Slavo KUKIĆ: Godina opasnog posrtanja socijaldemokratskog pokreta u BiH

Nikada me nije napuštala nada da bi prevaga definitivno mogla preći na stranu političkih filozofija koje interesu iracionalnih kolektiviteta pretpostavljaju interes obična čovjeka. Očekivao sam početkom dvijetisućitih, još konkretnije, da bi stranke socijaldemokratske provenijencije bh. priču mogle prebaciti na evropski kolosijek. Nažalost, priča je išla sasvim drugim smjerom

Piše: prof. dr. Slavo KUKIĆ

Iza nas je još jedna godina. Vjerovao sam da bi ona mogla biti i godina definitivnog zaokreta. A završila je sumornije nego mnoge prethodne – one poslijeratne dakako.

U odnosu na prethodnu su lošiji bukvalno svi ekonomski pokazatelji– veća je nazaposlenost, niža realna plaća, veći životni troškovi, niži životni standard, nepovoljnija opća klima za ulaganje kapitala. U ukupnom broju zaposlenih sve manji je udio onih koji kruh zarađuju u realnom sektoru, a sve više onih koji žive na budžetskim sredstvima. Korupcija je gotovo pa galopirajuća – BiH ovu godinu završava na samom vrhu evropske korumptivne piramide. Sve to, međutim, i nije najveći problem. Jednako toliko su, ako ne i više, upozoravajući trendovi koji prijete da se negativna priča, čak i radikalnije izražena, nastavi i u godini koja dolazi.
Zašto je sve to tako? U čemu je problem? I ima li uopće nade da bi moglo biti drugačije – kao svugdje kod normalna svijeta? Osobno sam, priznajem, uvijek bio optimista. U prethodnih četvrt stoljeća, usprkos silnim civilizacijskim posklizavanjima, vjerovao sam da BiH nije nikakav evropski izuzetak. I da, onome što nam se svih tih godina događa – a na što se ne može gledati drugačije do na formu povijesnog silovanja – jednom mora doći kraj.

Optimizam i nada me, istini za volju, napustali nisu ni danas. No, vrijednosni će zaokret, izvjesno je, ići puno teže no što sam sve prethodne godine očekivao. A to, opet, znači da će se duže od očekivanoga morati čekati na vrijeme da u središtu interesa bude ekonomija, stvaranje ambijenta za dolazak stranog kapitala, radna mjesta i viši životni standart, stalan pad udjela onih koji razmišljaju o odlasku i traženju sreće na nekim drugim meridijanima. Zbog čega? Razlog je jednostavan. Od nacionalnih političkih filozofija očekivao nisam ništa od početka devedesetih. U njima sam, sasvim suprotno, uvijek prepoznavao kočnicu evropskom civilizacijskom iskoraku. I tu se promijenilo nije ništa ni danas. Ali, nikada me nije napuštala nada da bi prevaga definitivno mogla preći na stranu političkih filozofija koje interesu iracionalnih kolektiviteta pretpostavljaju interes obična čovjeka. Očekivao sam početkom dvijetisućitih, još konkretnije, da bi stranke socijaldemokratske provenijencije bh. priču mogle prebaciti na evropski kolosijek. Nažalost, priča je išla sasvim drugim smjerom.

Prvo sam se razočarao u SNSD koji je – zapravo, njegov politički vrh – od samog dolaska na vlast prije sedam godina počeo davati do znanja da socijaldemokratske vrijednosti nisu u središtu njegova interesa. Kako je vrijeme odmicalo, otklon od tih vrijednosti je bio sve prepoznatljiviji. U ideološku orijentaciju ove stranke, zahvaljujući sedam godina dugom iskustvu, danas nitko ozbiljan više ni ne sumnja. Po srijedi je nacionalna politička filozofija s neskrivenim ambicijama njezina vrha da revitalizira politički projekt „svi Srbi u jednoj državi“, pod cijenu da to znači i rasturanje ove, države u kojoj se danas tove. Takva orijentacija je, uostalom, prepoznata i u Socijalističkoj internacionali, kojoj je do nedavno pripadala i ova partija, a kojoj su tijekom ove, godine na izmaku, pokazana izlazna vrata.

Odlazak SNSD-a me, priznajem, nije specijalno uzdrmao. Još uvijek je tu bila najjača stranka socijaldemokratske orijentacije – SDP. I još uvijek je realno bilo očekivanje da bi ona mogla odigrati ulogu centra isijavanja i širenja evropskih vrijednosti i ingeratora bh. države i društva. I ulogu stožera u okretanju pitanjima realnog života – jačanju pravne države, ali i ostalima koje za posljedicu imaju hvatanje vlaka koji sobom nosi život dostojan čovjeka.

Kako, međutim, vrijeme odmiče, sve izglednije je kako bi i to očekivanje moglo biti ludom radovanje. Od posljednjih je parlamentarnih izbora, naime, tek dvije godine, a zaglibljivanje SDP-a je sve očiglednije. Što je suština izabranog mu političkog kursa, u ovom je momentu teško govoriti. Već danas su, istina, nesporni elementi ozbiljna odustajanja od socijaldemokratske ideje. Ali, rijetki nisu ni detalji koji sugeriraju kako bi odustajanje od programske orijentacije moglo ići u pravcu jačanja etničke patine. Uostalom, u čitavoj vertikali vlasti SDP već nastupa kao ekskluzivni predstavnik bošnjačkih nacionalnih interesa. Ako je tako, a jeste, očekivati nije nerealno eksplicitniju dodikizaciju i u dolazećoj godini.

Cijena takvog zaokreta je već plaćena. Od skoro tristo tisuća glasova prije dvije godine SDP je pao na razinu ispod dvje stotice. No, sve to nije prodrmalo partijski vrh. Vođa i najodaniji mu ne odustaju od već uhodane prakse. A, za vlastito prizemljivanje na lokalnim izborima optužuju sve i svakoga. Na posljednjem Glavnom odboru na križ sam pribijan i osobno. Kritiziram ih, vele, ne zbog principijelnih razloga nego poradi osobnog hedonizma. Smiješno. I pokazatelj šibicarske pameti na vrhu ozbiljne političke partije. Jer, da hedonizam određuje moj život imao sam vremena preko dva desetljeća da se, kako bi mu udovoljio, i ideološko-stranački priklonim – kao uostalom mnogi. A nisam. Dapače. Zbog nespremnosti da sudjelujem u općenacionalnom „guslanju“ nerijetko sam znao povući i „deblji kraj“.
Prema jednoj narodnoj, najgore je biti slijep kod vlastitih očiju – ne vidjeti ono što je jasno i neukima. Nije, uostalom, problem jedan profesor. Možda je čovjek doista na stranputici. Ali, što je sa svima ostalima koji su desetljećima bili uz tu istu ideju – s najvećim dijelom akademske zajednice, nezavisnim intelektualcima, s nevladinim sektorom na kojeg se je SDP oduvijek oslanjao? Nije vrag da je hedonizam ovladao i svima njima? I da su svi okrenuli ćurak kako bi se dokopali punijih „jasala“?

Ne, dragi moji. Problem nije u onima na koje su sve prethodne godine u SDP-u mogli računati bez ostatka. Prije će biti da je problem u partiji kojoj okrenuše leđa – zbog njezina odustajanja od političkog programa zbog kojeg su desetljećima bili uz nju i makijavelističko-etničke orijentacije njezina vrha, zbog prihvaćanja matrice koja je imanentna nacionalnim političkim filozofijama, zbog odustajanja od pitanja života i razvoja kako bi se, korištenjem oprobane šprance nacionalista, održali na vlasti.

Sve to, međutim, ne znači da ne vjerujem u zaokret. Vjerujem. I iskreno se nadam da bi se prvi znaci osjetiti mogli već na slijedećim izborima. I opet s istim ljudima – onima koji godinama pripadaju socijaldemokratskom pokretu, ali i onima koji su mu sve to vrijeme saveznici u akademskoj zajednici i nevladinu sektoru – istina, sada pod drugim stranačkim kišobranom. A to, opet, znači da bi se SDP-u moglo dogoditi ono što se – iako usporedba nije najsretnija – prije četiri godine dogodilo Šešeljevim radikalima. Prisjetimo se, tada je današnji predsjednik Srbije, budući u vrhu stranke nije postojala kritična mase za otpor lideru – neovisno o tome što je već tada trunuo u Hagu – napustio stranku i formirao novu. A u nju su mahom prelazile čitave organizacije Srpske radikalne stranke.

Lagumdžijinu SDP-u bi se moglo dogoditi isto. Strah od toga se, čujem, prepoznati mogao i na posljednjem Glavnom odboru. A nije da za strah nema razloga. Jer, tko išta znade, jasno mu je da je stanje u stranci takvo da postoji potpun raskol između politike stranačkog vrha i razloga zbog kojih člansku knjižicu nosi barem četiri petine njezina članstva. Istodobno, potom, u vrhu stranke, Glavnom odboru i Predsjedništvu, ne postoji kritična masa za otvoreni otpor ideološkom zastranjivanju i odustajanju od stranačkog programa.

Ako je tako, nerealnim se ne čini ni slijedeći scenarij. Zamislite situaciju kada s novom strankom u javnost istupi donedavni prvi Zlajin dopredsjednik. Željko Komšić! Koji je stranku napustio zbog odustajanja stranačkog vrha od programa SDP-a. Zbog okretanja od čovjeka – na kojeg se i na izborima zaklinjao – prema kolektivnim etničkim interesima. Zbog čega se Komšić više nije bio spreman identificirati sa svojom bivšom partijom.

Što se, dakle, koliko sutra, može dogoditi SDP-u? Isto što i Šešeljevim radikalima. Da čitave organizacije okrenu leđa stranačkom vrhu i priključe se Komšićevu socijaldemokratskom vlaku. Osobno u tome ne vidim nikakvu tragediju. Potpuno suprotno, biti će to najizravniji znak nespremnosti identifikacije s političkom filozofijom kojoj nikada nisu ni pripadali. I znak spremnosti da se, sada pod drugim toponimom, bore za ideale zbog kojih su godinama pripadali SDP-u, ili su SDP – kao članovi akademske zajednice i nevladina sektora – izvana svesrdno podržavali.

Bit će to jednostavno, a toga su svjesni i pripadnici Zlajine družine, novi početak za iste ciljeve – za čovjeka, od kojeg su, lider SDP i najodaniji mu s vrha piramide, definitivno odustali.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close