Tragom nesreće: Ko koristi i prevozi radioaktivni materijal u BiH

U BiH do sada nije zabilježen nijedan veliki radioaktivni incident, ali se dogode dva, tri sa gromobranima, radioaktivne supstance se mogu uvoziti preko Rače, Aerodroma Sarajevo, Orašja, Gradine, Izačića i Kamenskog, a nove količine u zemlju mogu ući tek kad se izveze potrošeni materijal, odnosno radioaktivni otpad

(PIŠE: Edin REDŽIĆ – DANI)

Nakon saobraćajne nesreće koja se dogodila sredinom ovog mjeseca na magistralnom putu Podnovlje – Modriča u kojoj je učestvovao kombi prijedorske firme Bosnamontaža koji je prevozio radioaktivni materijal iridijum 192 za potrebe naučnog instituta u Vinči, otvorila su se brojna pitanja o sigurnosnim procedurama transporta, korištenja i skladištenja radioaktivnih, toksičnih i drugih supstanci u BiH. Zahvaljujući poštivanju Zakona o radijacijskoj i nuklearnoj sigurnosti BiH, te međunarodnih propisa koji uređuju ovu oblast, prilikom ove nesreće nije došlo do radioaktivnog incidenta, čime su izbjegnute mnogo gore posljedice po okoliš i zdravlje ljudi.

Zanimljivo je da se svake godine širom svijeta transportuje blizu 20 miliona paketa različitih oblika i veličina koji sadrže radioaktivne materijale. Pri transportu se nikada nije dogodio niti jedan incident u kojem je kontejner sa visoko radioaktivnim materijalom bio polomljen ili je iscurio. Danas radioaktivni materijal ima široku upotrebu u medicini, poljoprivredi, raznim istraživanjima, proizvodnji itd.

Jasni propisi

Direktor Državne agencije za radijacijsku i nuklearnu sigurnost BiH (DARNS) Emir Dizdarević je u razgovoru za Dane podsjetio da je Bosnamontaža iskusna firma koja se od 1961. godine bavi industrijskom radiografijom, odnosno kontrolom kvalitete različitih industrijskih proizvoda (čeličnih konstrukcija, raznih cijevi itd) metodom rendgenskih ili gama zraka, te ujedno prijevoza radioaktivnih materijala za vlastite potrebe. Ovoj kompaniji su, ističe Dizdarević, na osnovu pravilnika DARNS-a prije tri godine uredno izdate licence za prijevoz, uvoz i izvoz radioaktivnih izvora.

“Oni za svoje potrebe uvoze iridij 192 i koriste ga za industrijsku radiografiju, odnosno za nedestruktivnu kontrolu materijala. To znači da se u jednom kućištu nalazi radioaktivni elemenat aktivnosti 1,85 terabecquerela (Tbq), što je dosta visoka doza zračenja. Oni koji rade s tim izvorom moraju biti dobro obučeni. U procesu licenciranja, oni su predali certifikate da su obučeni čime mogu raditi sa takvim radioaktivnim izvorima”, pojašnjava Dizdarević.

Međutim, on upozorava da u BiH trenutno ne postoji niti jedna institucija koja bi educirala kadrove za ovakvu vrstu djelatnosti, te dodaje da se, prije i neposredno nakon rata, edukacijom bavio Energoinvestov Institut za nuklearne tehnologije.

Pravilnik o bezbjednosti nuklearnog materijala i radioaktivnih izvora sprečava bilo kakvu mogućnost krađe ili zloupotrebe od kompanija koje koriste ili uvoze radioaktivne izvore, a svako korištenje ovih izvora na terenu mora biti prijavljeno lokalnoj policiji, napominje Dizdarević.
“Nama je bitan sigurnosni faktor kod korištenja radioaktivnih izvora, to znači da radnici moraju imati dovoljno znanja u rukovođenju kako ne bi ugrozili okolinu, sebe i zdravlje drugih ljudi koji se mogu naći u blizini. Iridij 192 je u obliku metala, tako da se ne može lako rasuti, ali njegovim postavljanjem van oklopa na neko mjesto, on može ugroziti zdravlje ljudi”, kaže Dizdarević.

Svaka kompanija koja se bavi industrijskom radiografijom ili prijevozom radioaktivnih materija mora posjedovati međunarodni ADR certifikat za prijevoz opasnog materijala i specijalnog tovara.

“Obavezne su da imaju plan u slučaju vanrednih situacija. Radijacija nema ukusa, mirisa i ne može se vidjeti, tako da ti ljudi koji idu na teren moraju imati mjerni instrument kako bi je identificirali i moraju biti obučeni da rukovode instrumentom”, kaže Dizdarević.

Osim Bosnamontaže, domaće firme koje se bave prijevozom radioaktivnih materija su Intrade Farm iz Sarajeva koja uvozi radiofarmake, odnosno kratkoživuće radioaktivne elemente koji se koriste u medicinske svrhe, odnosno za scintigrafiju (dijagnostiku) bolesti kostiju i štitne žlijezde.

“Mi u BiH ne proizvodimo radiofarmake, već ih uvozimo. Najviše se koristi tehnicij 99 (Tc-99) i on ima kratko vrijeme raspadanja. Taj radioaktivni materijal vremenom nakon upotrebe postaje komunalni otpad. Nuklearne medicine na našim kliničkim centrima radiofarmake koriste i čuvaju u temporarnim skladištima, a poslije, uz nadzor medicinskih fizičara, oni postaju komunalni otpad”, kaže Dizdarević.

Uvoz i izvoz radioaktivnih materijala

Sarajevska firma redovnim letom iz Istanbula u Sarajevo tri puta sedmično uvozi i radiofarmak FDG-18 koji se koristi u dijagnosticiranju karcinoma.

Radioaktivni materijali koji se prevoze mogu biti svrstani u jednu od ukupno pet kategorija koje su gradirane po principu sigurnosnih standarda Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (IAEA), pojašnjava Dizdarević i ističe da u prvu kategoriju spadaju najopasnije radioaktivne materije koje najviše zrače, dok u petu spadaju one koje sa sobom nose najmanji rizik.

“Kod pete kategorije nije potrebna neka pratnja, s tim što smo u Pravilniku o bezbjednosti radioaktivnih izvora propisali da je kod prve kategorije obavezna policijska pratnja. Znači, kada dođe vrijeme da se mijenja radioaktivni materijal za radioterapiju na KCUS-u, onda se organizuje policijska pratnja koja prati vozilo sa aerodroma prema bolnici. Radioaktivna materija se prevozi u teškom oklopu koji je obložen olovom ili teškim metalima i predstavlja zaštitu da ne bi izlazile velike količine zračenja koje bi ugrozile zdravlje ljudi. Najčešće se radi o kobaltu 1 koji spada u prvu kategoriju i iridiju 192 koji spada u drugu kategoriju i koristi se u industriji i medicini”, kaže Dizdarević.

Klinički centri u Banjoj Luci i Sarajevu imaju licence za posjedovanje i korištenje radioaktivnih materijala koji inače nabavljaju iz Belgije, dok im usluge uvoza i prijevoza pružaju špediterske firme poput Jump Logistica koje imaju licence za uvoz, izvoz i transport. Materija se prevozi u posebnim otpornim paketima tipa A, B i C, koji su smješteni u kontejnerima sa oznakom upozorenja. Kontejneri se kod nas najčešće prevoze na specijalnim kamionima, a oko kamiona tokom vožnje u radijusu od dva metra ne smije biti drugih vozila.

“Tehnološki razvoj jedne zemlje je vezan za korištenje radioaktivnih materijala. Bilo koja razvijena zapadna zemlja se razvila zahvaljujući time što je dobila jeftinu električnu energiju iz nuklearnih izvora. IAEA ne želi zabraniti njihovu upotrebu, ali želi obezbijediti najveći stepen sigurnosti kako se ne bi ugrozili okolina i zdravlje stanovnika”, napominje Dizdarević.

Vozači koji transportuju radioaktivni materijal, pojašnjava naš sagovornik, nose TLD dozimetar, moraju biti obučeni i moraju znati šta voze. Najugroženiji su industrijski radiografičari koji moraju ići na ljekarski pregled jednom godišnje.

“Problem je u ‘nuklearnim zemljama’ kada voze radioaktivno gorivo, onda oni godišnje primaju preveliku dozu zračenja. Stanovništvo godišnje primi jedan milisivert (mSv), profesionalna lica mogu primiti dozu zračenja do 20, a u vanrednim situacijama do 50 milisiverta. Ta lica se dijele ovisno o riziku i primljenoj dozi na kategoriju A i B. U kategoriju A spadaju oni koji primaju od sedam do 20, a u B oni koji primaju od jedan do šest siverta. Vozačima na TLD dozimetrima uglavnom pokazuje da ne prime više od šest siverta”, napominje Dizdarević.

Firme koje uvoze i koriste iridij 192 proizveden u Bjelorusiji su Tipo-kotlogradnja iz Prijedora, Thermo Control iz Ugljevika, Remontmontaža iz Tuzle, Energoinvest INQ iz Sarajeva i Metalno iz Zenice koja, doduše, odavno nije uvezla neki izotop, kaže Dizdarević. Iridij 192 se uvozi iz Vinče preko graničnog prijelaza Rača odlukom Vijeća ministara BiH, kao i avionom iz Njemačke i Holandije preko Sarajevskog aerodroma koji zadovoljava sve međunarodne standarde, s tim što pilot ima diskrediciono pravo da odbije prevoziti takve materije.

“Kada uvezu radioaktivni materijal, on poslije polovičnog vremena raspada postaje potrošen i ne može se više koristiti. Poslije tri mjeseca korištenja, iridij postane otpad i tada se vraća svom proizvođaču kao vlasniku. Kad je potrošen, onda ne dozvoljavamo novi uvoz dok se taj otpad ne vrati, tako ni Bosnamontaži u ovom slučaju, dok se ne izveze potrošeni izvor. To je princip kako se ne bi stvarao radioaktivni otpad u državi”, pojašnjava Dizdarević.

Uvoznici, odnosno izvoznici radioaktivnih materijala moraju dobiti dozvolu i od Uprave za indirektno oporezivanje BiH na graničnim prijelazima, a ovakve supstance u BiH mogu ući i preko graničnih prijelaza Orašje, Gradina, Izačić i Kamensko.

Incidenti, strategija i ABH četa

Dizdarević kaže da se svake godine zabilježe dva do tri incidenta sa radioaktivnim gromobranima, kojih u BiH ima oko 350. Uglavnom se radi o instaliranim gromobranima na nekadašnjim privrednim objektima koji su tokom tranzicije završili u stečaju.

“Neovlašteno skidanje, bacanje na otpad, prijevoz, pa čak i izvoz tih gromobrana iz BiH, može stvoriti velike finansijske probleme kompanijama koje se bave skupljanjem starog metala, pa čak i zabranu rada. Željezara Zenica ima portalni detektor na svom ulazu i u nju ne može ništa ući a da se ne provjeri. Kolege u Makedoniji su jedan gromobran pretopili i sada imaju 200 tona kontaminiranog čelika koji neće niko, a sve to radi jednog izotopa veličine filtera cigare. Kod nas se najčešće radi o europiju 152/154 koji je korišten za izradu radioaktivnih gromobrana”, kaže Dizdarević.

Prošle godine je, priča on, jedan od naših radioaktivnih gromobrana, uprkos detektorima na granici, ipak završio u Sloveniji jer je prilikom transporta bio okružen ostalim metalom. Gromobran je na kraju vraćen u BiH, gdje je zbrinut.

“Imamo bazu podataka u kojoj se nalaze informacije o lokacijama tih gromobrana, njihovom materijalu, dozi zračenja, kao i o tome koliko ih je skinuto. Planiramo da krenemo sa masovnom akcijom skidanja, ali nadležni nivoi vlasti moraju obezbijediti zamjensku instalaciju kako ne bi došlo do požara”, navodi Dizdarević.

Vijeće ministara je krajem 2013. usvojilo strategiju koja predviđa stvaranje centralnog skladišta za kompletan radioaktivni otpad iz svih bivših industrijskih giganata koji bi bio smješten u dobro čuvanim kontejnerima.

“Zatim bi se trebalo tražiti rješenje kako da riješimo taj ‘grob’. Da li će to biti izvoz u neke druge zemlje gdje će se ti materijali reciklirati ili će vremenom preći u komunalni otpad, sve to treba izračunati! Vijeće ministara će odrediti konačnu lokaciju centralnog skladišta koja se još čeka, možda nam dadnu neku neperspektivnu vojnu imovinu. Vlasnik objekta će biti država, a na upravljanje će se dati nekome ko ima iskustva s tim”, podvlači Dizdarević i dodaje će se skladište finansirati iz državnog budžeta.

U slučaju radiološkog incidenta, angažuje se licencirani tehnički servis koji je zadužen za dekontaminaciju područja koje se odmah evakuiše i ograđuje, a u tom području stalno se moraju vršiti mjerenja. Kod težih incidenata kada civilne strukture, odnosno civilna zaštita sa svojim jedinicama i zavodi za javno zdravstvo ne mogu odgovoriti izazovu, Predsjedništvo BiH može angažirati Atomsko-biološko-hemijsku četu (ABH) Oružanih snaga BiH koja broji 70 ljudi.

“Iridij nema veliku opasnost zato što se ne može rasuti, on je u obliku metala, a cezij 137 se može rasuti. Ako dođe do pucanja kontejnera i ispadanja iridija, on može prouzrokovati veliku dozu zračenja koja opada s kvadratom udaljenosti. Tada treba dovesti ljude, mjeriti zračenje i koji imaju tzv. produžene alate i drugi transportni kontejner”, kaže Dizdarević.

Radioaktivni materijal, tvrdi naš sagovornik, nije tako lako zloupotrijebiti ili prokrijumčariti preko granice u terorističke svrhe jer granična policija i službenici imaju portalne detektore koje nose sa sobom, čime mogu alarmirati nadležne.

“Sarađujemo sa nadležnim sigurnosnim agencijama. Imamo inspektora koji je zadužen za neovlašteni promet i on izvještava međunarodnu bazu podataka o svakom neovlaštenom prometu radioaktivnog materijala. Ti se podaci prosljeđuju Interpolu i našoj obavještajno-sigurnosnoj agenciji. Dakle, postoji međunarodna procedura neovlaštenog prometa radioaktivnih materijala. Mi nismo imali pokušaja zloupotrebe. Desio se jedan incident na rumunskoj granici, gdje su iz bivših sovjetskih republika pokušali da prokrijumčare nuklearni materijal koji se teže otkriva i tada se koriste obavještajne metode dojave”, naglašava Dizdarević.

Preuzeto iz magazina Dani.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close