Piše: Borivoje Simić
Nije slučajno stanje u bankarskom sektoru BiH kamen spoticanja u pregovorima MMF-a i vlasti o zaključenju novog kreditnog aranžmana.
Dok entitetske vlasti nestrpljivo čekaju toliko potrebne stotine miliona da “zatvore” fiskalnu godinu, a u međuvremenu grozničavim zaduživanjem na domaćem tržištu nastoje začepiti rupe u budžetima iz kojih na sve strane curi, čini se kako u odnosima sa ”svjetskim finansijskim policajcem” ovoga puta neće biti baš glatko kako je bilo ranije.
Uostalom, BiH je već stupila u novi zaoštreniji odnos sa MMF -om koji podrazumijeva zaduživanje pod takozvanim EFF uslovima, a koje se odnosi samo na zemlje koje su spremne na duboke strukturalne reforme i otklanjanje uzroka fiskalne nestabilnosti.
Iako se u javnosti “kratki spoj” sa MMF-om svodi na pitanje sudbine Banke Srpske, čini se kako je suština mnogo dublja, a ponajviše se tiče pitanja supervizije nad bankarskim sektorom, koji je na primjeru dvije bankarske afere u RS-u pokazao prevelike slabosti.
Ne samo da nije radio sistem ranog upozoravanja te su banke “preko noći” propale, već je ozbiljno dovedena u pitanje politička nezavisnost supervizije.
Nažalost, stvar je tim gora jer politički uticaj ne samo da je kumovao neslavnom kraju dvije banke, nego su i sadašnji pokušaji da se Banka Srpske transformiše prvo kao finansijska institucija za obavljanje platnog prometa, a onda kao i loša banka, takođe, politički motivisani bez stvarne analize održivosti takvih poslovnih modela.
Posebno problematično je donošenja zakona “lex specialis” koji otvara niz pravnih pitanja, a stručnjaci iz same industrije smatraju kako je sve to jedna zamagljena avantura bez jasnog cilja, te da pitanje sudbine Banke Srpske treba rješavati u skladu sa Zakonom bankama – a što podrazumijeva likvidaciju i otkup aktive, a za što, navodno ima interesenata.
I dok je vlastima RS gotovo sudbinski bitno da spriječe likvidaciju druge banke u kratkom vremenu, te njenom reorganizacijom amortiziraju vlastite neuspjehe i uludo potrošene desetine miliona u spašavanje, a zbog čega im agresivna opozicija u RS-u diše za vratom, MMF bi očigledno da konačno pokrene pitanje dubljih promjena u anahronoj entitetski podijeljenoj superviziji kakvu imamo u Bosni i Hercegovini.
U vrijeme kada je Evropa uspjela pod jednu kapu podvesti bankarsku superviziju za 120 najvećih banaka u eurozoni u sklopu Jedinstvenog nadzornog mehanizma (SSM), a zemljama izvan eurozone takođe nametnula supervizorske obaveze, u BiH se neminovno postavlja pitanje barem jačanja koordinacije bankarske supervizije, ako je pitanje njenog ujedinjavanja, kao primarno političko pitanje, trenutno nemoguće.
I dok Evropu u BiH zanimaju prvenstveno velike banke, koje imaju svoje majke u zemljama Evropske unije, kako bi se spriječila finansijska nestabilnost većih razmjera kroz prelijevanje eventualnih poteškoća, nužni su i važni koraci u jačanju supervizije u BiH, kako bi nadzor nad bankama bio odgovoran, efikasan i u funkciji jačanja povjerenja u bankarski sektor.
U BiH evidentno postoji problem sa manjim bankama, koje imaju teškoće sa konkurentnošću u oštroj tržišnoj utakmici na domaćem tržištu.
Ne samo što je pet banaka, izuzimajući Banku Srpske, u 2015. godini imalo negativan finansijski rezultat te tako narušilo sliku “istorijski” najboljih rezultata sektora od 1996. godine, postoje i neke druge banke kojima prijeti privremena uprava.
To se odnosi na Federaciju BiH, gdje su prema podacima Agencije za bankarstvo dvije banke na kraju 2015. imale stopu adekvatnosti kapitala ispod zakonskog minimuma od 12 posto.
U nekim drugim bankama takođe je pogoršan udio loših kredita, pa neki “navučeni” finansijski izvještaji opravdavaju MMF-ov zahtjev da sve banke koje posluju u BiH budu podvrgnute provjerama uglednih revizorskih kuća, kako bi se utvrdila njihova stabilnost i kapitaliziranost.
Očigledno da se pitanje bankarske supervizije nameće kao krucijalan uslov MMF za odobravanje nove kreditne podrške, što sugeriše da će vlasti morati ozbiljnije baviti ovim problemom ukoliko ne žele da im sve veće socijalno nezadovoljstvo, koje se već manifestuje kod pojedinih kategorija budžetskih korisnika, “izađe na nos”.
Indikator
