Ibn Hazm je bio psiholog, pisao je knjige u kojima govori o psihologiji ljudskog bića. Jedno od njegovih sačuvanih djela u vezi s tim je al-Akhlaq wa al-Siyar fi Mudawat al-Nufus. Ibn Hazm u uvodu knjige piše: “Sada, u ovoj knjizi sam sakupio brojne ideje koje mi je Allah, Darivalac intelekta, omogućio da spoznam iz dana u dan, shodno okolnostima, dopuštajući mi da razumijem peripetije sudbine i kontroliram njene promjene, do te mjere da sam tome posvetio veći dio svog života. Odlučio sam da ove probleme savladam proučavanjem i promišljanjem, umjesto da se trošim na razne tjelesne užitke koji privlače većinu duša zemaljskih ili da gomilam nepotrebno bogatstvo. Objedinio sam sva svoja zapažanja u ovoj knjizi u nadi da će Svemogući dati da se njegove sluge okoriste njenim čitanjem i razumijevanjem pitanja koja su me mučila, ulažući sav svoj trud i zorno promišljajući o njima. Nadam se da će biti dobro prihvaćena i predstavljam je s dobrom namjerom i otvorena srca. Ova knjiga koristit će čovjeku više od novca i imetka ako o njoj razmišlja i ako Allah omogući da je dobro iskoristi. Što se mene tiče, moja očekivanja u ovom pothvatu su da dobijem najveću nagradu od Allaha, budući da mi je namjera pomoći Njegovim slugama, ispraviti ono što je pokvareno u njihovom karakteru i izliječiti bolesti njihove duše. A od Allaha pomoć tražim.”
Dalje, o zajedničkom sveobuhvatnom cilju svih ljudi i naroda, piše: “Pokušao sam pronaći jedan cilj oko kojeg bi se svi složili da je izvrstan i dostojan truda. Pronašao sam samo jedan: biti oslobođen od nespokoja. Kad sam razmišljao o tome, shvatio sam, ne samo da se svi slažu u vrednovanju i težnji ka tome, već i da, uprkos mnogim različitim strastima i težnjama, preokupacijama i željama, nikad ne učinimo ni najmanji gest, osim s namjerom da otjeramo nespokoj daleko od sebe. Jedan čovjek izgubi svoj put, drugi se približi pogrešnom putu, napokon, treći uspije － ali on je rijedak čovjek, jer uspjeh je rijedak. Otjerati nespokoj težnja je oko koje se svi narodi slažu od vremena kad je Svemogući stvorio svijet, pa do dana kad će ovaj svijet proći i nakon kojeg će uslijediti Sudnji dan － i sva njihova djelovanja usmjerena su isključivo ka tom cilju. U slučaju bilo kog drugog cilja, uvijek će biti ljudi koji to ne žele.
Na primjer, neki ljudi nisu religiozni i ne razmišljaju o vječnosti. Postoje neki koji po prirodi i sklonostima više vole skrovitost od slave. Postoje neki koji nisu zainteresirani za gomilanje bogatstva, više vole skromnost od imetka; ovo je bio slučaj s mnogim poslanicima, neka je mir na sve njih － i one koji su slijedili njihov primjer, askete i filozofe. Postoje neki koji po prirodi ne vole tjelesne užitke i preziru one koji ih upražnjavaju, poput onih muškaraca koje smo upravo spomenuli, i koji bi radije da izgube bogatstvo nego da ga steknu. Neki više vole neznanje nego znanje, u stvari većina ljudi koje vidite na ulici su takvi. To su težnje ljudi koji su bez životnog cilja. Niko u cijelome svijetu, od trenutka nastanka do kraja, ne bi namjerno odabrao nespokoj, ne želeći da ga se riješi. Kad sam spoznao ovu veliku mudrost, otkrio ovu nevjerovatnu tajnu, nakon što je Allah Svemogući otvorio oči mog uma (duha) da shvatim ovu neizrecivu blagodat, počeo sam tražiti put koji će zaista omogućiti da odagnam nespokoj, taj dragocjeni cilj kojem teže svi ljudi, bilo neznalice ili učenjaci, dobri ili zli. Našao sam ga na jednom mjestu samo, u okretanju Allahu, Svemogućem i Moćnom, u činjenju dobrih djela koja koriste na ahiretu.
Stoga, jedini razlog zašto neko teži ka bogatstvu je da odagna nespokoj siromaštva. Jedini razlog zašto neko teži ka slavi je da odagna nespokoj nakon što (u)vidi da ga neko drugi nadmašuje. Jedini razlog zašto neko teži nasladama je da odagna nespokoj njihovog odsustva. Jedini razlog zbog kojeg neko stječe znanje je da odagna nespokoj neznanja o nečemu. Ljudi uživaju slušati tuđe razgovore i ogovaranja samo zato što to otklanja tjeskobu zbog vlastite samoće i otuđenosti. Ljudi jedu, piju, vode ljubav, odijevaju se, igraju, grade domove, jašu konja, šetaju samo kako bi izbjegli suprotno od svih ovih radnji i svaku drugu vrstu nespokoja. U svim ovdje navedenim radnjama, svako ko zastane da razmisli, vidjet će da se neminovno javlja nespokoj, poput problema koji se javljaju u toku nemogućnosti obavljanja nemogućeg, prolazne prirode bilo kakvih postignuća i nemogućnosti uživanja u nečemu zbog određenih poteškoća. Postoje i loše posljedice koje proizlaze iz svakog uspjeha: strah od suparnika, napadi ljubomornih, krađa pohlepnih, poraz od neprijatelja, a da ne spominjemo kritike, grijeh i takve stvari. S druge strane, otkrio sam da su stvari koje se čine zarad vječnosti, čiste od svake vrste pogreške, bez ikakvih mrlja i pravi su način otklanjanja nespokoja.
Shvatio sam da čovjek koji teži vječnosti možda može biti iskušan nesrećom na tom putu, ali ne očajava; naprotiv, drago mu je, jer iskušenje kojem je podvrgnut rađa nadu, što mu pomaže u njegovom pothvatu i učvršćuje ga na putu ka njegovoj istinskoj želji. Takav čovjek kad naiđe na prepreku na tom putu, ne očajava, jer nije krivica njegova niti je sam birao prepreke s kojima se suočava. Vidio sam da takav čovjek ne očajava kad mu drugi žele zlo i radostan je kad pretrpi neko iskušenje, živi u stalnoj radosti, dok su drugi u stalnoj suprotnosti od toga. Stoga biste trebali shvatiti da postoji samo jedan cilj kojem treba težiti, a to je otklanjanje nespokoja; i samo jedan put vodi do toga, a to je služenje Uzvišenom Allahu. Sve ostalo je pogrešno i uzalud.”
Ibn Hazm o odgajanju duše piše: “Allah kaže: ‘A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao, Džennet će boravište biti sigurno.’ (al-Qur’an, 79:40-41); ove riječi obuhvataju sve vrline: obuzdati se protiv strasti zapravo znači odvratiti sebe od svoje prirodne sklonosti ka bijesu i požudi, stvarima od kojih obje proizlaze iz strasti. Tad duši preostaje samo da koristi intelekt koji joj je Bog dao, dobrotu koja nas razlikuje od zvijeri, insekata ili gamadi il’ tigrova. ‘Ne srdi se!’, kazao je Allahov Poslanik ﷺ čovjeku koji je tražio savjet, a druge prilike: ‘Ne čini drugome ono što ne bi volio da se tebi desi’, zajedno uobličuju smisao spokojstva. Činjenica da je Poslanik ﷺ zabranio srdžbu implicira da, iako duša ima sposobnost da se srdi, trebala bi se suzdržati od toga, a zapovijed (Poslanika ﷺ) da činiš drugima što i sebi, podrazumijeva da se duše trebaju što više udaljiti od pohlepe i požude, i da treba ostati dostojanstven i pravedan, a oboje proizlaze iz racionalnosti koja je neizostavni dio razumne duše. Vidio sam da većina ljudi － osim onih koje je Bog Svemogući zaštitio, a njih je malo － padaju u bijedu, brige i umor zarad dunjaluka i gomilaju grijehe što znači da ulaze u Vatru na ahiretu i neće imati koristi od podmuklih planova koje pažljivo planiraju, poput izazivanja inflacije cijena koja donosi katastrofu djeci i nevinima ili želje za najgorim iskušenjima onima koje mrze. Oni vrlo dobro znaju da ove loše namjere neće nužno dovesti do onoga što priželjkuju niti ubrzati njihov dolazak, a ako razbistre i poprave svoje namjere, ubrzat će odmor svojih duša. Tada bi imali vremena posvetiti se svome poslu, a duša bi povratkom Bogu bila na dobitku, i sve to, bez da su ubrzali ili odgodili ostvarenje svojih želja. Postoji li gora obmana od ponašanja na koje ovdje upozoravamo i ima li veće sreće od one koju promoviramo?”
Odlomak iz knjige: Syed N. Barmaver, Ibn Hazm: život i djelo španskog genija
Dialogos
