Socijalni slučaj jednog običnog, domaćeg ministra

Kakav je to čovjek koji svoju djecu pošalje na studiranje, bez ičeg, ostavljajući ih da se sami snalaze. On ministar, županijski, plata dvije-tri tisuće maraka, žena radi u Upravi za neizravno oporezivanje, zaradi i ona tisuću i po… Sve zajedno četiri-pet tisuća uđe u kuću, a troje djece mora iz kuće Velikog ministra, da se potucaju po Splitu. Bez igdje ikog svog, bez ičega…

Srećom, čuju oni kako postoje te neke stipendije. Šta će jadni nego pravo u nadležno ministasrtvo:

-Dobar dan.

-Bok.

-Mi smo, znate, došli da vidimo za ove stipendije.

-E, a imate li sve potrebne papire?

-Kakve papire?

-Pa, mjesto prebivališta, socijalna karta, potvrde o plaćama roditelja… Odakle ste?

-Iz Livna.

-Je li to u Hrvatskoj?

-Nije, još je u Bosni.

-E, pa ne možete vi dobiti ove stipendije. Zašto ne studirate u Bosni?

-Znate, mi smo tamo u Bosni baš ugroženi.

-Kako mislite ugroženi?

-Kulturno, nacionalno, socijalno…

-A ćaća, mater, zašto vam oni ne daju novce za studiranje?

-Oni neće da znaju za nas…

-Joj, kakvi su to ljudi. A, rekoste – ugroženi?

-Da, baš tako…

-Hm, da vidim, a ima evo, ovdje, piše: “za socijalno ugroženu djecu…” Hajde, dajte mi šta imate tih papira. A, gospe ti, kakvog sve svijeta ima, a di vam ćaća radi?

-On je ministar.

-On ministar a vi nemate od čega da se školujete? Kakav je to otac…, promrmlja sebi u bradu, tamo neka službenica u nadležnom ministarstvu.

STRANI PLAĆENICI

Imao sam, na žalost, tu prigodu da ga upoznam tog ministra. On spada među one ljude koji u našim životima, tako uđu u kadar i ostave trag, iako u Scenariju za njih nije predviđena nikakva uloga. Znate ono, kada gledate film pa vam neka scena, neki lik, nevažan za sami tok radnje, ostane upečatljiva. Pa vas ta scena tjera da razmišljate o filmu, danima poslije. Darinko Mihaljević je jedan od tih statista koji su ostavili dojam na mene.

Bilo je to u Livnu, tokom jednog razgovora koji je predviđen da bude protokolaran.

Ničim izazvan, Darinko Mihaljević kreće u ofanzivu:

Ko ste vi? 

Čime se bavite osim što izmišljate korupciju?

Kakva korupcija? 

Vi strani plaćenici samo izmišljate korupciju kako biste uzimali pare od stranaca…

U početku, kontam, zajebava se. Ali, onda krene objašnjavati kako on neće dozvoliti da njemu neko bira ljude, policajce. Kako ne može konkurs izabrati ljude koji njemu trebaju. Koje on želi…

Mihaljevićev monolog dostigao je krešendo maloumnim elaboratom o “nekim zemljama” gdje, kako reče: “obojeni ne mogu biti u policiji jer imaju loš genetski materijal”. Uh, tada sam shvatio s kim imam posla.

Nisam želio više to slušati. Rasprava nije bila nimalo ugodna, da bi u jednom momentu on potegao pitanja: ko vas plaća, da li vas stranci plaćaju kako bismo njega pravili lopovom? 

Odgovorio sam kako nije važno ko mene plaća ali da je važno da ja njega plaćam i da ga zbog toga smatram odgovornim…

Tu je bio kraj razgovora.

OZBILJAN POREMEĆAJ

Trenuci njegove iskrenosti potvrdili su mi, po ko zna koji put, kakvi su ljudi dobili vlast – egomanijaci koji umišljaju kako su vlasnici naših sudbina. Oni vjeruju da mi postojimo samo zbog njih, a u kriminalu i korupciji ne vide ništa loše. Za njih korupcija nije problem. Jedini problem vide u onima koji ukazuju na njihov kriminal, korupciju, nepotizam…Novinari, “strani plaćenici” i nacionalni izdajnici opće prakse, samo su povremene smetnje na njihovom putu. Takozvani “ležeći policajci” kojima jebu mater kada ih izbace iz njihove uljuljkanosti.

Jednostavno, to je ta japija, aliena iz zemlje Branka Kockice, jer “tamo radi svako šta hoće…”. Oni naprosto ne mogu da odvoje dobro i zlo. To je mentalno stanje, ili bolje rečeno ozbiljan poremećaj socijalnog ponašanja. Slične simptome možete vidjeti u skoro svim istupima ovdašnjih vlastodržaca, bez obzira da li se radi o načelnicima općina ili predsjednicima entiteta.

Nedavni primjer je načelnik sarajevske Općine Novi grad Semir Efendić koji ne vidi ništa loše u tome da šef općinskog odbora njegove SDA Huso Ćesir dobija milionske poslove u općini gdje su on i njegova stranka na vlasti. Za njega on nije političar nego uspješan menadžer.

Ili, sjetit ćete se, kada je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik svom sinu sredio tri miliona maraka, budžetskih para, kako se “ovaj ne bi drogirao”. Dodik samo vjeruje da je dobar roditelj, i ništa više.

Zato ne treba da nas čudi kad potomci Darinka Mihaljevića dobiju stipendije u susjednoj Hrvatskoj, kao socijalno ugroženi studenti, slabog imovinskog stanja.

Bez obzira na činjenicu što im otac, kao ministar a majka kao službenica u državnoj instituciji, zajedno zarađuju više od  četiri tisuće maraka. Vjeruju da njima to pripada jer oni su, za razliku od nas – običnih smrtnika, napravljeni od pravog “genetskog materijala”.

(zurnal.info)