SLOBODA I SLOBODARSTVO
Sloboda stoji u najtješnjoj vezi sa političkim i ekonomskim odnosima, samim tim, nedvojbena je uslovljenost političkih i ekonomskih sistema pojedinih društava kao nužnosti postojanja ili ne postojanja iste. »Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.« Sloboda nije i ne može značiti ugrožavanje i ukidanje iste drugima samo sebe radi. Sloboda dakle, jeste ili nije.
Piše: Hamdo Čamo
tacno.net
Foto: Eleanor Roosevelt and Human Rights Declaration
“Slobodarstvo podrazumijeva napose slobodu misli, slobodu od ortodoksne dogme, slobodu drugih da misle drugačije od tebe. Sloboda čovjeka da misli svojom glavom i da živi životom kako sam želi misliti i živjeti.”, zapisaće Robert A. Taft. Malo koje pitanje, kao pitanja slobode i slobodarstva će tako polarizovati svijet noseći sjeme protivrječnosti; za jedne težnju za tiranijom i potčinjavanju svega mogućeg, za druge pak, težnju za slobodom od svega mogućeg.
Ideal uvodnih riječi vjerni je moto i svjetlost života mnogih pojedinaca i društava, moguć jedino u uslovima života, uslovima slobode i posjedovanja samog sebe. Počinju rođenjem, nestaju ropstvom i smrću. Za života nestaju u prostoru i vremenu kada drugi ovladaju u upravljaju životima pojedinaca i njihove materijalne i duhovne imovine. Kao što je život sam po sebi neprikosnoveno vlasništvo jedinke, tako su joj pored obaveza neprikosnovena prava i slobode koja u životnoj praksi često nisu “ono, što se samo po sebi podrazumijeva”, uostalom, zbog kojih su uslijedile univerzalne misli i teorije čiji cilj je da se provedu u djelo, ukoliko ne žele ostati na nivou teorija prkosnih utopista.
Univerzalna garancija o ljudskim pravima je “UN Deklaracija o ljudskim pravima”, urađena od osamnaest članova na čelu sa suprugom tadašnjeg predsjednika SAD Teodora Ruzvelta, Eleonorom Ruzvelt i francuskim pravnikom Rene Kasinom, objavljene i usvojene od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 10. decembra 1948. Ovaj dokument je zaveden čak u Ginisovoj knjizi rekorda kao najprevođeniji dokument svijeta, dok Statue of Liberty, čini se, čeka još uvijek na svoj trenutak.
Implementacija Deklaracije o ljudskim pravima u Evropi konkretizovana je kroz Konvenciju o ljudskim pravima 1950, u Evropskoj socijalnoj povelji 1961 i na Konferenciji o evropskoj sigurnosti i suradnji i Helsinkiju 1975. Sve države potpisnice Sporazuma, priznaju Internacionalni (međunarodni) sud pravde, Evropski sud pravde za ljudska prava u Strazburu.
Od svih trideset članova koji okvirno čine Deklaraciju o ljudskim pravima, najznačajnijim principima se smatraju:
– Pravo na život, slobodu i sigurnost ličnosti;
– Pravo na obrazovanje;
– Pravo na zaposlenje, plaćene praznike, zaštita od nezaposlenosti i socijalna sigurnost;
– Pravo na puno učešće u kulturnom životu; – Pravo na slobodu okupljanja i udruživanja;
– Pravo na dostojni životni standard; – Sloboda od torture ili svirepog, nehumanog tretiranja ili kazne;
– Sloboda mišljenja, uvjerenja i vjeroispovjesti;
– Sloboda izražavanja i mišljenja.
Pitanjem slobode kroz stoljeća baviće se kako pojedinci, tako i nauke, od filozofije do književnosti. Aristotel će u svojoj Politici iz ugla normalnosti svog vremena napisati: „Prema tome, jasno je da su jedni ljudi po prirodi slobodni, a drugi robovi, i da je za robove i korisno i pravedno da robuju.“ Francis Bacon, engleski filozof i savremenik Viljema Šekspira pisaće o slobodi “Čudna je to želja, tražiti vlast i izgubiti slobodu ili, tražiti vlast nad drugima, a izgubiti je nad samim sobom.” Dostojevski će u Braći Karamazovima napisati “Sloboda, slobodni um i nauka zavešće ih u takve prašume i dovesti pred takva čuda i nerješive tajne da će jedni od njih, nepokorni i svirepi, uništiti sami sebe, drugi – nepokorni, ali slabi, uništavaće jedni druge, a treći, koji ostanu, slabi i nesretni, dopuzaće do naših nogu i zavapiće: Da, vi ste bili u pravu, jedino ste vi znali njegovu tajnu, i mi se vraćamo vama, spasite nas od nas samih.” I , dok Žan Žak Ruso primjećuje “Čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima”, Žan Pol Sartr zaključuje “Sloboda je ono što radite s onim što vam je dano.”
U srcu Evrope su na žalost stoljećima odrastale generacije koje su rasle i živjele u mračnim vremenima vazalnih odnosa koji nisu bila samo međudržavni, iza kojih su u nizu uslijedili totalitarni sistemi nakon kojih su se pojedina društva, iako obasjana svjetlošću slobode, odjednom nespremna našla u duhovnom mraku. Jedno od velikih problema takvih društava jesu pitanja na koja nemaju odgovora – čemu i šta uopšte sa odjednom stečenom slobodom – koja u sebi nosi i podrazumijeva princip odgovornosti za koje nova društva nisu bila pripremana. Još i danas traju debate o posljedicama, krivnji i odgovornosti po narodnoj „lako se osloboditi, teško je biti slobodan.“
Sloboda podrazumijeva uslovljeno stanje svijesti i tolerantnosti. Dok Hegel govori o državi kao objektivizovanoj slobodi i običajnosti, drugi pak o idealu totalne slobode, slobodartvo je izraslo u nešto više od ideje, teorije i slobode same kao takve. Budući da čovjek slobodu nije naslijedio ni od koga, vlasnik je svoje slobode i on sam je dužan i odgovoran da je čuva i da se brine za nju.
Iako je Deklaracija o ljudskim pravima, donesena kao rezolucija «koja nema nikakvu pravnu snagu, stvorena je sa ciljem osiguranja ‘zajedničkog razumijevanja’ ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN. Ona je tokom sljedećih desetljeća doživjela tako dramatičnu transformaciju, da rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obaveze za države članice UN.»