Tako počinje pismo jedan moj prijatelj koji mi se javlja. Riječ je o vrlo obrazovanom, vrijednom i poštenom čovjeku koji je još prije rata otišao okušati sreću na Zapadu. Evo dijela tog pisma:
Mi smo standardno, gastarbajterski. Razapeti između: zavičaja i “odomaćene” tuđine; mladosti i sve brže nadolazeće i neumitne starosti; prošlosti i sadašnjosti, želja, snova… i surove i sve grublje realnosti, slobode i ropstva, života i smrti.
Danas je, valjda, takvo doba.
Ali, nama ljudima “od dvije pare”, raji, potomcima bivših kmetova, goljama, nikada i nije bilo drugačije.
Služimo slugama, sluginih sluga, po sistemu: „valjda je tako suđeno”, pa smo vječno “treća, četvrta ruka”: đembi-lembi, šta ostane tebi”.
Pomislio bi čovjek da sam rezigniran, razočaran, izgubljen…
Nisam.
Više je to, valjda, osjećaj svjesnosti o nedovoljnoj neostvarenosti i stalnim i uzaludnim pokušajima da se izborim protiv jačega, a da u toj borbi i one koje bi trebao imati na svojoj strani, ustvari, imam protiv sebe (jer su vječno pogrešno indoktrinirani, što bi se reklo “u korist svoje štete”).
Želio sam, jer sam se i školovao zato “da na planu lične i kolektivne odgovornosti” utičem na promjene na bolje, i iskoristim “vlastite potencijale”, na dobrobit svima, i sebi i drugima. Ali nije išlo, “nije se dalo”.
No, nisam iznenađen.
I ja i supruga imamo profesije koje se danas zovu “kolateralne štete”.
To su bile, kad bolje razmislim, i obrazovanja i zanimanja za jedan human sistem, koji je posmatrao čovjeka kao čovjeka, a ne kao podanika.
E sad, nije da sam ja iznenađen.
Računao sam odavno na to. I svjestan sam vlastite slabosti i uzaludnosti “tog posla”, jer “nevidljivi neprijatelji” takvo šta ne dozvoljavaju: em su neuporedivo jači, em bezdušni, a ja (i svi slični meni), sve usamljeniji i otuđeniji; sve “raštimaniji” i neorganizivaniji.
Zašto?
“Naša violina svira prostu, posavsku, žalopojsku kajdu, od tri-četiri takta, a njihova aristokratska, svjetsku, sa svim taktovima”. Mi pričamo njihov jezik “šepajući”(a naš im ne treba) i zato je nama namijenjena motika, a njima kompjuteri. Zato se većina “malih Slavena” priklonilo „NATO-partnerima” i Vatikanu.
Dosta naših ljudi nije svjesno tog ropstva i namijenjene uloge, koju vjekovima već ispunjavamo:”stalno donji” (seljak, provincijalac, stranac). Eto, tako se zove moj roman, koji možda nikada neću napisati. Pisanje je možda jedini “lijek”, jer svaki drugi vid borbe je od samog početka, borba motike protiv dronova.
