PolitikaSvijet

Klopka liberalne ideologije koja guši državu i privatnu inicijativu

“Privatno je bolje od države” – Klopka liberalne ideologije koja guši državu i privatnu inicijativu
Kada se danas vode rasprave o idealnom ekonomskom modelu, mnogi su ukopani u ideološke rovove iz XX stoljeća. U tom smislu kao primjer možemo uzeti isključivo državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ranog realnog socijalizma, ali i politike slobodnog tržišta koje su desetljećima odbijale bilo kakav utjecaj države na ekonomiju.

“Perestrojka” Mihaila Gorbačova je posebno važna u smislu prijelaza s pravog modela na drugi, ali i djelomični povratak državnom vlasništvu ključnih ekonomskih sektora za vrijeme Putina i iskustva Kine, koja nije provela privatizaciju, ali je zakonom oslobodila privatno poduzetništvo pod nadzorom države. Stoga se vratimo ruskom iskustvu privatizacije, koje se ne razlikuje od onog u drugim zemljama bivšeg socijalističkog tabora i planske privrede, osim što je uspjelo popraviti negativne učinke i popraviti neke greške iz doba Jeljcina, što zemljama s ograničenim suverenitetom nije pošlo za rukom.

Sve je počelo s bajkom o “Perestrojki”

Na samom početku takozvane “Perestrojke”, a onda i tijekom “svetih devedesetih”, Rusijom je stalno odzvanjalo nekoliko postulata. Za djetinjasto naivan stav osobe koja je odrasla u Sovjetskom Savezu se to činilo logičnim i nespornim.

Prva teza je bila da su problemi sovjetske ekonomije uzrokovani su nedostatkom privatne inicijative i konkurencije. Ako date snage ljudima i stvarate konkurenciju, zemlja će cvjetati. Nakon što se osoba složila s gore navedenom, odmah je kao “da” slijedio logičan nastavak.

Druga teza je bila da je za dobrobit zemlje nužno umjetno stvoriti konkurenciju i istovremeno napuniti iznenada osiromašenu državnu riznicu.

Kako to odmah učiniti? “Mladi reformatori” su zagovarali veliku privatizaciju.

“Privatizacija je put ka prosperitetu Rusije”, onda su govorili društvu, tako da nitko ne bi posumnjao u potpuno lažnu tezu. Zapravo, čak i danas se ona aktivno promiče. Privatnici su, kažu oni, uvijek učinkovitiji od države.

Što je ovdje prijevara? Kako bi se borili protiv štetočina, predlaže se spaljivanje čitave kuće. Ali ako je kuća puna žohara, taj se problem može riješiti na različite načine. Ako uzmete bacač plamena i zapalite gnijezdo insekata, žohari će nestati. O tome da će i sama kuća nestati zajedno s žoharima, savjetnik koji predlaže takvo “rješenje” ne govori.

Dakle, vratimo se privatizaciji. Privatna inicijativa je divna stvar koja se može i treba koristiti razvoju gospodarstva i zemlje. Istovremeno, privatna inicijativa savršeno koegzistira s državnim planiranjem, a privatni oblik vlasništva isključivo treba postojati s državom, unutar jedinstvenog ekonomskog prostora. Međutim, pogrešno je reći da “privatizacija” rješava problem oslobađanja privatne inicijative. Naprotiv, ona šteti svakoj iskrenoj i dobro planiranoj inicijativi privatnih poduzetnika.

Zapravo se u to jednostavno uvjeriti. Najlakše se zapitati je li u Kini provedena velika privatizacija, gdje je gospodarstvo bilo centralizirano kao u Sovjetskom Savezu? Odgovor je ne. Nije bilo u privatizacije u Kini. Ipak, Kina ima dobro razvijeno gospodarstvo koje je stvorilo ne samo unutarnju konkurenciju, već je uspjeli konkurirati vodećim ekonomijama svijeta u relativno kratkom povijesnom razdoblju.

Stara tvornica zgrada ruševina istočna Evropa

Privatizacija bi prouzročila ogromnu štetu gospodarstvu i zbog toga Peking nikada nije pomišljao na takav korak.

Zato se dogodila na cijelom postsovjetskom prostoru, a privatizaciju su hitno proveli likovi kao što je Anatolij Čubais. Njihove aktivnosti su, za razliku od pravosuđa, već osudili povijest i “narodna ljubav”.

Želite li promijeniti politiku, prvo promijenite gospodarstvo. To su učinili ruski američki “partneri”, započinjući privatizaciju rukama “Chubaisa & Co.” početkom ’90-ih. Nakon toga je Rusija vrlo brzo izgubila političku neovisnost.

Čim je novi predsjednik Rusije Vladimir Putin krenuo prema povratku državne kontrole nad najvažnijim strateškim sektorima, čija je etapa bila i “pad” Hodorkovskog, mogućnost samostalnog djelovanja ruske države odmah se povećala.

Privatizacija je bila način prijenosa imovine socijalističke ekonomije u kapitalističke ruke. Pa? Ali, ne! Suština privatizacije uopće nije u ovome. Glavnu ulogu u promjeni gospodarstva zemlje ne igra privatizacija stanova ili podruma u susjednoj kući. Glavna stvar je prijenos u privatne ruke kontrole nad glavnim sektorima i poduzećima. I to u strane ruke, što se gotovo nikada ne spominje.

Zbog toga privatizacija nije ništa drugo nego politički prijenos kontrole nad imovinom zemlje u ruke drugih država, a sve se prikriva kao ekonomski proces.

Uvjeriti se u ispravnost ove teze opet nije teško. U prvoj fazi “privatizacije” se imovina predaje u “ruke” domaćih fizičkih i pravnih osoba, nakon čega se, nakon nekoliko godina, imovina prodaje “stranom investitoru”. Ima li išta jasnije od ovoga?

Ipak, zbog istine treba reći da, kao što je slučaj u medicini, lijek postaje otrov ovisno o dozi njegove uporabe. Kina je privlačila strani kapital za gospodarski razvoj. U čemu je razlika? U tome što je u Jeljcinovoj Rusiji odmah izgubljena kontrola nad cijelim industrijama. Tek tada su novi vlasnici, koji su uzimali  imovinu tijekom prijevarnih “aukcijskih hipoteka”, počeli komunicirati sa zapadnim kapitalom. U Kini su svu “komunikaciju” u strateškim sektorima i pitanjima vodili ljudi koje je ovlastila država.

Viro tvornica šećera, Virovitica Hrvatska.

Na temelju općeg plana jačanja zemlje je kineska država planira stvoriti nove i razviti postojeće industrije. S tim ciljem je država privukla i kineske biznismene da češće sudjeluju u procesu, dok su se u isto vrijeme strogo kažnjavali dužnosnici koji su željeli profitirati od državne imovine.

Privatizacija sama po sebi ne stvara i nikada nije stvorila nova poduzeća i nova radna mjesta. To je iluzija. U najboljem slučaju će prodana tvornica će nastaviti raditi, a broj zaposlenih u njoj će ostati isti. Zbog same prodaje se gubi kontrola nad postojećom imovinom i ne dobiva se nova. U praksi je veliki broj poduzeća je zatvoren odmah ili neko vrijeme nakon privatizacije. Zbog toga se može reći da je privatizacija, koja je prema izjavama trebala povećati ekonomsku moć države, prirodno dovela do njenog slabljenja. To je sada pogoršano velikim problemima u situaciji kada Rusija pokušava obraniti svoje interese na međunarodnoj sceni. Očito je da je put kojim je išla Kina, odnosno nedostatkom privatizacije, azijskog diva učinio jakom i prosperitetnom zemljom.

Paradoks? Ne baš. Samo trebate ispravno shvatiti da verbalne deklaracije obično dovode do dijametralno suprotnih rezultata. Želite li zaista razviti privatnu inicijativu? Nastojte omogućiti mladim talentima da rade na svoju dobrobit, ali da istovremen poboljšavaju dobrobit cijele zemlje. Zatim zadržite obveznu državnu kontrolu i državno planiranje gospodarskog razvoja. I to je čitava mudrost.

Parafrazirajući Napoleona, možemo reći da ako ne hranimo svoje gospodarstvo, počet ćemo hraniti tuđe. I nakon nekog vremena će vaše gospodarstvo “hraniti” životni standard stranih zemalja, postajući samo tržište i teritorij za “plasiranje” kapitala, nakon čega, u ovom sustavu, slijedi obvezni izvoz profita i novca u inozemnu metropolu.

Dakle, suprotstavljanje države i privatnog vlasništva u modernoj ekonomiji dovodi do njenog slabljenja. Takav sukob onemogućava ispravan i brz razvoj. Zapravo, oni koji zagovaraju razvoj samo i isključivo države ili samo i isključivo privatnog vlasništva se mogu usporediti s onima koji bi predložili da se u području obrane razvijaju samo kopnene snage ili samo pomorska flota.

Rusija treba flotu, kopnene snage, raketne trupe i jake obavještajne službe, a sve su to dijelovi jedne cjeline koji se međusobno trebaju dopunjavati i tek tada ćemo dobiti pravu, modernu i snažnu obranu države. U ekonomiji je očigledno sve potpuno isto.

“Privatno je učinkovitije od države”? – Pogledajmo činjenice
radnik ruke

Sada kada smo utvrdili da isključivost privatne inicijative nije dobra ni za jednu ekonomiju, ali i da je privatizacija po modelu kakav je proveden u svim bivšim planskim ekonomijama istočne Europe, ne samo u Sovjetskom Savezu, zapravo bila okupacija u političkom smislu, čemu se Rusija oduprla, prijeđimo na moderno doba.

Pridržavanje ideoloških načela i dogmi uvijek uzrokuje ekonomske gubitke, stagnaciju i druge tužne stvari. To vidimo u današnjem globalnom gospodarstvu, naizgled iz neočekivanog kuta. Zemlje koje su nedavno bile lideri slobodne trgovine i načela WTO danas su zagovornici sankcija, nametanja trgovinskih ograničenja, carina i povećanja carinskih tarifa. To se ne događa zato što je u Washington došao na vlast “freak” predsjednik, već zbog toga što ekonomska realnost gura SAD prema dvije važne stvari. Prva je vraćanje industrijske proizvodnje na svoj teritorij, a druga stvaranju široke potražnje za proizvodima proizvedenim u samim Sjedinjenim Državama. Ako SAD moraju odustati od ideoloških principa slobodne trgovine i “svijeta bez granica” kako bi postigle svoje ciljeve dominacije, Washington će mirno odbaciti vlastitu ideologiju.

I to je ispravan pristup, kao što je pokazala Kina, koja je odbacila ekonomske prakse Mao Ce Tunga, koji je i dalje otac i utemeljitelj Narodne Republike Kine.

Rusija se u gospodarstvu i dalje slijedi isključivo ideološke dogme. Budući da je prema Leninovoj prikladnoj izreci “politika najkoncentriraniji izraz ekonomije”, politika ruske države postaje ideološka. Tu se praktički ne razlikuje od Sovjetskog Saveza.

U Sovjetskom Savezu je glavni ideološki postulat u ekonomiji bio “odsustvo iskorištavanja čovjeka po čovjeku”, iz kojeg je izravno nastala potreba za državnom imovinom i vlasništvom nad svim sredstvima za proizvodnju. U isto vrijeme, zbog ideološke čistoće, moderna Rusija je omogućila privatne inicijative u gospodarstvu. U Sovjetskom Savezu nije bilo nemoguće otvoriti ni privatnu brijačnicu ili kafić, čak i ako bi svi članovi jedne obitelji morali raditi u njoj.

Ovaj pristup nije donio nikakve koristi. Štoviše, za vrijeme Staljina je poticana, često pretjerano, privatna inicijativa, što svjedoči postojanje oko 114 000 artela, “zadruga na dobrovoljnoj osnovi” koje su seljacima ipak omogućile da slobodno prodaju svoje proizvode. Sustav tržišta kolektivnih poljoprivrednih gospodarstava pokrivao je cijelu zemlju, a za njih su izgrađena prava remekdjela arhitekture, od kojih je jedno tržnica u Donjecku.

Nakon 1991. godine je jedna ideologija u ekonomskoj sferi zamijenjena drugom. Od tada pa do danas su liberali, koji drže ključne poluge u ekonomskoj sferi, nametnuli potpuno pogrešnu ideju da je “privatno uvijek učinkovitije od države”. Takva formulacija pitanja se po stupnju nedosljednosti ne razlikuje se od sovjetskog ideološkog pristupa. Reći da su država ili privatno vlasništvo bolji jedno od drugog je kao reći da je učinkovitija lijeva ili desna ruka istog tijela. Ali normalno zdravo tijelo treba obje ruke za zajedničke akcije. Ako je jedna od ruku izgubljena, onda već imamo osobu s ograničenim sposobnostima. Isto tako, tvrdoglavo pridržavanje ideoloških načela u gospodarstvu stvara “ekonomiju s invaliditetom”.

Mikhail Sergeyevich Gorbachev

FOTO: Mihail Gorbačov

Kao i svaka ideologija, liberalna ideologija, koja tvrdi da je “privatnik bolji od države”, potiče određene akcije. Nacisti, koji su proglasili rasnu inferiornost Židova, Roma i Slavena, koji su govorili o krivnji komunista i Židova za probleme Njemačke, nakon tih verbalnih eskapada su se okrenuli planiranom istrebljenju ljudi. Ti monstruozni zločini bili su izravna posljedica nacističke ideologije. Štoviše, činjenicu da je njemačko gospodarstvo zbog toga pretrpjelo ogromne gubitke potpuno se ignorira. Na primjer, čak i za vrijeme Drugog svjetskog rata su vlakovi s ljudima koji su bili namijenjeni istrebljenju imali prednost čaki pred vojnim tranzitom. Na okupiranim teritorijima su Nijemci, slijedeći ideološke dogme, doveli su do razvoja tako snažnih partizanskih pokreta koji su nacistima odvukli desetke divizija od glavne.

Dakle, neizbježna posljedica ideološkog pristupa u modernoj ruskoj ekonomiji je stalna želja vlade Dmitrija Medvedeva da se nešto privatizira. Na prodaju se nudi profitabilna imovina države, koja svake godine svojim ekonomskim aktivnostima puni i državnu riznicu.

Izuzetno je važno naglasiti da je trenutni proračun Rusije u suficitu, što zapravo znači da nema potrebe za prodavati bilo što. 19 948 milijardi rubalja je prihodovna strana proračuna, 18 063 milijardi rubalja su rashodi. To znači da je uporna želja da se proda državna imovina uzrokovana isključivo ideološkim razlozima.

Neki dan je zamjenik ministra za gospodarski razvoj Maksim Oreškin, koji je dobio zasluženu javnu opomenu od predsjednika parlamenta Vjačeslava Volodina, dao izjavu o planovima privatizacije vlade Medvedeva. Oksana Tarasenko, zamjenica ministra, rekla je kako se prodaje državnih udjela u kompaniji Pomorskoj trgovačkoj luci Novorosijsk (NCSP) i Ujedinjenoj žitnoj kompaniji (OZK) ne bi trebale očekivati 2019., ali je dogovor oko Sovkomflota “moguć”.

Što je Sovkomflot? Doktor ekonomskih znanosti Valentin Katasonov podsjeća da je to najveća ruska brodarska tvrtka, jedna od najboljih na svijetu. Njezini su položaji posebno snažni u segmentu poduzeća u offshore transporta nafte i ukapljenog plina, uključujući u područjima s teškim ledenim uvjetima, kao i pružanju usluga u offshore istraživanjima i proizvodnji nafte i plina. Ovo je najveći svjetski vlasnik tankera ledolomaca. Ukupna flote tvrtke je 150 plovila, od čega jedna trećina visoke klase ledolomaca. To jest, Sovkomflot je stabilna i profitabilna tvrtka za čijim uslugama potražnja raste u cijelom svijetu, posebno s pokretanjem LNG projekata u Rusiji. Zašto prodati takvu imovinu, pita se Katasonov.

Stvarno, zašto? Uostalom, ako prodajete imovinu koja generira prihod vašem proračunu, onda ga gubite. Sljedeće godine će vaši prihodi biti sigurno manji, jer izgubili ste izvor dijela prihoda. Da, primi se novac od prodaje tvrtke, ali se on potroši, isplati u obliku socijalnih obveza, a prihodi države su se smanjili. Takav korak vas prisiljava da nešto prodate sljedeće godine. To znači da će se u sljedećoj godini prihodi još više smanjivati, a što više prodajete, više ćete morati nešto prodavati. Čini se da ekonomija i nije kvantna fizika, ako se dobro pojasni.

U isto vrijeme, priča da je ono što ste prodali nakon transakcije počelo bolje raditi, jer “privatno je učinkovitije od države”, puke su tlapnje. Zbog toga što je državna tvornica otišla u privatne ruke, država nije postala bolja. Prihod u riznicu je uvijek manji, jer su porezi uvijek samo dio dobiti. Dio, jer glavna dobit privatne organizacije ili osobe koja je kupila tvornicu u državnom vlasništvu nema nikakve veze s državnim proračunom.

Međutim, oprez. Ako je privatna inicijativa, znanjem i svojim sredstvima, stvorila novo poduzeće, situacija je radikalno drugačija. Stvorena su nova radna mjesta, a državna riznica prima poreze i prihode koje prije nije imala. Stoga bi u svakom pogledu trebalo poticati stvaranje novih poduzeća i na privatnu inicijativu, ali zaustaviti privatizaciju postojećih.

liberalizam komunizam nacifasizam

Ali ovdje se vraćamo tamo gdje smo počeli. Ideologiji. Želja vlade Medvedeva za privatizacijom posljedica ideologije liberalizma koja je štetna za Rusiju. Srećom, struktura vlasti u Rusiji je takva da bez zelenog svjetla parlamenta i ureda predsjednika to neće biti moguće provesti u djelo. Dmitrij Medvedev, koji u drugim pitanjima ponekad zna biti oštriji od samog Vladimira Putina, da ne spominjemo njegova savjetnika za ekonomiju Sergeja Glazjeva, kao da je ostao dosljedan idejama iz 2011. godine, kada govorio o svojoj viziji dobra za zemlju i vlastitih prioriteta u gospodarstvu.

“Moj izbor je drugačiji. U ruskom gospodarstvu dominiraju privatno poduzetništvo i privatni investitori. U tom kontekstu, vjerujem da je danas potrebno provesti niz novih koraka. Kakvih? Prvo, država ne treba tako velike količine imovine i vlada je podnijela prijedloge o rasporedu privatizacije velikih tvrtki. Provedba ovih planova je svakako nužna. Ali ti su planovi suviše skromni. Smatram opravdanim odbijanje kontrole, a u nekim slučajevima i blokiranje udjela u mnogim velikim tvrtkama koje su sada u državnom vlasništvu”, rekao je tada Medvedev.

Od tada je prošlo mnogo godina, ali ideološka privatizacija kao da je i dalje srž vladine politike. Kao i uvijek, nema argumentiranog odgovora na pitanje zašto bi privatne ruke plana “2019.–2021.” trebale biti bolje od privatnih ruku privatizacije “1992–1993”? Da zaključimo.

1. Danas u svijetu ideološke dogme u ekonomiji slijedi nekolicina zemalja i sve trpe gubitke i probleme. Lideri svjetske ekonomije pokazuju potpuno pragmatičan i neideološki pristup, bez obzira na njihovu političku boju.

2. Slijedeći liberalnu ideologiju se ruskoj ekonomiji u razvoju nanosi ozbiljna šteta. Glavna šteta za rusku državu bi bila uzrokovana nezaustavljivim, čisto ideološkim nastavkom privatizacije.

3. Privatizacija je način da se smanje državni prihodi, što dovodi do njene ovisnosti o prodaji nove imovine, a dugoročno će dovesti potrebe za uzimanjem kredita na Zapadu.

4. Privatizacija je način prijenosa kontrole nad našom imovinom u inozemstvo. Ruski gospodarstvenici neće moći sudjelovati u privatizaciji velikih poduzeća u državnom vlasništvu, a da ne spominjemo građane, zato se uvijek govori o “stranim ulagačima”.

5. Privatizacija, ako je proglašena blagoslovom na državnoj razini, potiče privatizaciju i na regionalnoj razini, što dužnosnike dovodi do iskušenja da jednostavno ukradu novac upravo pod krinkom “privatizacije”. Prodaja za novac, umjesto da se prodaje za realnu vrijednost je najčešći način nanošenja štete državnim interesima.

No, ovdje svim ruskim narodima treba postaviti jasno pitanje: žele li početi raditi, kao što rade Kinezi, kako bi se izbjegla prodaja onoga što su generacije njihovih djedova i očeva s velikim teškoćama gradile i stvorile ili se žele prepustiti kratkotrajnim čarima “lakog novca”, nakon čega slijedi odljev profita u inozemstvo i pad u bezdan dužničkog ropstva, što sa sobom nosi gubitak suvereniteta?


N. BABIĆ – Logicno.com

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close