Patriotizam i nacionalizam bh. muslimana

Islam je oplemenio osjećaje naroda

„Mora se priznati, da je islam povoljno i skladno djelovao na prirođeni patriotizam svih islamskih naroda, pa tako i na patriotizam nas, bosanskohercegovačkih muslimana. Islam nije uništio ili oslabio zdrave nacionalne osjećaje i osjećaje patriotizma ni kod jednog naroda od svojih sljedbenika. On je samo oplemenio, humanizirao te osjećaje.

Svijest o posebnosti 

To je razumljivo i logično, kad se zna, da je, pored svega gore rečenog o nacionalizmu i patriotizmu u islamu, jedno od islamskih gledišta i to, da je Bog stvorio različite narode i plemena, da bi se ljudi, kroz tu različitost, raspoznavali, upoznavali i međusobno sarađivali i pomagali jedni druge.

Islam je došao u Bosnu, uglavnom, u 15. stoljeću. Njega su ovamo donijeli Turci – Osmanlije. Oni su u prvoj polovini toga stoljeća postepeno zauzeli mnoga naša mjesta i krajeva, a godine 1463., pod svojim sultanom Mehmedom II el-Fatihom, zauzeli su glavnu bosansku tvrđavu Jajce, od koga datuma se obično računa tursko zauzeće Bosne.

Prije dolaska islama u naše krajeve (na oko sedam stoljeća), Bosnu kao i cijeli Balkan, naselila su mnoga slavenska plemena, koja su u talasima seobe naroda, iz svoje pradomovine, oko Visle i Odre, iza Karpata, došla ovamo. Iz tih plemena, vremenom su nastajale manje ili veće grupacije i razvijale se državice i države. Zajednički nazivi većeg broja stanovnika u to vrijeme nastajali su i formirali se prema nazivu jačih rodova i istaknutijih plemena, ili prema nazivu naseljenih mjesta. Tako su, u raznim istorijskim okolnostima i fazama razvitka doseljenih slavenskih plemena, nastali nazivi Srbin, Hrvat, Bosanac ili Bošnjak.

Koliko se zna, ime ili naziv Srb, kao etnička oznaka kao naziv za narodnosnu skupinu, javlja se početkom 9. stoljeća (822). Naziv Hrvat, javlja se prvobitno kao naziv nekih mjesta u Srednjoj Evropi, a kao naziv narodne zajednice, nastanjene u današnjoj zemlji Hrvatskoj, spominje se također u 9. stoljeću, samo nešto kasnije (880. godine). Bosna se spominje, po prvi put, u desetom stoljeću. Ona je već u drugoj polovini toga stoljeća zasebno upravno područje (Hronika popa Dukljanina). Kao samostalna i moćna država, ona postoji od Kulina bana (1180.-1204.). Za vrijeme postojanja te predislamske bosanske države, u njen sastav su vremenom ulazila razna mjesta i krajevi njenog područja.

Zemlje, koje su nastanila plemena Južnih Slavena, vremenom su se formirale i razdijelile u zasebna područja, sa određenim granicama, kao zasebni i određeni geografski pojmovi, sa posebnim nazivima. Među tim područjima, za nas je od posebne važnosti područje Bosna i susjedna područja Srbija i Hrvatska.

Na svakom od tih područja vremenom su se okupile i nastanile veće i brojne plemenske zajednice, koje su tokom vremena izrasle u velike narodne zajednice, narodnosti, nacije, pa su se tako na njima formirale i zasebne države (Srbija, Hrvatska i Bosna). Svi osnovni elementi i faktori, koji su se našli, bili uslov i podloga za formiranje srpske i hrvatske narodnosne posebnosti i nacije, bili su i našli se i u Bosni: državnost, kultura, jezik i svijest o posebnosti.

Kršćanstvo, sa svoje dvije crkve, istočnom i zapadnom – pravoslavljem i katoličanstvom, – imalo je presudan uticaj na okupljanje i grupisanje etničkih zajednica, na stvaranje i razvijanje posebne društvene svijesti, na uređenje i organizaciju vlasti, države, – kao i na odnose među tim državama u centralnim predjelima Jugoslavije. Pravoslavlje je vršilo svoj uticaj na te procese u istočnim, a katoličanstvo u zapadnim predjelima.

Slični faktori i procesi postojali su, bez sumnje, i u Bosni, – kao što maloprije napomenusmo. U Bosni je, pored svega rečenog, postojala čak i posebna Bosanska crkva … koju su klasične službene crkve osudile kao jeres. Zato su (je) nemilosrdno progonile u srednjem vijeku i pravoslavna i katolička crkva, odnosno kod nas Srbi i Hrvati. Nije isključeno, da je u tom proganjanju Bosanske crkve i Bošnjaka, bilo i drugih momenata i motiva, socijalnih, etničkih, nacionalnih i političkih.

Pored svih proganjanja i terora, bosansko stanovništvo je grčevito čuvalo svoju vjeru i svoje običaje. Kroz to, oni su, u stvari, čuvali svoju etničku i duhovnu posebnost, svoju narodnu ličnost. Naime, još mnogo prije dolaska islama u Bosnu, kod njenog stanovništva su se razvile posebne narodne osobenosti. Nije, dakle, pravilno reći da je posebni etnogeni proces slavenskog stanovništa u Bosni, počeo i razvio se islamizacijom toga stanovništva.

Islam je u Bosni zatekao posebnu državu, poseban narod, sa njegovom posebnom kulturom, crkvom, pismom i običajima i, nada sve, našao je svijest stanovništva o svojoj posebnosti. Islam, u tom pogledu nije ništa stvorio u Bosni što ranije nije bilo, nego je našao jedno određeno formirano duhovno i etničko stanje, kao i jasnu svijest ljudi o tom stanju.

Na to dovoljno jasno ukazuje poznata činjenica što su stanovnici predislamske Bosne sebe, u vjerskom pogledu, nazivali „krstjanima“, a u nacionalnom (etničkom) pogledu „dobrim Bošnjanima“ (ili dobrim Bošnjacima). Nazivom „krstjani“ – zna se – htjeli su da kažu, da su oni jedini pravi sljedbenici Evanđelja (Indžila) i Isaova učenja, te da se razlikuju u vjerskom pogledu od svih drugih kršćana, koji su, po njihovom shvatanju, skrenuli u zabludu. Nazivom „dobri Bošnjani“ oni su htjeli da istaknu i naglase svoju posebnost u etničkom smislu, kao i svoju različitost od drugih slavenskih naroda, koji su ih okruživali, naročito od Srba i Hrvata.

Od zauzimanja tvrđave Jajce obično se računa tursko zauzeće Bosne

Trezvenost u životu

U vjerskom pogledu, oni su mnoga poimanja i dogme kršćanstva posebno shvatali i tumačili prema izvornom Indžilu, pa se tako njihovo vjerovanje i učenje u mnogome razlikovalo od učenja katoličanstva i pravoslavlja. Navodi se da su odbacivali obožavanja Marije, krst kao bitno znamenje vjere, slike i kipove svetaca, relikvije, zvona i vjerovanje u Isusovo raspeće. Osuđivali su upotrebu alkohola i bili odani asketizmu, jednostavnosti i trezvenosti u životu, uz dobroćudnost i plemenitost.

Tako su u mnogim pitanjima svoga vjerovanja i svoga morala bili slični i bliski muslimanima. Kada su se Bošnjaci kasnije, po dolasku islamskih osvajača u njihovu domovinu, našli u neposrednom dodiru s islamom, postojale su naročite okolnosti, koje su ih usmjerile u pravcu islamizacije“, pisao je Kasim-ef. Dobrača u onom neobjavljenom radu o islamu i patriotizmu. I ima još.

Islam je u Bosni zatekao posebnu državu, poseban narod, sa njegovom posebnom kulturom i našao je svijest stanovništva o svojoj posebnosti. Islam, u tom pogledu nije ništa stvorio u Bosni što ranije nije bilo, nego je našao jedno određeno formirano duhovno i etničko stanje  

Autor: Edin Urjan KUKAVICA –
avaz.ba