Da Vinčijev kod

DA VINČIJEV KOD – NERAZJAŠNJENA MISTERIJA

SAMOĆA

Povlačim se u svoju samoću
tamo gdje su ljudi moga kova
tamo gdje se teško živi noću
od tišine i opasnih snova

Digao sam ruke od skandala
od prošlosti i pogrešnih želja
od ljepote izvora svih zala
od ljubavi i od prijatelja

Povlačim se a ostavljam ljude
u njihovoj zabludi od zlata
da me nađu kad i njima bude
zakucala samoća na vrata.

DUŠKO TRIFUNOVIĆ

Živimo u vremenu velike samoće, kako negdje napisa pjesnik Marko Tomaš. Tako je sada, ali tako je bilo i u Leonardovo vrijeme. Ta duboka i golema ljudska samoća je zagonetka kojoj se nismo kadri suprotstaviti. Možda ključ rješenja krije Da vinčijev kod. Film na tu temu smo gledali, ali nije pomoglo, zbunjenost se još više povećala.

Ali nije sve izgubljeno. Ima i poneka ohrabrujuća vijest. Amboise, francuski grad u kojem je svestrani umjetnik Leonardo da Vinci proveo posljednje godine života, postat će intelektualni i kulturni tematski park posvećen životu najznačajnijeg čovjeka renesanse.

Dvorac Clos Lucé, u kojem je Leonardo boravio tijekom posljednje tri godine života, pretvoren je u muzej i umjetnički centar posvećen njegovom stvaralaštvu. Muzeju će biti pridružena dječja radionica u kojoj će se održavati svakodnevna predavanja na temu Leonardovih teorija i njegovog kulturnog utjecaja. U blizini dvorca bit će otvorena galerija s prikazima njegovih najpoznatijih radova i istraživački centar gdje će se proučavati i analizirati Da Vincijeve napredne ideje, izumi i nacrti.

Cilj projekta je potaknuti turiste i francuske studente da probaju dešifrirati ‘pravi’ Da Vinčijev kod.

Grad Amboise nalazi se u središnjem dijelu Francuske, u odjelu Indre-et-Loire. . Amboise je poznat po cijelom svijetu mjesto gdje je veliki Leonardo da Vinci proveo posljednje tri godine svog života. Očuvajući tada važnu ostavštinu briljantnog izumitelja i umjetnika, poznato pod nazivom “grad Leonardo da Vinci”.

Pored dvorca je kapela u kojoj je sahranjen Leonardo da Vinči

Dvorci njihove tajne oduvjek su bili magnet za umjetnike. Mlada i talentirana književnica Anna Gien je napisala jedan zanimljiv tekst o svojim doživljajima boraveći u jednom dvorcu. Samo za vas, preveo sam sa njemačkog jezika taj tekst, koji slijedi u nastavku.

Z a m a k

Moram otići. Daleko od Berlina, mislila sam, u ovom gradu čovjek nigdje ne stiže. Uvijek nešto, čovjek mora vidjeti svoje prijatelje, „mora“ sada zvuči tvrdo, ne mislim tako, ali ipak: mora, jer ih u suprotnom u nekom trenutku neće više imati. Onda ostajemo sasvim sami, uronjeni do kraja u ovu kolateralnu štetu okolnosti, koju čovjek zove karakterom, baš kao Katzenoma, jedna sa kolicima i velikim šeširom, jednim, koji ističe osobnost, na kojem vise mrtve vjeverice, koja juri potom psujući i slineći duž Potsdamer ulice, i s vremena na vrijeme skida po jednu sa oboda i baca ih na okupljene ljude ispred galerija, koje čovjek mrzi, jer mu ništa drugo ne preostaje.

Da, ja pretjerujem. Teatralnost, to dobijamo od previše grada oko nas, čitav patos oko stvaralačkog rada u sivilu gradske gužve je produktivan. Čovjek pati mnogo i rado u Berlinu. Zbog sebe samog, zbog okolnosti, galerije umiranja, posla, posebno zbog razlika i zbog frizure, zbog posuda za ručak čovjek pati također, kao i zbog kirije za stanovanje i tako dalje.

Uz takvu patnju se uvijek pojavi izvanredna umjetnost. Umjetnik koji pati se može bolje prodati nego onaj koji je dobro raspoložen. Opijen i uronjen u stvaralačku krizu, patnja zbog svijeta odgovara bolje u predvorju sjedišta Zelando, nego jedno sretno uljno slikarstvo sa malim ježevima odozgo. Morali bi biti plašljivi ježevi, ako ništa.

Mogu se osjećati čistom. Kada je čovjek jedan kolekcionar, sa poodmaklim životom i eko-strujom i dobrim namjerama, želi tokom galerijske večere najmanje par sati sjediti pored jednog pravog, patećeg umjetnika i sebe zasluženo u njegov sjaj konteksta uroniti. Ko želi vidjeti sretne, poslovne umjetnike koji piju Yogi čaj, niko, tako molim, oda radosti. Ah, to je bilo baš tako, ja moram nešto prodati. Nešto prodati. Tako: pisac koji pati bježi iz grada, kako bi pisao, što bi mogao prodati. Da, to djeluje.

Ja moram također otići. Ali kuda? Možda na selo. Selo je dobro, tamo mogu vrištati u šumi i trčati okolo i buljiti u šumske ljude i bacati čik od cigarete na njivu i moje nježne osjećaje prema prirodi tipkati u jedan Google-Doc. Da, na selo. Srećom sam posljednjih deset godina tako provela, da sebe u strategijskim spolnim odnosima i znatnom nizu polu-profesionalnih prijateljstava u pravim okolnostima manevriram, zato sada imam jednu funkcionalnu mrežu umjetnika i kreativaca i glamuroznih osoba, od kojih se želim povući u prepravljene staje sa staklenim frontama i stare zamkove u okolini Berlina. Malo dogovora i već sam jedno mjesto našla: jedan devastirani dvorac, negdje u Sachsen-Anhaltu.

Nikada nisam bila u Sachsen-Anhaltu. Super, mislila sam onda, Sachsen-Anhalt. AfD birači i pantole za džogiranje i njive i bljuzgavica i kobasice i pravi život je tu, to sam saznala sa Interneta. Tako mogu nešto saznati o selu i o ljudima i o patnji u Sachsen-Anhaltu. Ne ide tako dobro ljudima tamo, čovjek uvijek ponovo čuje.(AFD – incijali političke partije Alternativa za Njemačku)

Sirotinjski turizam je dobar za dušu, kao i gledati druge ljude kako se pate, ne uvijek samo sebe, i kako ja više ne gledam  televiziju i pošto sam morala okončati svoje člastvo u kartoteci u Mc Fit, nedostajala mi je katarza. A nekoliko ljudi je to već učinilo sa sirotinjskim turizmom. To se njima mnogo dopalo, tamo da igraju nogomet sa nacistima u tamnoj Njemačkoj, to je dobro, o tome se čitave knjige mogu napisati, i tamo se mogu pronaći pravi prijatelji („Tako loši oni ipak nisu, kao što smo uvijek mislili, stabilni tipovi su to, oni nikoga više ne udaraju niti ubijaju, oni to nisu bili, jer su postali pitome ruke, ti mladići.“) i prijatelje ja također želim, a ne Katzenomu.

Osim toga, u jednom starom zamku sjediti i pisati, o tome mogu pričati svojim roditeljima, i čak kad sama sebi o tome govorim, to podsjeća na život iz članka na Wikipediji. Izgledao je zaista lijepo zamak na Internetu, velike dvorane i visoki stropovi i stara vrata, sve pod prašinom, i sebe sam vidjela kako tamo sjedim, pod pernatim pokrivačima u velikim prostorijama. Velike misli trebaju veliki prostor, oko toga su svi jedinstveni.

Tako sam stajala nakon jednog sata vožnje na glavnom kolodvoru, negdje u Sachsen-Anhaltu. Sve je sivo ovdje, i ljudi izgledaju baš kao na televiziji. Pošto ne znam voziti automobil, morala sam se sa autobusom do zamka dokotrljati, iako bih najradije željela da me poveze neka kočija, ali to naravno nije moguće tokom zime, i to bi svakako previše dugo trajalo. U autobusu čovjek može više buljiti u domoroce. Marie-Antoinette se, također, ponekad iskradala u narod, ali samo treba gledati, radije nikako ne razgovarati, ko zna, možda ima tu pravih ljudi među njima, što bi moglo pokvariti zabavu.

Autobus vozi pored montažnih kuća, jedna, dvije, stotine kuća kao tone pepela, tu zaista žive ljudi, oh ja, sve je puno grafita tu, i imaju tako male prozore, kako može čovjek izdržati sa tako malim prozorima, negdje se vidi treperenje televizora. Onda se uskoro završava grad, polja, bandere, vjetro-turbine, svjetlost je luda, zalazak sunca, sve je narandžasto-zlatno, magla iznad polja, mekani, kremasti pejzaž, osjećaji povrh svega, ah, Njemačka.

Vau, ludo, jedan zaista pravi zamak. Stigla sam. Jebiga, baš je ludo ovdje. Zamak stoji sam između par povezanih kuća, koje su možda jedno selo. Niti jednog čovjeka nema na ulici. Bila sam pozdravljena od upravnika zamka osobno, počašćena sam jednim obilaskom, on je tako ljubazan prema meni, iako me uopće i ne poznaje. Sve je ovdje nekako nestvarno, parket i svijećnjaci i kožne fotelje i kamin i svi ukrasi, to je bila jedna stara partijska institucija ovdje u DDR-u, sve mi pripovijeda, povrh svega regali sa Staljinovim i Lenjinovim izdanjima i Honecker slikama, dobre kulise, jedna Disney priča, ovdje mogu raditi. Pitam, gdje smijem pušiti, svuda, kaže upravnik zamka, samo ne smijem duvati djeci u lice. Kako ludo, ovdje su pravi hipici.

Pijemo kafu. Nemam pojma, ko je upravnik zamka, jedan prijatelj od prijateljevog prijatelja, na sreću mi pripovijeda. On je dugo bio u Berlinu, mnogo se tamo provodio, to čovjek vidi i čuje, sada ovdje živi sa svojom porodicom, dugo godina je ovdje velike zabave priređivao, trebao bi još ponekad, htio je zapravo samo u zamku živjeti, to ubjeđeno govori po stoti put, nema više volje za zabavama, oni sve pokvare, Druffies.

Zapanjujući život, koji on ovdje živi. Dobra odluka, mislila sam, daleko od svega, ovdje čovjek može živjeti, kako želi, sve je puno ljepote. Ne znam da li mogu podnijeti toliko ljepote. Ovdje sve nestaje, sva ljepota, autobusi puni ljudi, koji ovdje kupuju, kako bi imali najbolje kulise za vikend, koje čovjek može zamisliti, tako se mogu prepustiti kao nigdje drugo. To je sve previše za njega i za zamak, to nekako čovjek osjeti. Zato on sada želi voditi umjetnički zamak. Umjetnici bi trebali dolaziti, nešto da slikaju, nešto da pišu. Ljepota zaista, da, tako umjetnički umjetnici. Zbog toga ja mogu biti ovdje, jednostavno tako, bez da nešto moram platiti, vjerujem, da sam razumjela.

Sviđa mi se upravnik zamka. Neuredna kosa. Iscrpljeno lice. Stabilan tip. Kada smo bili gotovi sa kafom malo sam trčala unutra. Lutam kroz sobe, kroz podrum, sve se ovdje raspada, diskoteke, tamne sobe, razmazani zidovi, hiljadu tona alkohola (sve smijem popiti, rekao je upravnik zamka, to je dobro, pijani ljudi se bolje pate), ovdje postoji i jedna sauna, i sprave za fitnes stoje u podrumu imeđu šuta i komada stakla, da, ovdje se zaista mnogo slavilo.

Prelazim u pjesničku sobu ispod krova. Stavljam jedan pisaći stol pored prozora i na njega Laptop. Odatle se mogu vidjeti crveni krovovi i polja i bašte i dimnjaci iz kojih kulja dim. To je dobro, da. Naveče se pali kamin. Neki ljudi dolaze sa automobilima, to su umjetnici iz Berlina. Oni dolaze ovdje na kratko, kao ja, i radujem se, možda nađem zaista prijatelje ovdje. Oslikavam Smokey Eyes u kupaonici, prije nego što u nju uđem, tako da izgledam ludo odvažno za umjetnike, koji bi time trebali znati, da sam i ja ovdje jedna od njih.

Umjetnici dolaze unutra, raspakuju vinske flaše, otvaraju boce, piju vino, razgovaraju o stanju, ovdje i svuda, o milionima svinja, koje trebaju biti zaklane, o kognitivnom kapitalizmu i Silicon Valley-u i o tome, kako su dobri ljudi ovdje, kao i ljudi vani ispod prozora, premda je već mračno, i ljudi se ne mogu vidjeti.

Oni takođe govore o umjetnosti. Oni to znaju dobro, govoriti o umjetnosti. Samo kada čovjek bolje sasluša, zapazi da oni gotovo ništa ne kažu, ali to je u redu, jer oni sami ne slušaju umjetnike. Možda je to ok, u svojoj umjetničkoj patnji je svaki umjetnik sam. Ja takođe govorim o umjetnosti, ali me niko ne sluša, možda zato što sam takođe sama, ili zato što tako dobro izgledam na sofi, to umjetnici kažu, da sam dobra dekoracija za sofu, da bi me oni rado naslikali na sofi. To je u redu, to je baš ono što sam htjela, jedan umjetnički život, kao u kinu, i ovdje je zaista kao u kinu, to čovjek ne može čuti, to mora vidjeti.

Pogledaj, i sada vise umjetnici na lusterima i njišu se kao na lijanama. Mi smo ovdje u džungli, da tako kažem, a u džungli se čovjek može ponašati onako kako želi, vani ispod prozora je nekakav život, ali ovdje unutra je to svejedno, ako čovjek želi, može izaći i sam vidjeti. Oni piju u ime potonuća umjetnika i spavaju na sofama.

Budim se sa mamurlukom i jutarnjim suncem. Još sam uvijek ponesena umjetničkom atmosferom ovdje. Sa moga pisaćeg stola se mogu vidjeti vjetro-turbine, koje se okreću potpuno lagano, da je to jedva primjetno. Gledam u vjetro-turbine. Gledam nijemo. Kao da znaju šta se ovdje događa. Pišem par umjetničkih rečenica u moj kompjuter. Funkcionira zaista, sve ovo.

Tako, dosta posla, sada želim vani. Oblačim moj mantil i trčim kroz selo. Još uvijek nema niti jednog čovjeka vani, samo psi koji laju. S pjenom na ustima, ali su srećom tu ograde. Sranje, je li sve ovdje dolje. Ima jedna pekara, i jedna benzinska pumpa, osim toga ništa. Pravim fotografije malih porodičnih kuća, koje izgledaju kao kuće za uzgajanje pasa, uredno obrezani šimšir, koji se veselo njiše na vjetru, i blatnjave ulice, na kojima zjape velike rupe.

Tako je egzotično, siva pustoš ovdje, čovjek više ne treba putovati u Indiju. Na žalost još uvijek nema stanovnika na vidiku. Željela bih rado jednu grupnu fotografiju napraviti za Instagram, bilo bi nešto od toga. Trčim par koraka iz sela na njive. Oh Bože, ima beskrajno mnogo vjetro-turbina. Zašto ih ima toliko? Otkuda one ovdje? Izgledaju malo zastrašujuće, dok tako stoje u magli, kao velike nedostupne ptice. Tako komičnu prisutnost imaju, upravo zapisujem, moram o nečemu pisati, zbog toga sam ovdje došla.

Na jednom takvom mjestu nisam nikada ranije bila. Da li oni znaju, ljudi ovdje, kako je ovdje lijepo. Imala sam želju, da trčim preko njiva i da napravim jedan Selfie-video, baš onako, kako je to Magnus Resch učinio, kada je on još bio BWL gimnazijalac u Ischgl-u ili u St. Gallenu-u ili kao i uvijek: „Da li je to i sa vama upravo tako? I doubt it!“

Ok, ne, to ne ide. To čovjek uistinu ne može uraditi. Iako je Magnus Pesch to, također, razumio sa umjetnošću i umjetnicima, on je, tako da kažem, profesionalni siromašni turist, samo obrnuto. Ko još želi visiti na BWL zabavama, gdje ima samo žena sa minđušama od perli i slanih štapića i gdje nema droge, gdje čovjek mora cipele izuti, kad može umjesto toga u umjetničkom zamku visiti na lusterima.

A u umjetnosti, tu sa srećom može svako uzeti učešća, barem je tako Johann König rekao, kada sam ga pitala o Magnusu Reschu-u, i zbog toga je tako cool sa umjetnošću, baš isto, što je rekao i upravnik zamka zapravo. Vjerujem, on misli, da čovjek može sudjelovati, ako je čovjek dobar i ako ima dobre muške prijatelje, koji poznaju prave ljude, ah da, i koji dolaze na dobre ideje. Kao neki Shazam za umjetnost, to je jedna super ideja, kao jedna App, koja nam govori, šta i koliko košta u umjetnosti.

Da, zaista jedna brilijantna ideja, ideja kao jedan umjetnički zamak. Kada je riječ o cijeni, koja važi u umjetnosti, o transparentnosti, potpuno transparentno sve treba biti, kao jedan zamak od stakla, tako transparentno, tako da svi mogu vidjeti, koliko je nešto skupo, ljepota i patnja zbog svijeta. Jer ljepota i patnja, to je umjetnost, to nju pokreće, to je kritičnost, to nije kao mrtve svinje ili Silicon Valley, to je bolje nego ništa, zato mi trebamo umjetnost, zato ona treba biti kupovana, a transparentno se bolje prodaje, i kritika, to čovjek kupuje zajedno sa umjetnošću, i ako je previše skupa, umjetnost, onda čovjek sebi kupi jednostavno majicu sa jednom lisicom spolja, ili s kritikom spolja, ili s umjetnoću spolja, svejedno, samo da je može nositi, dok na jednom magarcu jaše u zalazak sunca i jednom beskućniku u ruku gura novčanicu, jer želi nešto dobro učiniti, i želi da to svi vide. Ok, pogrešno sročeno, izvinjavam se, to je zbog seoskog zraka ovdje.

Ponesena sam svojim izletom, i sada želim nešto dobro učiniti, zato se smještam pored dva radnika u dvorištu i pijem pivo sa njima. Pravi ljudi. Napokon. Volim radnike. Možda, zato što nisu umjetnici, ali uprkos tome piju popodne pivo, kao i ja. Radnici mi pripovijedaju, da oni već dugo tu žive i da je to možda dobro, kao i sa zamkom, da se ovdje nešto dešava, inače bi bilo već sve mrtvo ovdje.

Samo zabave, da, o tome niko ne govori, jer ne želi ulaziti u razgovor o tome. Oni mi pričaju o vjetro-turbinama, kada sam pitala, i kažu, da su to vjetro-turbine iz Bayerna, ali da ovdje stoje, jer u Bayernu niko ne želi da one tamo budu, iako u Bayernu ima mnogo više vjetra nego ovdje, jer kvare pejzaž, ali ovdje, ovdje to ide, pošto to ovdje nikoga ne zanima. Jedan radnik je odavdje, dok je drugi Rumun, koji se prokrijumčario preko granice 80-tih, u jednom pokrivaču pod haubom motora se savio, sada ovdje može raditi. Kada je o tome pričao, imao je suze u očima. Možda od dugog sjedenja napolju. Radujem se, što ovdje može raditi, nije prihvatao nikakvu milostinju svih ovih godina, jer je previše ponosan, kako kaže, ne kao drugi, koji sada ovdje dolaze, koji dolaze samo kako bi parazitirali, htjeli bi sve da zguraju u guzicu, kaže on. Da, da, kaže drugi, ovdje ljudi navodno nemaju posla, i penzioneri, njemački penzioneri, koji su odavdje, oni umiru, jer previše malu penziju dobijaju, ali stranci, oni sve dobijaju džaba, takoreći, on se smije uvijek ponovo, onda gleda ponovo potpuno ozbiljan.

Pokušala sam da kontriram, imala sam dobre argumente, ali to nekako ne ide. Takvo jedno mišljenje, kada ga imaš, ostaje baš tu, kao žvakaća guma za nepcom, ostane jednostavno zalijepljeno, da, mišljenje, tu više ne pomažu argumenti. Radije umjetnost, nego argumenti, politička umjetnost, da, čemu umjetnost, ako nije politička, svejedno, bitno je da nešto pokreće, barem u muzej sa ljudima sa mišljenjem od ljepljivog materijala. Jer, kad čovjek vidi umjetnost, onda se u njemu nešto dogodi, i nešto se automatski dogodi u glavi. Onda ljudi odjednom shvate, da svoje mišljenje moraju promijeniti. Ali zato čovjek mora naučiti da razumije umjetnost, transparentnost, da tako kažemo, transparentnost u glavi, i transparentnost, koju čovjek uči, tamo gdje uči argumente, ali jedan muzej ovdje ne postoji u blizini, čovjek bi trebao ići unutra, u muzej. Ali, ipak, ovdje postoji umjetnički zamak, pun umjetnosti, svi mogu doći unutra, da posmatraju umjetnost, slobodan prostor, sve će biti dobro.

Upravnik zamka dolazi i pije sa nama pivo, priča o siromaštvu ovdje i besmislenosti i nezaposlenosti i kako je sve to lukavo, i o ljudima, koji su svi potpuno stabilni, zaista, osim par luđaka, kojih uvijek ima, i o bijegu od zemlje i o birokratskom aparatu, koji nema veze sa stvarnim životom ovdje. Onda on kaže da smatra da je Trump dobar, jedan stabilan tip, jer on svima kaže mišljenje i sve uzima zasebno, i baca kamen, sada već metaforično, i izvodi ljude iz staklenog zamka. Onda se svi smiju i Rumun kaže, da bi on sam rado u staklenom zamku živio, kao Pepeljuga (to ne odgovora, mislim ja, zamak nije bio od stakla nego kočija, od tikve, ali svejedno, sve se zabrljalo ovdje). Onda je rekao upravnik zamka, da on još može doprijeniti sa umjetničkim zamkom, rumunski radnik, da on ne želi postati umjetnik-staklopuhač, i drugi, koji je iz sela, kaže da čovjek kao umjetnik može mnogo novca zaraditi, posebno u Americi, tamo može milione zaraditi, kada par bonbona stavi u gomilu i tada kaže, ovo je umjetnost. Upravnik zamka se smije i potom kaže: „Da, onda to i učini!“, i svi se potom smiju, jer znaju, da se to ne događa u stvarnom životu.

Bacila sam svoj opušak od cigarete u snijeg i gledala u njih trojicu, kako sjede i smiju se. Oni su se smijali i ja sam se smijala, takođe, nisam ni primijetila, da sam se, takođe, smijala. Onda sam pomislila da mi možda ne patimo dovoljno ovdje zbog okolnosti, kada se tako smijemo, upravo ovdje, gdje bi čovjek trebao patiti, jer je tu prava patnja, ona sa televizije. Ali sunce je zašlo, trebalo je poći unutra, i ja sam već bila pijana od piva i mirisa gradilišta i pomislila sam da mi treba još jedna sedmica, da se počnem suosjećati sa pravim životom i ovdašnjom patnjom, što sam mogla vidjeti kroz svoj prozor.

Ali možda i nemam pojma o ovdašnjoj patnji, jer nisam ni razgovarala sa nikakvim ljudima, osim sa radnicima, i oni ne izgledaju ispaćeno kao ljudi sa televizije. Možda bih trebala pisati o svojoj patnji, umjetničkoj patnji, patnji zbog svijeta, patnji zbog umjetnosti, tu bi se moglo nešto napraviti, to bih mogla napisati na majici i odjahati nazad u Berlin na mome magarcu i pričati ljudima, onima, koji su već imali naočale transparentnosti na glavi, kako je ludo bilo u umjetničkom zamku, i da svoj život moramo promijeniti, mogla bih napisati jedan Elevator Pitch i napraviti jedan Moodboard, jedan sa vjetro-turbinama i umjetnicima, koji vise na lusterima, to bi neko sigurno kupio, samo čovjek u vezi toga ne treba biti ciničan, to ljudi baš i ne vole mnogo. 

Autor: Anna Gien

Prevod: Marko Raguž

Dvorac:  Njemačka pokrajina Sachsen-Anhalt

Dvorac Bran je atrakcija južne Rumunije. Želja turista da vide dvorac slavnog grofa Drakule, čuju mitove i legende…
Najpoznatijeg svjetskog vampira stvorio je irski pisac Bram Stoker u svom gotičkom horor romanu “Drakula” iz 1897. Godine. No zanimljivo je da Stoker nikada nije posjetio Rumuniju. Čak turistički vodiči navode da je grof Drakula u dvorcu Branu boravio kratko. Jedni tvrde samo nekoliko dana, drugi, pak, dva mjeseca.