DIO DRUGI Srebrenica je opet pala – ko se boji nek iz stroja istupi!
Piše: Rasim Belko
Tipke na tastaturi nisu se ni ohladile nakon političkog samoubistva Naše stranke u Mostaru i predaje grada Draganu Čoviću, a već smo ušli u novu fazu političkog samoubijanja navodne probosanske politike.
Političkim vodama iz mostarske plovimo u srebreničku krizu. Krizu pameti, zdravog razuma. Krizu morala i nadasve krizu državničkog djelovanja.
No, prije nego nastavim priču o novoj samoubilačkoj borbi probosanskih, prisjetiću se dvije rečenice koje napisah povodom žalopojki kako ćemo Srebrenicu izgubiti zbog svih drugih, a nikako zbog nas, takvih kakvi smo. Bješe to 15-ak dana prije Lokalnih izbora.
“Bošnjačko – bosanska politika nije Srebrenicu izgubila zbog srpske politike, preregistracije Srbijanaca i sličnih izbornih malverzacija. Bošnjačka politika Srebrenicu je prodala zarad interesa SDA u Sarajevu i Tuzli, u najvećem dijelu”, napisao sam 29. oktobra u tekstu “Srebrenica je opet pala”.
Virtualni stručnjaci i patriote rafalno su me zasuli patriotskim komentarima časteći me hvalospjevima da sam to napisao bolje od “bilo kakvog četnika”.
A evo, pet dana do ponovljenih srebreničkih izbora postaje potpuno jasno da je Srebrenica zaista pala. Bez metka i borbe ostat će pod upravom negatora genocida, sljedbenika ratnih zločinaca i slično.
Jer, šta u demokratskom društvu znači bojkot izbora i kakv rezultat mogu očekivati oni koji bojkotuju vlastito pravo da biraju i budu birani. De facto to je silovanje demokratije zbog vlastite nesposobnosti. To je jasno vidljiva panika nemoćnih političkih lutaka, koje između uhljebljavanja i ponora dijeli samo jedno uže, uže vlasti.
Svjesni da su nedorasli zadatku političke odbrane Srebrenice krivicu bi prebacili na Centralnu izbornu komisiju, Sud, Sarajevo, Dodika, novinare…
A škvadra iz Koalicije za Srebrenicu decenijama je bila daleko od Srebrenice, uživajući različite pozicije i beneficije. Tada se za Srebrenicu nije marilo. Tada je, istiini za volju, u Srebrenici bilo znatno više bošnjačkog življa. Bilo je nade u opstanak Srebreničana u gradu u kojem su kosti hiljada njihovih najmilijih.
Godine prolazile, Bošnjaci Srebrenice raseljavani na sve strane svijeta, širom Bosne i planete. I nikog to tada nije zanimalo.
Danas, kada je sve teže osvajati funkcije u Sarajevu neko bi pravio cirkus i rušio državu zarad parčeta vlasti u Srebrenici. Neko bi se danas pridružio Dodiku u napad na pravosuđe i državne organe samo da bi se zvao vlast..
Jer, bez te fotelje nema više uhljebljavanja i života na visokom nivou.
Alija Tabaković, kandidat Koalicije “Moja adresa: Srebrenica” kaže da se ne mogu nositi sa diskriminatorskom RS, Srbije i sa lošim odlukam CIK-a. To je naš vid borbe da pokažemo da ne možemo trpiti više nepravdu”.
Treba li kome još objasniti kakav je kapacitet čovjeka na čelu Koalicije koja treba odbraniti Srebrenicu od Grujičića i sličnih. Jer, Tabaković bi morao znati da se protiv nepravde i diskriminacije ne bori bojkotom i ustuknućem.
Jer, kako ono reče bivši reis Cerić baš u Srebrenici: “Kad zulum postane zakon, otpor postaje obaveza”.
Jer, oni koji su na pravoj strani i svjesni su toga, nikada se ne povlače. Nikada. I nikada.
Zato gospodo iz Koalicije ili se borite ili odlazite. Predugo vodite, premalo uspijevate. Od vašeg bojkota Srebrenica neće biti bolja. Bojkot gospodo iz Koalicije u politici znači jedino bijelu zastavu.
A oni koji se bore srcem za prave razloge nikada ne ističu bijelu zastavu! Naročito ne u politici.
Vrijeme je gospodo da napokon shvatite da ste zbog manjka mogućnosti i suludih ambicija Srebrenicu doveli pred novi pad. Zapravo, novi pad Srebrenice je izvjestan.
Vrijeme je da odete, predugo ste tu. Vrijeme je za nove snage, Srebrenica ih treba.
