Denis Mrnjavac (22.12.1991. – 05.02.2008.)
Denis Mrnjavac je bio učenik drugog razreda Katoličkoga školskog centra u Sarajevu koji je 05. februara 2008. godine na povratku iz škole u tramvaju garažnog broja 209, napadnut od strane tri maloljetna delikventa. Tom prilikom Denisu su nanesene teške tjelesne povrede od kojih je dan kasnije i preminuo.
Trojica mladića Berin Talić (19), Ademir Lelović (18) i Nermin Sikirca (17) pretukli su 17-godišnjeg Denisa Mernjavca. Napadači su Denisa tukli rukama i “bokserom”, a Nermin Sikirica je nožem ubo vršnjaka u trbuh. Mrnjavac je od posljedica ranjavanja nekoliko sati kasnije preminuo u bolnici Koševu.
Dvije godine nakon ubistva napadači su osuđeni. Nermin Sikirca je osuđen na 10 godina zatvora za ubistvo. Dok su Lelović i Talić proglašeni krivima za pomaganje maloljetnom Nerminu Sikiriću.
Sud Kantona Sarajevo je izrekao presude pomagačima ubice Denisa Mrnjavca. Ademir Lelović je dobio 15 godina, a Berin Talić 4 godine zatvora, dok je Armina Milić, majka Ademira Lelovića, oslobođena optužbi za pomaganje počiniteljima nakon ubistva. Ademir Lelović je za pomaganje u ubistvu pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju dobio 15 godina zatvora. Utvrđen je eventualni umišljaj pri počinjenju ovog krivičnog djela. Lelović je osuđenom Nerminu Sikiriću dodao nož kojim je Denis Mrnjavac uboden, a prethodno je metalnim bokserom Denisu nanio teške tjelesne povrede u predjelu glave i vrata.
Vrhovni sud Federacije BiH je potvrdio presudu Kantonalnog suda prema kojoj je Ademir Lelović osuđen na 15 godina zatvora, dok je Berinu Taliću kazna povećana sa 4 na 10 godina. Armina Milić oslobođena je optužbi.
Njegova prerana mladost postala je simbol pobune građana prema maloljetničkoj delinkvenciji. Dvorište Katoličkog školskog centra dobilo je i spomen-obilježje za Denisa, ali i za sve učenike, kao podsjetnik ove tužne i nesretne istine. Svake godine na dan Denisovog ubistva, održi se komemoracija u Katoličkom školskom centru. Tom prilikom se podijele i stipendije učenicima.
______________________
Denis je mrtav, a kako ste vi?
Moje ime je Denis Mrnjavac. Ja sam ubijen zbog stajanja u tramvaju. Zaista me je neko trebao upozoriti da sjednem kada uđem u tramvaj. Zaista mi je neko, barem tokom školovanja, trebao napomenuti da je stajanje u tramvaju kažnjivo. Zaista, nisam znao koliko je rizično i opasno po život – stajati u tramvaju. I drugi su stajali ali ja sam poslužio kao primjer da stajati u tramvaju nije preporučljivo, odnosno, da je zabranjeno te da se isto kažnjava oduzimanjem života. Da sam sjeo, možda bih danas pisao poruke svojoj djevojci ili bih bio na putu da izumim lijek protiv svih bolesti. Možda bih čak, mada sumnjam, i sam kažnjavao one koji stoje u tramvaju. Sumnjam da bih ovo posljednje jer zaista nikad nikom nisam pomislio, a kamoli uradio nešto nažao. Ponekad, odavde gdje se trenutno nalazim, a gdje srećom nema tramvaja, posmatram svoje ubice kako se šepure u zatvoru, kako ih odvoze na sud (ne tramvajem) i kako im čitaju kazne i oslobađajuće presude. Gledam one ljude koji ih brane. Slušam njihove iskaze, dokaze, olakšavajuće okolnosti. Nije potrebno tražiti opravdanja kako za moj, tako ni osuđivati postupak mojih ubica. Ja sam kriv jer nisam bio informisan. Nisam znao da stajanje u tramvaju može koštati života, a oni su samo obavljali svoju dužnost koja im nalaže da se bore za očuvanje tradicije sjedenja u tramvaju. Kriv sam.
Dvije godine nakon tog čina mogu konačno sasvim otvoreno i potvrditi – stajao sam u tramvaju. Možda me ne vidite jer sam ubijen ali evo – poslušajte me ili barem pročitajte moju poruku. Moje ime je Denis Mrnjavac. Moje ime danas izvikuju svi koji nemaju pametnija posla nego osuđivati i smatrati pogrešnim sankcionisanje stajanja u tramvaju. Zato bih vas na kraju zamolio da ne stojite u tramvaju. Ne rizikujte – sjedite! Moje ime je Denis Mrnjavac. Ja sam mrtav. A kako ste vi?
Piše: Nermin Čengić (Sjećanje na Denisa, Sarajevo, 2010)
