Imajući u vidu stanje duha u našem političkom i medijskom diskursu, kao i u našim vjerskim zajednicama jasno je da popis stanovništva gubi svoju osnovnu svrhu i da će, u najboljem slučaju, završiti u ladicama Evropske unije, kao jedan u nizu formulara koje moramo ispuniti.
Osim što su bajati, jer su objavljeni sa zakašnjenjem od skoro tri godine, neki od rezultata popisa su očigledno lažni, naprosto zato što su građani lagali sami sebe. To naročito važi za izjašnjavanje o vjerskoj pripadnosti, pa ispada da se ona gotovo stopostotno podudara sa etničkom pripadnošću. Slučaj sa Srbima je paradigmatičan, ali i komičan. Od ukupno 1.086.733 popisana Srba, svega hiljadu njih se nisu izjasnili kao pravoslavci, što znači da su ateisti ili agnostici!? Ne ulazeći u istinitost prilično raširenog stereotipa prema kojem Srbe više privlači misticizam njihove Crkve nego stvarna vjera u Boga, pomenuti podatak ipak djeluje nestvarno. Nakon pada komunizma, ateizirani dijelovi društva pohrlili su u crkve i džamije. Među prvima su to učinili dotadašnji partijski sekretari, pisci, akademici i oficiri bivše JNA, ljudi odgojeni u potpunom ateističkom duhu. Ni od koga od njih, kako bi to rekli Englezi, ne bih kupio polovan automobil, jer bi me prevarili. Kad su tako brzo izdali jedno uvjerenje, a sve radi ličnog probitka, izdaće i svako drugo koje usvoje.
Zahvaljujući toj armiji konvertita, lažnih vjernika, naše društvo je postalo klerikalno društvo. Čak i ako se zanemare statistički podaci, slika religijske stvarnosti djeluje uvjerljivo. Dovoljno je pomenuti Međugorje, Ajvatovicu i druga veća ili manja vjerska okupljališta. Religija je i na javnoj sceni postala dominantan fenomen. O tome govori i prostor koji joj posvećuju ovdašnji dnevni listovi i magazini. Opća klerikalizacija društva je itekako i njihova zasluga. A upravo bi mediji morali imati na umu da bez odvojenosti Crkve od države ne može biti ni govora o nekoj demokratiji. Kad politika uzmiče, religija napreduje, osvajajući prostor koji pripada politici. A uzmiče ona politika koja je nekompetentna, nedorasla izazovima vremena i nesposobna da se nosi sa najkrupnijim problemima zemlje kojom upravlja. Pod kapom takve politike, korumpirane i lišene svake prosperitetne vizije, Bosna i Hercegovina živi već pune dvije decenije.
Popis stanovništva može se analizirati na stotinu načina.
Igra brojkama zahvalna je za izvođenje vlastitih zaključaka, pogotovo kad se ima na umu da je BiH doživjela pravi historijski lom. Ali popis je vrijedan samo jedne istinske pažnje. On je slika jedne poražene zemlje u kojoj je razoreno sve što je predstavljalo nekakvu civilizacijsku vrijednost. Nije li, recimo, Bosna i Hercegovina bila avangarda jedne ostvarene ideje koju Evropa bez vidljivog uspjeha tek pokušava da ostvari – ideje političke, ekonomske i duhovne zajednice različitih naroda. Danas se taj bosanskohercegovački model, sa svojom živopisnom izmiješanošću etnički različitog stanovništva, doima tek kao imaginarij jednog potonulog svijeta. Etnička izmiješanost zamijenjena je gotovo potpunom etničkom homogenizacijom, crkve i džamije su postale međe između “naših” i “njihovih” teritorija, lični i društveni moral je srozan u blato, obrazovanje i zdravstvo, najvažniji sektori svakog ozbiljnog društva, napadnuti su korupcijom i haosom, ekonomska i socijalna situacija je žalosna, krvavim ratom isprovocirana mržnja postaje neprolazna, nepismenost i polupismenost je nekoliko puta veća nego što je pokazao ovaj popis… U toj slici poražene zemlje zrcale se likovi onih koji su njome upravljali tokom proteklih 25 godina. Njihov politički i moralni bankrot ovim popisom je i formalno objavljen.
Uprkos tome, nismo čuli, niti ćemo čuti da se iko od tih ljudi oglasio i rekao kako osjeća nelagodu što je, zloupotrebljavajući povjereni mandat, učestvovao u tom udruženom rušilačkom poduhvatu. Umjesto toga, slušamo nove nacionalističke svinjarije Milorada Dodika, koji je neki dan izjavio da Bošnjaci koriste popis stanovništva kako bi trasirali put ka stvaranju islamske države u BiH, te da on niti više ide, niti će ići u Sarajevo. Prethodno je Mladen Ivanić, krajnje ravnodušan prema sudbini vlastite države, blokirao adaptaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SAA), uslovljavajući svoju podršku povlačenjem odluke Agencije za statistiku BiH. U Dodikov stroj stao je i obično odmjereni ministar inostranih poslova Igor Crnadak, koji je svim uposlenicima svog ministarstva dekretom zabranio da učestvuju u bilo kakvim aktivnostima koje su vezane za predstojeću komemoraciju u Potočarima. Uporište za svoju diletantsku političku odluku našao je u poruci organizatora komemoracije da u Potočare nije dobro došao niko ko negira genocid u Srebrenici. Političkih gafova iz bogatog arsenala “nacionalnih interesa”, provjerenog opijuma za mase, ne manjka ni na bošnjačkoj i hrvatskoj strani. Koristeći se njime, nacionalisti se bez mnogo napora održavaju na vlasti.
Potrošene su sve riječi, iscrpljeni su svi pojmovi, ispisane su sve jadikovke nad stanjem u Bosni i Hercegovini, a boljeg života nema pa nema. Jedna od najnovijih pjesama Mile Stojića objavljena je prije koji mjesec u Svjetlu riječi i nosi naslov “Doći će drugi”. Stojić piše: “Doći će drugi i reći će/ Naopako je to što ste radili/ Vaše su mostove progutale rijeke/ Vaše ceste vode u ponore…/ Pogazili ste sve časne riječi/ Vaš je zavjet izdaja/ Ne ide to tako/ Ne može to dugo/ Vaše su ljubavi lažne/ A vaše mržnje istinske/ Doći će drugi i reći će/ Gonite se, ne zaklanjajte nam zvijezdu/ Sklonite se u zasluženo ništavilo”.
Nazvao sam Stojića, mog starog druga, i rekao mu da mi se pjesma dopada, ali da ne vjerujem da će “ti drugi” biti išta bolji. “Znam, odgovorio je, ali ne možemo živjeti bez nade.” Pa, neka bude kako pjesnik kaže.
Gojko Berić
Oslobođenje
