnija linija razdvajanja u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Kada se netko sa strane zatekne u Bosni i Hercegovini, u bilo kojem njezinom djeliću, dovoljno je da pogleda oko sebe, i ugledat će ili tornjeve crkvi ili minarete džamija, koji strše u nebo, kao pouzdan pokazatelj tko je vlasnik tog dijela zemlje. Aktualne nacionalne politike tu su isključivo da te linije podjele svakodnevno podcrtavaju i naglašavaju.
Obnova Starog mosta završena je jedanaest godina nakon njegova rušenja, 23. srpnja 2004. godine, kada je ponovo otvoren za javnost. Slike otvorenja svojevremeno su obišle svijet, na isti način kao i slike njegova rušenja. Obnova Mosta bio je izniman graditeljski pothvat, čak i iz današnje perspektive. Miroslav Landeka, mostarski dopisnik Slobodne Dalmacije, koji je gotovo na dnevnoj bazi pratio obnovu, objavio je prije nekoliko godina knjigu Stari most podnaslovljenu kao s mjesta događaja, u kojoj su sabrani svi njegovi novinski članci vezani uz obnovu Starog mosta, knjigu koja je svojevrsna mala enciklopedija ovog pothvata i svih poteškoća i kontroverzi koje su ga pratile. Ukupni trošak rekonstrukcije, koja je trajala tri godine, iznosio je 15,5 milijuna dolara.
Danas je Stari most, poput onog višegradskog, postao magnet za turiste. Mostar službeno, što je podatak od prije sedam-osam godina, posjeti oko 300 tisuća turista godišnje, s tim da je Stari most glavni razlog njihova dolaska. S tim je vezana i moja osobna percepcija Mosta, koja je, pretpostavljam, identična većini bosanskohercegovačkih osnovnoškolaca iz sedamdesetih i osamdesetih godina, kada sam prvi put stupio nogom na njega. Tadašnja fascinacija ovom građevinom trajno mi se urezala u sjećanje, i moj prvi doživljaj Dubrovnika, odnosno Straduna, usko je povezan sa Starim mostom, odnosno mojom fascinacijom glatkoćom kamena na hodnom dijelu. Osamdesetih, kada sam prvi put čitao Borgesa, za oko mi je zapeo opis jednog njegova bezvremenskog junaka čije je lice podsjećalo na kameni oblutak kojega je vrijeme oblikovalo, a koji me asocirao na Stari most. Sličan osjećaj dobije, vjerujem, svatko kada prvi put pređe preko Starog mosta. Koliko je ljudskih stopa moralo preći preko svakog kamena ugrađenog u hodni dio mosta da postane toliko gladak? Stoljeća, koja su prošla preko Mosta, ostavila su svoj vidljivi trag na njemu upravo na taj način. Za turistički potencijal Starog mosta vezani su i tradicionalni skokovi koji se održavaju svake godine, što je vezano uz višestoljetnu tradiciju skokova s Mosta, koja je, pretpostavljam, za Mostarce svih tih godina i stoljeća bila svojevrsna inicijacija u svijet odraslih. Posljednjih desetak godina u tom jedinstvenom natjecanju sudjeluju i brojni skakači koji dolaze u Mostar iz cijelog svijeta.
Kada lijevom obalom Neretve, kroz Stari grad krenete prema Starom mostu, proći ćete uz dugi niz radnji u kojima se nude sve vrste kiča vezanog uz Stari most, što djeluje poprilično otužno. Da bismo barem donekle približili ono što je Stari most bio kroz stoljeća, u usporedbi s onim što je danas, turistička destinacija pretvorena u paradu kiča i adrenalina, može poslužiti jedan odlomak iz spomenute Andrićeve crtice Mostovi: Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo. Ovaj odlomak, odnosno njegova inverzija, na svoj način govori i o današnjoj Bosni i Hercegovini. Živimo u zemlji u kojem su mostovi izgubili svoju primarnu funkciju, pretvorivši se trajno u linije razdvajanje, spajajući u konkretnom slučaju onu makdizdarovski tisućljeta široku razdaljinu između lijeve i desne obale Neretve, razdaljinu koja se pružila nad gluhim bezdanom, razmičući ga do u beskraj.
Josip Mlakić, polis.ba
Josip Mlakić: Most na Žepi – dragulj otomanskog graditeljstva; Na Drini ćuprija – Zrno bisera u vodi
