Edward Snowden | Prevod: VD NOMAD
Zbog čega se najviše kajem u životu
Metež, haos: najstariji su oblici užasa koje poznajemo. I jedan i drugi pojam odnose se na trenutak u kojem se red naglo urušava, a onda njegovo mjesto zauzima panika koja ispunjava nastalu prazninu. Cijelog života sjećat ću se puta kojim sam prošao duž Canine Roada – puta pored sjedišta NSA – nakon napada na Pentagon. Ludilo se izlilo iz crnih staklenih tornjeva Agencije, plima koju su činili zvukovi urlanja, zvonjava mobilnih telefona i automobila koji su jurili po parkiralištima i probijali se da izađu na ulicu. U trenutku najgoreg terorističkog napada u američkoj istoriji, na hiljade zaposlenika NSA – glavne obavještajne agencije Američke obavještajne zajednice (IC) – napuštalo je svoja radna mjesta, a ta poplava je nosila i mene.
Direktor NSA-a Michael Hayden izdao je naredbu o evakuaciji prije nego što je veći dio zemlje uopće saznao šta se dogodilo. Nakon toga, NSA i CIA – su iz svojih glavnih ureda 11. septembra također evakuirale sve zaposlene osim nekolicine ključnih osoba – a svoje ponašanje su objasnile strahom da je jedna od agencija vjerovatno, možda mogla biti potencijalna meta četvrtog i posljednjeg otetog aviona, sa leta 93 United Airlinesa, umjesto, recimo, Bijele kuće ili Kapitola.
Sasvim sigurno nisam razmišljao o narednim mogućim metama dok sam se jedva probijao kroz saobraćajni kolaps nastao jer su svi istovremeno pokušavali izaći s parkirališta. Nisam ni o čemu razmišljao. Poslušno sam pratio druge, a tog trenuka se danas sjećam kao momenta u kojem se sve stopilo u jedno – buka sirena (mislim da do tada nikada nisam čuo sirenu automobila u nekom američkom vojnom objektu) i nesinhroniziranih radio uređaja s kojih su treštale vijesti o urušavanju Južnog tornja, dok su vozači volane pridržavali koljenima i grozničavo pritiskali tipku za ponovno biranje na svojim telefonima. Još uvijek to mogu osjetiti – tu prazninu koju sam osjećao svaki put kad mi je poziv odbijen zbog preopterećene telefonske mreže, i postepenu spoznaju da sam, odsječen od svijeta i zaglavljen između dva automobila, iako na mjestu vozača, ipak samo putnik.
Semafore na Canine Roadu zamijenili su pripadnici specijalne policije NSA-a koji su počeli usmjeravati saobraćaj. U narednim satima, danima i sedmicama pridružili su im se konvoji Humveeja opremljeni mitraljezima, koji su čuvali nove barikade na cesti i kontrolne punktove. Mnoge od ovih novih sigurnosnih mjera postale su trajne, a pratili su ih beskrajni kolutovi žice i masovno instaliranje nadzornih kamera. Uz sve ove sigurnosne mjere, bilo mi je teško vratiti se u bazu i proći pored NSA-a – sve do onog dana kad sam se tamo zaposlio.
—
Pokušajte se sjetiti najvećeg porodičnog događaja kojem ste prisustvovali – možda nekog porodičnog okupljanja. Koliko se ljudi okupilo? Možda 30, 50? Iako svi oni zajedno činite porodicu, možda niste imali priliku upoznati svakog pojedinačno. Dunbarov broj procjenjuje koliko smislenih odnosa s ljudima možete održavati tokom svog života, i on iznosi tek 150. Sada se sjetite škole. Koliko je učenika bilo u vašem razredu u osnovnoj i srednjoj školi? Koliko njih su vam bili prijatelji, a koliko su bili poznanici, a koliko ih je jednostavno samo išlo s vama u razred? Ako ste išli u školu u Sjedinjenim Američkim Državama, recimo da taj broj iznosi ukupno hiljadu ljudi. To svakako ne znači da ste sa svima njima imali prijateljski odnos, ali ste možda ipak osjećali da postoji nešto što vas povezuje.
Gotovo tri hiljade ljudi umrlo je 11. septembra. Zamislite sve ljude koje volite, sve ljude koje poznajete, čak i sve ljude čije vam je ime ili lice poznato – i zamislite da ih više nema. Zamislite prazne kuće. Zamislite praznu školu, prazne učionice. Svi ti ljudi s kojima ste živjeli i koji su s vama dijelili dane, jednostavno više nisu tu. Događaji od 11. septembra ostavili su prazninu. Prazninu u porodicama, prazninu u društvu. Fizičku prazninu u tlu.
Sada razmislite o ovome: američka reakcija ostavila je iza sebe više od milion ubijenih.
Dvije decenije nakon 11. septembra predstavljale su neprekinuti niz uništenja koje je Amerika provodila kroz samouništenje, proglašavanjem tajnih politika, tajnih zakona, tajnih sudova i tajnih ratova, čiji je traumatični učinak – čije su samo postojanje – američke vlasti više puta proglašavale povjerljivom informacijom, negirale, odbacivale kao netačne i krivo predstavljale. Nakon što sam otprilike polovinu tog perioda proveo kao zaposlenik američke obavještajne zajednice, a otprilike drugu polovinu u egzilu, dobro znam koliko često agencije pogrešno razumijevaju stvari. Također znam kako prikupljanje i analiza obavještajnih podataka mogu poslužiti za kreiranje dezinformacija i širenje propagande, za upotrebu protiv američkih saveznika jednako često kao i protiv neprijatelja – a ponekad i protiv američkih građana. Ipak, iako ovo sve znam, i dalje teško prihvatam obim i brzinu promjene koja se desila, od Amerike koja se nastojala definirati promišljenim i unaprijed oblikovanim poštivanjem drugačijeg, do države nadzora čija militarizirana policija zahtijeva poslušnost, potežući oružje i izvikujući naredbe zahtijevajući potpuno potčinjavanje, sada možete čuti u svakom gradu: „Prestanite se opirati“.
Zato se svaki put kad pokušam shvatiti kako su se desile ove posljednje dvije decenije, vraćam na onaj septembar – na taj nulti dan i njegove neposredne posljedice. Vraćanje znači suočavanje s istinom mračnijom od laži koje su talibane vezale za Al-Kaidu i izmislile Sadamovu zalihu oružja za masovno uništenje. To na kraju znači suočavanje s činjenicom da pokolji i zlostavljanja koja su obilježila moju zreliju dob nisu kreirana samo u izvršnim organima vlasti i obavještajnim agencijama nego i u srcima i umovima svih Amerikanaca, uključujući i mene.
Sjećam se kako sam uspio pobjeći od paničnog naleta špijuna koji su bježali iz Fort Meadea u trenutku kad se srušio Sjeverni toranj. Kad sam izašao na autoput, pokušao sam upravljati volanom jednom rukom, a drugom nasumično zvati bilo kog člana porodice i nikako nisam uspijevao dobiti vezu. Konačno sam uspio kontaktirati svoju majku, koja je u tom trenutku svoje karijere napustila NSA i radila kao službenica saveznih sudova u Baltimoru. Njih, ako ništa drugo, nisu evakuirali.
Njen glas me uplašio, i odjednom mi je jedino bilo bitno da je smirim.
“Uredu je. Krenuo sam iz baze”, rekao sam joj. “Niko nije u New Yorku, zar ne?”
„Ne znam – ne znam. Ne mogu doći do bake.”
“Je li djed u Washingtonu?”
“Koliko ja znam mogao bi biti i u Pentagonu.”
Ta mi je informacija izbila dah. Djed je 2001. godine bio penzionisan kao pripadnik Obalne straže i sada je bio viši dužnosnik u FBI-u na poziciji jednog od šefova odjela za avijaciju. To je značilo da je puno vremena provodio po različitim zgradama širom DC-a i u njihovom okruženju.
Prije nego sam mogao izgovoriti bilo kakve riječi utjehe, majka je ponovo progovorila. “Neko je na drugoj liniji. Možda je baka. Moram ići.”
Kako da me ponovo nazvala, pokušavao sam bezbroj puta dobiti njen broj ali uzaludno, tako da sam otišao kući da čekam, sjedeći ispred TV-a koji je treštao i pokušavajući osvježiti stranice na internetu da pročitam najnovije vijesti. Novi kablovski modem ubrzo se pokazao otpornijim od svih telekomunikacijskih satelita i predajnika mobilne telefonije koji su širom zemlje prestajali raditi.
Majka se iz Baltimora sporo probijala kroz saobraćajni kolaps. Stigla je u suzama, ali je bila među sretnijim. Djed je bio na sigurnom.
Sljedeći put kad smo se vidjeli s bakom i djedom, pričali smo o mnogim temama – planovima za Božić, planovima za novu godinu – ali Pentagon i tornjevi nisu spomenuti niti jednom.
Za razliku od njih, moj otac mi je detaljno prepričao šta mu se desilo 11. septembra. Kad su pogođeni tornjevi, on se nalazio u glavnom štabu Obalne straže, a on i tri oficira, njegove kolege, napustili su kancelarije u Direkciji za operacije kako bi pronašli neku salu za sastanke s televizorom da bi mogli pratiti vijesti. Pored njih je u hodniku prošao jedan mladi oficir i rekao im: “Upravo su napali Pentagon.” S obzirom na nevjericu s kojom su oni na to reagirali, mladi oficir je ponovio: “Ne šalim se – upravo su napali Pentagon.” Moj otac je dojurio do prozora koji se pružao cijelom dužinom zida odakle su se preko Potomaca vidjele oko dvije petine Pentagona i uskovitlani oblaci gustog crnog dima.
Što se moj otac više prisjećao tog trenutka, sve mi je zanimljivije zvučala rečenica: “Upravo su napali Pentagon.” Svaki put kad bi on to rekao, sjećam se da sam pomislio: Oni? Ko su oni?
Amerika je odmah podijelila svijet na nas i njih, a svako je bio ili s nama ili protiv nas, kako je to predsjednik Bush nezaboravno istakao dok se iz ruševina još pušilo. Moje komšije su postavljale nove američke zastave, kao da žele pokazati na čijoj su strani. Ljudi su gomilali crvene, bijele i plave plastične čaše i kačili ih na svaku žičanu ogradu na svakom nadvožnjaku svakog autoputa između majčine i očeve kuće, kako bi njima ispisali fraze poput ujedinjeni smo i držimo se zajedno, nikad ne zaboravimo.
Ponekad sam odlazio na streljanu, a sada su uz stare mete, okrugle mete s tačkom u sredini i ravne siluete, bile slike muškaraca s arapskim pokrivalima za glavu. Oružje koje je godinama čamilo iza prašnjavih stakala izloga sada je rasprodano. Amerikanci su stajali u redovima i za kupovinu mobilnih telefona, nadajući da će unaprijed dobiti upozorenje o sljedećem napadu, ili da će bar imati mogućnosti da se pozdrave sa svijetom tokom leta otetog aviona.
Skoro stotinu hiljada špijuna vratilo se na posao u svoje agencije znajući da nisu ispunili svoju primarnu zadaću, da nisu zaštitili Ameriku. Zamislite taj osjećaj krivice koji su imali. Bili su jednako bijesni kao i svi drugi, ali su se također osjećali krivim. S procjenom njihovih grešaka moglo se pričekati. Ono što je u tom trenutku bilo najvažnije je njihovo iskupljenje. U međuvremenu, njihovi šefovi bacilli su se na vođenje kampanje za osiguranje vanrednih budžeta i vanrednih ovlaštenja, koristeći terorističku prijetnju kako bi svoja ovlaštenja i svoje mandate proširili izvan granica zamislivog, ne samo za javnost, nego čak i za one koji su za takve poteze trebali dati svoje odobrenje.
Tako je 12. septembar postao prvi dan nove ere, s kojom se Amerika suočila s jedinstvenom odlučnošću, ojačana ponovno probuđenim osjećajem patriotizma i dobronamjernosti, uz simpatije svijeta. U retrospektivi, moja zemlja je mogla uraditi toliko stvari koristeći priliku koja joj je pružena. Mogla je terorizam tretirati ne kao neki navodni teološki fenomen nego kao zločin, što i jeste. Mogla je iskoristiti taj rijetki trenutak solidarnosti za jačanje demokratskih vrijednosti i propagiranje izdržljivosti i otpora u sada jedinstvenoj globalnoj javnosti.
Umjesto toga, Amerika se odlučila za rat.
U životu se najviše kajem zbog svoje refleksne i neupitne podrške takvoj odluci. Da, bio sam bijesan, ali to je bio samo početak procesa u kojem su moje emocije potpuno porazile moju sposobnost racionalnog prosuđivanja. Sve tvrdnje koje su mediji objavljivali prihvatao sam kao činjenice, a ponavljao sam ih kao da za me neko za to plaća. Želio sam da budem oslobodilac. Želio sam da oslobađam potlačene. Prihvatio sam istinu konstruiranu u interesu države, koju sam u svom emocijama obojenom razmišljanju pobrkao s interesima zemlje. Izgledalo je kao da se urušilo svako moje razmišljanje koje sam imao o svakoj pojedinačnoj temi – antiinstitucionalni hakerski etos koji mi je usađen na internetu i apolitični patriotizam koji sam naslijedio od roditelja, i jedno i drugo su bili izbrisani iz mog sistema – a taj moj sistem je ponovo pokrenut i u njemu sam ja bio instrument spreman na osvetu. Priznanje da je ova transformacija bila tako jednostavna i spremnost s kojom sam je dočekao je moje najbolnije poniženje.
Mislim da sam želio biti dijelom nečega. Prije 11. septembra bio sam neodlučan u pogledu vojne službe jer mi je to izgledalo besmisleno ili jednostavno dosadno. Svi koje sam poznavao, zaposlili su se tokom svjetskog poretka koji je uslijedio nakon Hladnog rata, između pada Berlinskog zida i napada 2001. godine. U tom periodu, koji se poklopio s periodom moje mladosti, Americi je nedostajalo neprijatelja. Zemlja u kojoj sam odrastao bila je jedina globalna velesila i cijela situacija je djelovala – bar meni ili meni sličnima – prosperitetno i sređeno. Nije bilo novih granica koje je trebalo osvojiti ni velikih građanskih problema koje je trebalo rješavati, osim na internetu. Napadi 11. septembra su sve to promijenili. Sad je konačno došlo do borbe.
Opcije koje su mi se nudile su me, međutim, zbunile. Mislio sam da bih mogao najbolje služiti svojoj zemlji iza nekog kompjuterskog terminala, ali neki normalan IT posao činio se previše nezahtjevnim i previše sigurnim u ovom novom svijetu asimetričnih sukoba. Nadao sam se da bih mogao raditi nešto poput onog što sam gledao u filmovima ili na TV-u – one scene hakera protiv hakera s cijelim zidovima prekrivenim trepćućim lampicama koje upozoravaju na viruse, prate neprijatelje i osujećuju njihove planove. Na moju nesreću, pravila za zapošljavanje u glavnim agencijama koje su se bavile tim poslovima – NSA, CIA – napisana su prije pola stoljeća i često su strogo zahtijevala tradicionalnu fakultetsku diplomu, što znači da iako je tehnološka industrija smatrala da su moji AACC bodovi i MCSE certifikati prihvatljivi, oni nisu bili prihvatljivi za organe vlasti. Međutim, što sam više čitao po internetu, sve mi je bilo jasnije da je svijet poslije 11. septembra svijet izuzetaka. Agencije su se toliko širile i takvom brzinom, posebno s tehničke strane, da su ponekad odučivale da ne traže diplomu od vojnih veterana. Tada sam odlučio da im se pridružim.
Možda mislite da je moja odluka bila logična, ili da je bila neizbježna, s obzirom gdje su sve radili članovi moje porodice. Ali, ova odluka nije bila ni logična ni neizbježna. Moje prijavljivanje u službu je jednako predstavljalo moju pobunu protiv tog uhodanog naslijeđa koliko i njegovo poštivanje – jer sam nakon razgovora sa regruterima iz svih rodova odlučio da se pridružim vojsci, o čijem su rukovodstvu neki članovi moje porodice, koji su bili pripadnici Obalske straže, uvijek mislili kao o nekom ludom rođaku u porodici američkih vojnih snaga.
Kad sam svoju odluku saopštio majci, plakala je danima. Odlučio sam da ocu ništa ne govorim jer je on tokom naših hipotetičkih rasprava već vrlo jasno rekao svoj stav da ću u vojsci samo uzaludno rasipati svoja tehnička znanja. Imao sam dvadeset godina; znao sam šta radim.
Onog dana kad sam otišao, ocu sam napisao pismo – rukom, nisam ga otkucao na kompjuterskoj tastaturi – u kojem sam objasnio svoju odluku, a pismo sam gurnuo ispod ulaznih vrata njegovog stana. Na kraju pisma sam napisao rečenicu zbog koje se i dan danas stresem. “Tata, izvini”, napisao sam, “ali ovo je izuzetno važno za moj lični rast i razvoj.”
izvor: edwardsnowden.substack.com
Nomad.ba
