Kolumne

Srpska paravojna crkva

Srpska pravoslavna crkva i ekstremni nacionalizam

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve, njegova svetost Irinej, na Vidikovcu je održao govor u kojem je pozvao na vraćanje Kosova Srbiji. Uz pozive na pravoslavlje i Boga, poslao je poruku Srbiji da nikada ne smije odustati od Kosova i Metohije. Čak je Kosovo nazvao srpskim Jeruzalemom. Između ostalog, patrijarh je emotivno izjavio:

“Ta zemlja je natopljena krvlju kršćanskih mučenika i suzama kršćanskih podvižnika, i zato se moramo Gospodu pomoliti da nam ne otrgnu tu svetu zemlju. Tisuću godina srpski narod živi na Kosovu i Metohiji. Ne možemo nikada dozvoliti da Kosovo bude nečija druga zemlja, a pogotovo naroda koji je godinama i stoljećima uništavao svetinje naše na Kosovu i Metohiji … Ima mnogo mudrih ljudi koji govore i misle da se još uvijek događaju velika previranja u ovome svijetu i da to pitanje ne smijemo nikada tako brzo riješiti, nego da se borimo kako bismo ga sačuvali, pa ako ga, ne daj Bože izgubimo, da se borimo kako bismo ga vratili”

Ovo nama u BiH, nekako, zvuči poznato.

Padom komunizma, na prostoru bivše Jugoslavije nastao je ideološki vakuum. Nije trebalo puno vremena da taj vakuum ispune one ideologije koje su za vrijeme proteklog režima bile lišene bilo kakve političke moći. U jeku ove tranzicije, Srpska pravoslavna crkva je vrlo brzo, već 1990. godine, došla na značajnu poziciju u javnom životu ovih prostora. Glavna okupacija ove institucije bilo je „nacionalno pitanje“, a nacionalizam je odmah pustio korijenje unutar svih struja Crkve. Vodeće ličnosti ove Crkve bili su oštri nacionalisti: Amfilohije Radović, Artemij Radosavljević, Atanasije Jevtić i Irinej Bulović. Ovi justinovci su 1991. godine postali zvanični episkopi, te su uz patrijarha Pavla, izabranog godinu dana prije na tu poziciju, izgradili idejni sinod Crkve. Njihov ulazak u politiku bio je neizbježan i očekivan.

U BiH, SPC ’90-ih počinje redovno blagoslivljati srpske nacionaliste na čelu sa Radovanom Karadžićem i sjeda u prve redove skupova Srpske demokratske stranke. Na svim crkvenim manifestacijama svećeništvo je aktivno, često vrlo darežljivo, samoinicijativno i brižno, promoviralo ideologiju SDS-a. U kojoj mjeri su visoko rangirani dužnosnici Crkve promovirali i potpaljivali rat u BiH možda najbolje govori izjava arhijerejskog sabora SPC, neposredno prije početka Agresije na BiH, u januaru 1992. godine:

„Srpski narod je već pola stoljeća politički razdrobljen i izdjeljen neprirodnim granicama koje rasjecaju njegov živi organizam. Njih je isplanirala komunistička Internacionala, ostvarila neofašistička i ustaška okupacija, a utvrdila i produžila, protiv volje srpskog naroda, Titova komunistička diktatura preko svog izrazito antisrpskog AVNOJ-a. Zbog toga, ni Srpska pravoslavna crkva, ni srpski narod nikada nisu priznali umjetne i nelegitimne “avnojevske” unutrašnje granice… Ničije pogodbe sa nositeljima vlasti u Srbiji, koja nema mandat istupati u ime čitavog srpstva, ili sa organima jugoslavenske federacije ili zapovjednim strukturama jugoslavenske vojske ne obavezuju srpski narod kao cjelinu bez njegove suglasnosti i bez blagoslova duhovne majke, Pravoslavne srpske crkve.”

Episkop Atanasije Jevtić je 1992. godine, neposredno nakon ovog sabora, Slobodana Miloševića proglasio izdajnikom srpstva zbog prihvatanja AVNOJ-evskih granica. Također, izrazio je „žaljenje što se propušta prilika za ujedinjenjem svih srpskih zemalja u jednu“, posebno naglašavajući „Srpsku Krajinu“ i istočnu Hercegovinu kao primjer „srpskih zemalja“. Isti ovaj episkop je u ratnim godinama pozivao na širenje teritorije koja će biti pod kontrolom VRS-a. Propagandne novine pod naslovom „Pravoslavlje“, koje su ujedno zvanične novine srpske patrijaršije, prve pucnjeve u BiH dočekale su sa sljedećim navodom, u kojem jasno i nedvosmisleno stoji poziv na oružani sukob:

„Nije sve što miruje dobar mir, i nije sve što ratuje zao rat. Može mir, kao takav, biti zlo, a može rat, kao takav, biti dobro – ovisno od sadržaja kojim su jedan i drugi fenomen ispunjeni.“

Iako su samo desetak godina prije tugovali za odlaskom Tita, drastični preokret Crkve u javnom životu ostvaren je u munjevito brzom periodu. Javni pozivi na mir koji su se plasirali u koordinaciji sa ostalim religijskim institucijama prisutnim u BiH, ispostavit će se ubrzo kao potpuno lažni. Već sada bivši, zvorničko-tuzlanski episkop Vasilije Kačavenda, u Bijeljini je početkom rata držao ratnohuškačke govore i izražavao riječi podrške Radovanu Karadžiću. Taj isti Kačavenda će tek dvadesetak godina poslije biti razriješen svoje dužnosti i sklonjen sa javne scene. Ne zbog ovih djela, nego zbog već dobro poznatog klišea ovakvih licemjernih i korumpiranih institucija – seks skandala i obljube mladića. Uspostavom ratne Republike Srpske, SPC ulazi u Parlament te samoproglašene državne strukture i donosi vrlo važne odluke – pa čak su u nadležnostima znali premašiti tadašnjeg predsjednika Karadžića. Možda i najbolji pokazatelj toga su mirovni sporazumi, koji su uvijek morali proći kroz ruke visokorangiranih dužnosnika Crkve. Uvijek su odbijani, uz opravdanje kako Crkva ne može dopustiti desetkovanje srpskog naroda. Amfilohije Radović je 1994. godine u Cetinju izjavio kako je rat u BiH „sveti i pravoslavni“.

Neposredno nakon završetka ratova u Hrvatskoj i BiH, 1997. godine, članovi SANU-a i njihovi bliski prijatelji u intelektualnom establišmentu regiona potpisali su zajedničku Deklaraciju za obustavu postupka protiv Radovana Karadžića pred Haškim tribunalom. Jedno od najzvučnijih imena koje je stavilo potpis na tu Deklaraciju zasigurno je „Patrijarh srpski Pavle“. To je isti onaj patrijarh kojeg je i bivši reis-ulema BiH Mustafa Cerić veličao kao osobu koja je zagovarala međureligijski dijalog. SPC je ovim potpisom jasno stala u zaštitu ratnih zločina koje je povremeno znala proglasiti mučeništvom i svetom borbom pravoslavlja. Ova institucija, koja je na kriminalan i nelegalan način na sebe preuzela čuvanje i dirigovanje srpskim narodom, danas uživa puni imunitet – kako u Srbiji, tako i u Bosni i Hercegovini. Srpska pravoslavna crkva, kao institucija i kao pojedinci koji je čine, nikada nisu odgovarali za svoje ideološke zločine počinjene na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Štaviše, svjedoci smo da neke postupke iznova ponavljaju i nadaju se (po njih) boljim ishodima. Napominjem – isti onaj Radovan Karadžić kojeg su promovirali ’90-ih godina, štitili deklaracijama, slavili i proglašavali kao „srpskog i pravoslavnog“ sina, na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu osuđen je na kaznu zatvora od 40 godina zbog, između ostalog, krivice za genocid, masovna ubijanja, porobljavanja i protjerivanja nedužnog civilnog stanovništva.

Autor: Damir Omerbegović, Prometej.ba

Stavovi iznijeti u tekstu pripadaju autoru, ne nužno i uredništvu portala Prometej.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close