Slučaj Vlade Gotovca
Ljubav prema svom narodu pretvorena u strast bez veličine i dostojanstva – to je nacionalizam. U njegovom nedostatku mjere i granica porijeklo je mnogih nesreća
[Pjesnik, esejist, filozof, disident i političar Vlado Gotovac umro je na današnji dan prije petnaest godina.]
„Pripadam generaciji, koju nazivaju krugovaškom. Rođeni smo, uglavnom, između 1922. i 1932. godine. Svi i danas živimo mladenačkim životom: godine su vrlo malo promijenile naš društveni status. Za nas je rezervirano toliko vremena da ćemo i umrijeti mladi.“ – Ovim riječima Vlado Gotovac počinje svoje, po mnogima kapitalno djelo, „Moj slučaj“. Recenzenti Predrag Matvejević i Bruno Popović će se složiti da, iako je naslov autobiografski, on kao takav ni u jednom slučaju ne djeluje intiman te se u Gotovčevu rukopisu ne mogu prepoznati emocionalniji elementi, osim u par navrata u kojima dodaje nijansu osobnosti.
Prvi dio „Autsajderski fragmenti“ odnosi se na njegovo osobno promišljanje o previranjima u Jugoslaviji 70ih godina s naglaskom na 1971., iako nije značajno naglašeno. Mnogi Gotovčevi kritičari snagama zadnjih atoma uporno su ga svrstavali u red zloćudnih nacionalista, separatista iz MASPOK-a (Masovni pokret) i kontrarevolucionara. No, Slavko Goldstein kao urednik knjige odbija takve naznake i u predgovoru citira Vladu Gotovca i njegov pogled na nacionalizam: „Ljubav prema svom narodu pretvorena u strast bez veličine i dostojanstva – to je nacionalizam. U njegovom nedostatku mjere i granica porijeklo je mnogih nesreća.“ Goldstein zaključuje da je teško naći pregnantniju definiciju nacionalizma, a da je paradoksalno da pričamo o osobi koja se tako odlučno borila i pisala protiv nacionalizma, no svejedno dva puta bila osuđena kao nacionalist. Također, smatra da Gotovčevo aktivno djelovanje u MASPOK-u ima polazište u temeljnim uvjerenjima kao što su ljubav prema domovini, ljubav prema slobodi i poštivanje razlika.
Gotovac priča o onima koji su od prvog dana držani po strani, oni koji su jednostavno osuđeni na autsajderstvo. Za povijest ovoga položaja smatra kako je puna stradanja, a ponajprije intelektualnog i moralnog. Značenje svega što su učinili bilo je unaprijed ograničeno. Tajne ili javne zabrane objavljivanja su ih pritiskale, bez bankovnih računa bili su prikliješteni uz zid.
Doza ogorčenosti zbog djelovanja i neravnopravnog položaja očituje se kada govori o piscima kroz prizmu vremena: „Možda je pisac prije uopće bio ugledniji? Možda je njegovo djelo bilo više uvažavano? Ipak, tužno je raditi i uvijek za društvo biti na početku. Mi ne možemo napraviti nešto dobro, čak i odlično, može se to na jedan način i priznati, ali ne možemo prekoračiti u oblast odlučivanja; ni kao savjetnici, naravno. Da su naša djela potpisivali stariji prije nekoliko godina – ona bi bila sjajna i uvećavala njihov ugled. Nama su donijela samo, uglavnom, jadne honorare i ponekad – međusobna priznanja.“
O članovima pokreta za ravnopravnost naroda u Jugoslaviji često je isticao kako ih ne smatra najboljima, ali uvijek govori s daškom žala jer su mogli učiniti više jer su bili jednostavno ljudi znanja. Autsajderstvo je pojam od kojeg Vlado Gotovac ne bježi i rado mu se vraća. Prvi dio zaključuje kako autsajderi nemaju što žrtvovati, nemaju što ustupiti, osim vlastite sudbine.
Njihovu situaciju smatraju samo dijelom opće; da je to pitanje o sudbini generacije bez zasluga. Početak djelovanja je obilježen bez raznih dokaza o svojoj vjernosti, bez njihove discipline. Kada piše o socijalizmu, smatra da sve što su radili jest obično iskušavanje socijalizma bez prethodnih iskustava i bez straha ga stavljaju na kušnju; ili u pitanje. Ratnici, kako i sam navodi, odgovarali su im s punim nepovjerenjem. Ispitivanje socijalizma su smatrali isključivo svojom stvari, a njihova prošlost je kao pretpostavka monopola prošlosti za taj posao.
Svoje prvo poglavlje „Autsajderski fragmenti“ zaključuje da u odgajanju mladih koje je teklo veoma sporo uz iste ideale čuvani su u principu i isti odnosi, iste metode rada. Pripremanje takvog kontinuiteta neizbježno je vodilo formalizmu i pragmatizmu s oponašanjem, što je slabilo prirodnu elastičnost i smisao za odgovornost u onih, koji su prihvatili osnove takve pedagogije. No, što se god dogodilo, rezultat će sigurno prekoračiti sve one koji su bili prestari za objekte tog odgoja, a premadi da ga provode. U književnosti, to znači da je sudbina autsajdera konačna.
Prometej.ba
