Javna je stvar kako su tužiteljstvo i sud u Zenici pod velikim utjecajem vladajuće SDA politike. Redaju se političke žrtve ove nečasne sprege – od slučaja Senaida Begića do ovoga najnovijeg sa Fuadom Kasumovićem. Čitajte komentar dana akademika Slave Kukića
Piše: Slavo KUKIĆ
Nije tajna da etnonacionalistička bratija u svome pljačkaškom pohodu desetljećima pustoši BiH. Nije tajna ni da je zadnjih tridesetak godina njezino društveno bogatstvo, koje su barem stoljeće dugo stvarale generacije, trpano u džepove „boraca“ za nacionalnu stvar Srba, Bošnjaka i Hrvata. Ali, nije tajna ni da su u dokazivanju njihove „nevinosti“ sve to vrijeme bile upregnute i institucije, pravosudne prije svega, koje su za potrebe vlastite zaštite stvarale te iste, etnonacionalističko-kriminalne barabusine.
Prisjetimo se, uostalom, privatizacijske pljačke u Biraču, Naftnom sektoru RS-a, Hidrogradnji, zeničkoj Željezari, Krivaji, Polihemu, Aluminiju, Sokolu, Bosnaplodu, da ne nabrajam.
Prisjetimo se, potom, bankarske afere u RS-u, kriminala u Bobar banci, i upornih pokušaja da se intervencije nadležnih institucija proglase antisrpskom zavjerom. Ili afere u Pavlović banci, koja je u izravnoj vezi s današnjim članom Predsjedništva BiH, a u kojoj je činjeno sve osim da se uhapsi njezina glavnog aktera. Tobože, njegovo bi privođenje sudu pravde bio udar i na Srbe kao narod i srpski nacionalni interes.
Ne zaboravimo ni nestanak dokaza u predmetu protiv lidera HDZ-a, u kojem je osuđen na pet godina zatvora. Ni tadašnje saopćenje Predsjedništva ove stranke da su i taj i više drugih procesa protiv njezinih dužnosnika politički motivirani i imaju za cilj zastrašiti političke predstavnike Hrvata u BiH. Ili aferu Eronet, u kojoj je današnji lider HDZ bio također centralna figura, a u kojoj je vlasništvo nad mostarskom firmom, pod izgovorom da to nalaže nacionalni interes Hrvata, izuzeto toj kompaniji i čudnim transakcijama preneseno trima privatnim tvrtkama čiji su vlasnici bliski vrhu HDZ-a.
Kriminalno-korupcionaške afere u vremenu korone su, dakako, u najsvježijem sjećanju. A ima ih, narod bi rekao, na „pasja preskakala“. I ne samo to. U pravilu one se nanovo brane pozivom na nacionalni interes. Tužba protiv federalnog premijera zbog poznate afere „Respiratori“ je, primjerice, sa samog vrha političke piramide SDA označavana smišljenom urotom protiv Bošnjaka. I nikom ni na kraj pameti da se glavnog aktera afere, ne samo strpa u zatvor kako ne bi ometao istragu, nego i smjeni s mjesta federalnog premijera kako s jedne od najisturenijih političkih funkcija ne bi vršio pritisak na pravosuđe.
Upiranje prstom na slične afere u RS-u je također tumačeno antisrpskom ujdurmom koja ne dolazi samo iz Federacije nego i iz „kvislinških“ krugova unutar toga entiteta. I nikome tamo ni u primisli nije bila mogućnost da se nastale afere sudski raspetljaju.
Ali, zato su i vladajuće etnonacionalističke oligarhije i njihove ekspoziture u tužiteljskim i sudskim institucijama vrlo aktivni treba li organizirati progon ljudi izvan njihovih političko-državnih struktura. I čine sve kako bi ih u javnosti prikazali uzročnicima svog zla u ovoj zemlji.
Prije pet-šest godina je, recimo, tadašnjemu direktoru mostarskoga telekoma priređen pravi političko-pravosudni progon. Vjerovalo se tada da je na takve odmazde prema ljudima koji pred njihovom silom nisu voljni klepnuti ušima, u BiH spreman isključivo HDZ. No, kako je vrijeme odmicalo, postajalo je jasno da je to mantra imanentna etnonacionalistima svih fela. Slučaj Hadžić, Lipovača i ini, uostalom, u prilog tome dosta zorno svjedoče.
Beskrupuloznost, pak, koju zadnjih godina prema nepokorenima poduzima SDA, nadmašuje sva postratna iskustva. I to se, da ne bude dvojbi, čini preko institucija pravosuđa – i metodama, koje su svojstvene isključivo partijskim tužiteljstvima i sudovima partijskih država. A to znači, ciljano se fabricira kriminal kako bi se uništavalo opoziciju i njezine najistaknutije kadrove. Takve pameti, ruku na srce, pošteđen nije ni jedan dio zemlje. Dojam je, međutim, da je većina slučajeva s navedenim predznakom vezana uz jedan, prostor Zeničko-dobojskog kantona, za njegovo središte prije svega.
U više navrata sam, uostalom, bosanskohercegovačku javnost pokušavao trgnuti iz drijemeža podsjećajući je na slučaj Senaida Begića, bivšeg predsjednika zeničko-dobojskoga SDP-a i zastupnika u federalnom parlamentu. Koji je, što je još važnije, nakon izbora 2018. godine postao prijetnja da, formira li kantonalnu vladu – a takva mogućnost je visjela u zraku – iz ovog kantona prvi put nakon rata s vlasti bude potisnuta SDA. I zbog toga je morao platiti ceh. Isfabriciran mu je kriminal i smještena robija. A prljavi posao je, kao dokaz lojalnosti SDA-u, odradilo pravosuđe – općinsko tužiteljstvo, te zenički općinski i kantonalni sud.
Međutim, opasnost zeničkoj SDA kamarili više nisu samo SDP i njegovi ljudi. U to su se, i Zeničani i ostatak zemlje, mogli uvjeriti ovih dana na slučaju Fuad Kasumović. Na, hoću reći, pravosudnom progonu kojim se iz političke arene pokušava eliminirati u ovom momentu još opasnijega protivnika družine „boraca“ za bošnjačku nacionalnu stvar. Kasumovićevim jezikom, kriminalne družine što, ruku na srce, i nije daleko od istine.
U prilog tome, ako se već hoće, svjedoči masa detalja. U pitanju je, prije svega, činjenica da je privođenje gradonačelnika jednog od najvećih bosanskohercegovačkih gradova, kako i sam Kasumović reče, bilo i spektakularno i filmsko. A razlog za to može biti jedino želja stvarnog nalogodavca da njegovo hapšenje običnu svijetu predstavi kao jedino što je državi ostalo u slučaju kriminalca kakav se rađa jednom u stotinu godina.
Da bi po srijedi mogao biti političko-pravosudni progon svjedoči i nesvakidašnja žurba zeničkoga kantonalnog tužiteljstva da odbaci medijske „insinuacije“ kako je i samo instrument vladajućih političkih opcija. I da tužiteljicu, koju je bacilo u vatru, pošto-poto prikaže kao osobu koja je i časna i poštena i savjesna i samostalna. I koja, što je još važnije, ne podliježe bilo čijim, kamo li političkim utjecajima.
Čemu, pitam se, takva potreba ako cijenjena gospođa, a i tužiteljstvo u čije ime nastupa, rade po zakonu? Kome se, hoću reći, u tom slučaju i ona i tužiteljstvo imaju potrebu pravdati? I zašto bi se ikome zbog javno iznesenog mišljenja trebalo prijetiti? A prijetilo se. Onima koji u to ne vjeruju preporučam neka pročitaju saopćenje ove institucije od prije koji dan. U njemu se, da skratim, poručuje da tužiteljstvo neće dopustiti dovođenje u pitanje njegova integriteta – i da će protiv medija koji to čine koristiti sve pravne mehanizme zaštite. Što to znači? I zar to nije prijetnja?
Teza o politički kontroliranom pravosuđu se, međutim, ne tiče samo tužiteljstva koje je odrađivalo prljavi posao nego i suda u istoj mjeri. Prijedlog za pritvor, naime, prihvatio je sudac za kojega je opravdano sumnjati da je umrežen s lokalnom SDA hobotnicom. Ne smatram, istina, za potrebno to i detaljnije pojašnjavati. Ali, zatreba li, ni od toga neću bježati.
Uostalom, ako to čudo, pročitah čak i doktor pravnih znanosti, ima imalo obraza, ne vjerujem da mirno spava zbog obrazloženja da je zahtjev za pritvor, ne tamo neke fukare nego gradonačelnika svoga grada, uvažio kako bi tužiteljici, koja nije ispitala sve svjedoke optužbe – i čija je, tako ispade, optužnica bez njih na klimavim nogama – omogućio da u narednih 30 dana to i učini. A to bi, onda, moglo značiti da će mu, ne uspije li gospođa to učiniti i u navedenom roku, pritvor i produžiti. Pa, neka se gradonačelnik hladi koliko god je potrebno.
U ovom momentu, međutim, puno više intrigira što bi mogao biti motiv SDA za juriš na Kasumovića – i za pravosudno-politički progon kakav je gotovo nemoguće ignorirati? Ako mi je, temeljem informacija kojima operiram, dopušteno predviđati, dva bi razloga mogla imati posebnu težinu.
Prvi se tiče želje da se zeničkoga gradonačelnika, koji je iznikao iz vlastitih im skuta a danas postao neprijatelj broj jedan, prikaže kao nečasnu osobu, kriminalca koji je prijetnja i narodu i državi. A to, onda, znači osobu koje se za dobro svih čim prije treba i osloboditi.
Drugi razlog je proizvod logičnog slijeda zaključivanja. Po njemu, ako ikada, sada je prilika da se Kasumovića adaktira kao mogućeg grobara SDA. Još konkretnije, kraj je godine i potrebno je osigurati pretpostavke za funkcioniranja grada u onoj koja dolazi. A njih nema bez usvojenog gradskog proračuna kojeg, usput, ne može biti bez gradonačelnika. Jer, jedino on ga gradskom vijeću i može predložiti. No, gradonačelnik je u pritvoru. Što činiti? I kako moguće blokade izbjeći? SDA mozgovi su skovali plan i za to. Umjesto Kasumovića treba dovesti drugog. Koga? Možda baš onog koji je u srazu sa njim potučen do nogu.
Kako će najnovija zenička političko-pravosudna farsa i završiti? Ne znam. No, uspije li SDA u svome naumu teško je ne upitati se, tko je slijedeći? I kome bi, zarad lojalnosti SDA kamarili, po scenariju koji je primijenjen i u slučajevima Begića i Kasumovića, zeničko „pravosuđe“ moglo zagorčati život?
Sve to, dakako, ovisi od načina kako će na zeničku političko-pravosudnu farsu reagirati pravosudna vertikala vlasti. I je li njoj samoj stalo do očuvanja vlastita integriteta? Osobno, recimo, nisam preveliki optimista. Ali, dobrim dijelom sve to ovisi i od ponašanja Zeničana samih. Ovih su se dana, čitam, masovno okupljali po zeničkim trgovima. Ne čini mi se, nažalost, da je to i dovoljno. Naprotiv, vrijeme je i za korak više.
(DEPO Portal/ak)
