-TopSLIDEKultura

Sjećanje na velikana – Miroslav Krleža: Evropa danas

1893 – Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.), književnik i enciklopedista, jedan od najvećih jugoslavenskih i hrvatskih pisaca 20. vijeka.

Donosimo vam dijelove iz njegovog eseja “Evropa danas”.

“Evropa danas ne zna šta znade i pojma nema šta hoće. Evropa je danas rafinirano bezglava: s jedne strane pametna kao maska protiv otrovnih plinova, s druge slijepa kao staromodna lumbarda, a istodobno izazovna kao nekakav velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocijenog besmisla”.

“Posvećujući sve svoje bogato znanje ženama, tkaninama, loptama i strojevima, Evropa se danas miče sa svojim topovskim cijevima i pneumatičkim točkovima i benzinskim kantama i filozofijama kao žalosna sablast koja između toplih tropskih daljina i maglenog ledenog sjevernog mora ne zna što da počne, čega da se prihvati i kamo da zapravo krene, u stravi pred svojim vlastitim utvarama, u protuslovlju sa svojim intimnim lažima, bogata, kao nikad još u prošlosti, a prazna i dosadna kao odsvirana gramofonska ploča”.

“Tipična je evropska pojava, da u najveće evropske istine izgovorene ispod vješala, na stratištima, po tamnicama i na golgotama, a te raspete i popljuvane istine postaju evropske zastave i viore se vjekovima”.

“Strojevi evropski rade i stvaraju dvadeset i četiri sata na dan, i danas kad je evropska materijalna kultura veća nego ikad prije, kada Evropa znade više nego što je ikad ranije znala, danas se intelektualna elita Evrope dosađuje”.

“Prolaze narodi evropski u defilejima historijskim, kao da je netko po kontinentima rasuo pune kutije dječijih olovnih soldata, i dok na usijanom retortom sebi Faust razbija glavu zbog evropskih dilemma –treba li vjerovati ili htjeti, biti ili ne biti, doživjeti ili znati – dok se u mozgovima evropskim kao u alkemijskim pivnicama kuhaju osnovna neriješena pitanja o odnosima subjekta i objekta, o apsolutnom i relativnom, dotle se evropski narodi igraju svojim olovnim igračkama ratova, i ta djetinjasta halabuka traje u Evropi već sedamdeset hiljada godina”.

“Zvao sam se Giordano Bruno, spalili su me na lomači, kad sam izdahnuo u njihovom smislu pristojno, kao ugledan veleposlanik i gavan Voltaire, triput su me izbacili iz groba. Pojavio sam se u ovoj ludnici kao Bakunjin, pak su me gonili do smrti kao bijesno pseto, a kao Hercen ili Mickiewicz ili Spopin umro sam u izgnanstvu od ovidijevske tuge za rodnim zavičajem. Pregazili su me kao Petöfija, a kao prezreni Jehudija Heine i danas sam još njemačka sramota. Zaklali su me kao Landauera, a moje lordovsko ime Byronovo nepristojno je izustiti glasno u torijevskim krugovima sve do dana današnjega. Predao sam dušu Nečastivom kao paralitik Baudelaire, a kao Verlaine pisao sam himne Bogorodici, ali ni to mi nije pomoglo. Uprkos tome ubajbučili su me i žigosali zbog moga nemoralnog života. Pobjegao sam u tropske groznice kao Rimbaud, među Polinezijce na Tahiti, u ludnicu kao Van Gogh…”

6yka.com

***

1893 – Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.), književnik i enciklopedista, jedan od najvećih jugoslavenskih i hrvatskih pisaca 20. vijeka.
Rođen u Zagrebu u građanskoj porodici niže-srednjeg socijalnog statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi “Djetinjstvo u Agramu”), Krleža pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu, te neposredno uoči Prvog svjetskog rata, u doba Balkanskih ratova, pod uticajem jugoslavenske integralističke ideologije bježi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojne studije u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhapšen na osnovu potjernice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na front u istočnoj Evropi (Galicija) gde doživljava Brusilovljevu ofanzivu. Na frontu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama zbog slabog zdravstvenog stanja, a i objavljuje prve književne i novinske tekstove.
Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do Radićevog ubistva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini). Već je potkraj dvadesetih godina prošlog vijeka dominantan lik u književnom životu jugoslavenske države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) objavljuje tridesetih, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama. U Beogradu 1934. godine pokreće i uređuje jugoslavenski književni časopis Danas.
Približavanjem 2. svjetskog rata Krležina vjera u komunizam slabi i opada: pojava dijelom povezana s averzijom prema kanonima socrealizma koji su postali lektirom u razdoblju zrelog staljinizma, a još više čistkama u kojima je Staljin iskorijenio većinu stare boljševičke garde, a i sve Krležine prijatelje koji su završili kao prognanici u komunističkoj obećanoj zemlji. Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju, od liberalno-imperijalnih demokratija koje su mu bile odbojne zbog protuhrvatskih mahinacija sila Antante, kasnijih geopolitičkih manipulatora u Versaillesu, preko nacističkog i fašističkog totalitarizma kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do komunističke diktature (početni entuzijazam o planiranom društvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnošću realsocijalizma), Krleža je 2. svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađan s prijašnjim sadrugovima iz komunističke partije.
Nova ustaška vlast ga je dijelom vabila na saradnju, jer su procijenili da bi im njegov svjetski ugled mogao pomoći da se na cijelu tvorevinu gleda manje neodobravajući. No, on se pasivizirao i odbio vezu s režimom NDH. Nakon komunističke pobjede u ratu i likvidacije Krležinog zaštitnika pred ustaškim slobodnim strijelcima, ministra zdravstva i liječnika Krešimira Vranešića, orkestrirane od Đilasa i Moše Pijade, život samog pisca visio je o niti, no spasilo ga je prijeratno prijateljstvo s Titom.
U klimi kakve-takve liberalizacije pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, praktički jedinu “jugoslavensku” instituciju sa središtem u Hrvatskoj, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma. Godine 1967. potpisuje “Deklaraciju o položaju hrvatskog književnog jezika” (vidi Hrvatski jezik), što je dovelo do njegove ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na “nacionalizam” izražen, navodno, u tom dokumentu. U doba Hrvatskog proljeća simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kad je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret (jedina Krležina uspješna intervencija smanjivanje zatvorske kazne Tuđmanu). Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenog zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života iscrpno prikazano u nekonvencionalnim višetomskim monografijama njegovog Eckermanna, Enesa Čengića.
Jedno od pitanja koje se često nameće poznavateljima piščevog djela je: zašto Krleža nije u svijetu poznatiji i priznatiji? Odgovor na to pitanje je istovremeno i odgovor na pitanje o, od mnogih percipiranoj, podcijenjenosti Krležinog cijelog opusa: u recepciji Krležinog djela je konvergiralo nekoliko negativnih činitelja čiji zbrojni efekt bijaše nedovoljna afirmacija ovog pisca. Glavni je ujedno i najočevidniji – “rubnost” i nevelik uticaj hrvatskog jezika, što je, indirektno zasvjedočeno i primjerima poput Andrića i raznih skandinavskih, japanskih ili poljskih pisaca koji su dobili Nobelovu nagradu, no to im svejedno nije pomoglo da uđu u općeprihvaćeni kanon svjetski čitanih klasika. Drugi važni činitelj je situiranost u tzv. “Zwischeneuropi”, ili srednjoj i jugoistočnoj Evropi – području u kojem i veliki pisci koji pišu na “velikom jeziku” poput njemačkog (npr. Karl Kraus ili Hermann Broch) teško dolaze do univerzalnog priznanja i ostaju, u najbolju ruku, ograničeni na specijalističke studije. Ne nalazeći se ni u središtu “zapada” (Francuska, Engleska, Sjedinjene Američke Države), niti dovoljno “egzotični” (Rusija, Latinska Amerika), pisci od Austrije do Poljske, glavni faktorka kojih je intelektualizirani esejizam u svim formama proznog spisateljstva, ostaju dijelom zbog sivila i mučnine tematike, a još više zbog zahtjevnosti obrađivanja nedovoljno prihvaćeni i poznati.
Piščev politički angažman je do sada uglavnom negativno utjecao na vrijednovanje njegovog djela jer je u prvi plan stavljao socijalnu dimenziju i samostvoreni “image” Krleže kao ikonoklasta i revolucionarne figure. No, kako je vrijeme pokopalo komunističku ideologiju i Krležine iluzije utkane u nju, tako je i njegov opus u dobroj mjeri ostao u sjeni politizacije, i tek u novije doba dobija realniju procjenu koja se postupno oslobađa od ideologizacije.
Po više kriterija, Krleža je zasigurno jedan od najvećih evropskih i zapadnih pisaca 20. vijeka, mahsuz u žanrovima poezije (“Balade Petrice Kerempuha”), romana (“Na rubu pameti”), eseja (“Eseji”) i dnevničko-memoarske proze (“Davni dani”). Do toga zaključka nije teško doći usporedi li se umjetnički doseg njegovog spisateljstva s onim daleko priznatijih savremenika, Thomasa Manna, Virginije Woolf, Alberta Camusa, Williama Faulknera ili Aleksandra Solženjicina.
Na koncu valja spomenuti i izuzetno važan Krležin rad na enciklopedistici, gdje je u saradnji s Matom Ujevićem i na njegovom tragu ustrojio Leksikografski zavod koji sada nosi Krležino ime, a koji je po kvaliteti izdanja ravan najvrednijim svjetskim enciklopedijskim institutima, te čini, uz Maticu, Akademiju i Sveučilište, jednu od tri ili četiri glavne kulturne institucije u Hrvatskoj.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close