Europska unija, Rim i Brexit i zašto EU ne može biti most između Istoka i Zapada
Piše: NERMIN N.
Sporazum s Velikom Britanijom i početak kompromisne faze s Italijom su dva procesa koja su se dogodila gotovo istodobno, što se čini svojevrsnom prekretnicom za Europsku uniju.
Italija i Brexit
Ova dva događaja su očigledno suprotnog predznaka. Naime, uspjeh pregovora Europske unije o Brexitu se čini kao demonstracija snage, koja se nikako nije svidjela britanskim parlamentarcima, dok se popuštanje Rimu može opisati kao znak slabosti Bruxellesa.
U stvarnosti, ova dva događaja su povezana. Bruxelles si nije mogao priuštiti, čak ni kao neodređenu hipotezu, takozvani Italexit u trenutku kada taj proces mora dovršiti s Velikom Britanijom i Brexit privesti kraju. Slabost u pregovorima s Londonom bi zvučala kao signal za slobodan izlaz za sve, što bi značilo kraj EU.
Međutim, dva procesa imaju jednu zajedničku osobinu. Čini se da EU, barem na trenutak, krutom u stavu dala prednost u odnosu na pristup kompromisnoj logici. Ova se logika protivi temeljnim načelima Bruxellesa, koja je utemeljena na neopozivom principu da Bruxelles diktira pravila svim sugovornicima.
Popuštanje Rimu, ako se sljedećih tjedana i mjeseci nešto ne promijeni, bila bi novost u Europskoj uniji, koja je u svoj svojoj strogoći ipak marginalni glumac na globalnoj pozornici. Ipak, svojim dogmatizmom je Bruxelles izgubio sposobnost dijaloga sa svijetom.
Europska unija i Brexit
Za mnoge je prije nekoliko desetljeća bila iluzija zamisliti ulazak Londona u EU, baš kao i “odricanje” prethodnog izolacionizma. Ipak, velika Britanija je bila privučena prednostima jedinstvenog tržišta, ali to nije značilo odricanje onoga što je Winston Churchill definirao kao “Grand Largo” svojih svjetskih ambicija, koje se prečesto u suprotnosti s onima Starog kontinenta.
Ne samo to. London je vjerovao, što se pokazalo točnim, da će u EU imati privilegije u usporedbi s drugim članicama Europske unije, budući da može dobiti “posebne povlastice” koje se negiraju drugima.
Ali to bi iznutra “usporilo proces integracije za druge”. Odlučujuće, u tom smislu, bilo je proširenje EU na istok, koje je izričito traženo od strane Londona.
Tako da Brexit uopće ne označava početak kraja Europske unije, kao što neki tvrde ili da će brojne zemlje slijediti korake Londona.
Nakon što se prekinu veze sa zemljom koja je uvijek ometala integraciju, za Bruxelles Brexit znači da se “uklanjaju prepreke ujedinjenju Europe”.
Ako bolje pogledamo, pregovori o Brexitu su doveli do toga da su pregovarači iz Bruxellesa zaslužni da se bolje odrede “neotuđiva pravila Europske unije”, čime se samo otežala mogućnost stvaranja zajednice neovisnih zemalja, kako mnogi zamišljaju i žele da u budućnosti izgleda EU.
Ako neka druga zemlja, među kojima i one koje su u Europsku uniju ušle nakon 2004. godine, želi imitirati primjer Velike Britanije, to je sada puno teže.
Ovakvo razmišljanje može izgledati cinično, budući da proturječi potresima koje je EU pretrpjela posljednjih godina.
Ali je konsolidacija primjetna, posebice u političkom i vojnom smislu u istočnom antiruskom djelu.
S ove točke gledišta, proširenje Europske unije na istok ne samo da je neodgovorno, već narušava politički prostor Moskve. Stoga je danas pogrešno tumačiti EU kao viziju njezinih utemeljitelja, koji su zamislili EU kao prirodni most između Istoka i Zapada.
Time bi Europska unija zaslužila središnje mjesto u globalnoj geopolitici, ali vizije takve EU danas više nema.
Umjesto toga, predlaže se kao oporbena alternativa Istoku koja se guši na Atlantiku. Europska unija ne samo da izgubila funkciju mosta, već je i izgubila važnost, obzirom da je europska vanjska politika u svojim smjernicama ostala vjerna Washingtonu. Barem do ovog trenutka.
Logicno.com
