Kažu da ljudi imaju pet primarnih osjetila preko kojih komuniciraju sa okolinom. Vid, sluh, opip, njuh, i okus (mada ih je u osnovi više; recimo za toplinu, bol, kinestetička osjetila, a često se spominje i čuveno metafizičko, parapsihološko „šesto čulo“). To svakako nije novost u životinjskom svijetu, odaklem i sami vučemo svoje porijeklo – sve više životinje također raspolažu njima. Novina je u kvaliteti „centralnog procesora“, ljudskog mozga, koji procesuira senzacije dobijene urođenim prijemnicima, interpretira ih i objedinjuje, ali ne samo to. Za razliku od ostatka životinjskog svijeta on ih je spososoban modulirati, prilagođavati vlastitim potrebama proisteklim kako iz praktičnih, tako i iz viših duhovnih – spoznajnih, estetskih i larpurlartističkih (nadasve sladostrasnih) potreba. Upravo u tom smislu, možemo razlikovati racionalne od iracionalnih mozgova, s obzirom na prevladavajući način interpretacije dobijenih data. Naravno, nema tu čvrste granice, što najbolje pokazuju sve vrste umjetnosti (umjetnika) sposobnih sasvim racionalno shvatiti primljene podatke, ali ih svijesno interpretirati na svoj – često naizgled neracionalni – način, kako bi javnosti prenijeli neke više vlastite spoznaje, dobijene iz čisto fizičkih manifestacija odnosa čovjeka s njegovom okolinom (materijalnim svijetom i društvom u kojem obitava). U tom smislu su osjetila receptori koji fizičkim podacima hrane „duh prebivajući u centralnom procesoru“. Sasvim ukratko:
– vidne senzacije čovjek koristi, sem „urođenog“ snalaženja u okolini, stvarajući umjetnička djela (od slikarskih preko kiparskih do filmskih), ali i u čisto fizikalne, tehničke i medicinske potrebe (primjerice, upotreba lasera i optičkih kablova)
– zvučne osjet koristi stvarajaći milozvučne ili manje mile ljudskom uhu kompozicije koje nas oduševljavaju u rasponu od beskrajne radosti do tuge praćene potocima suza (zvuk, prikladno moduliran, ima najjači utjecaj na ljudske emocije inducirajući reakcije čovjeka u spomenutom obimu). Jasno, ne nedostaje ni čisto tehnička upotreba u obliku ultrazvučnih raspšrivača kapljica masti u homogenizacija mlijeka, primjerice, podvodnih sonara i sličnih naprava (s kojima, šišmiši bivaju rođeni)
– opip, ne samo u primjeni pomoći slijepima (Brailleovo pismo), već i preko ekrana ili dodirnih pločica osjetljivih – kao što im ime govori – na dodir, pa sve do raznovrsnih erotskih akrobacija raskalešenih „igra ljudi“, od samozadovoljavanja do tvrde pornografije
– dok lav samo trga hranu kako bi napunio želudac do idućeg komadanja lovine (mada, istina, pojma nemamo na koji način doživljava njen okus), čovjek od običnog metaboličkog stroja za preradu hrane u energiju potrebu za preživljavanje, postaje ljubitelj njenog okusa, umjetnik nepca (oni vrhunski postaju profesionalnim degustatorima hrane i pića), o čemu vam više od mene može reći Igor Mandić, ili urednik portala na kojem ovo čitate
– a što se njuha tiče, najbolje da se obratite parfimiranim djevojkama, suprugama, ili ljubavnicama (ili ljubavnicima), a može biti i sami koristite u vruće ljetne dane dezodoranse za odstranjivanje neugodnog zadaha tijela, baš kao i mirisne tvari za ublažavanje „šnjofa“ (smrada) u svojim toaletnim prostorijama, a može biti uživate u zagađenju zraka udisanog u vlastitom prebivalištu. Zanimljivo je da „civilizirano“ pučanstvo na sve moguće načine nastoji potisnuti neke od prirodnih, najerotskijih mirisa tijela koji bude spolnu želju, zamjenjujući ih vizualnim nadražajima
To je tek kratki podsjetnik na to da postoje fizikalne manifestacije (i definicije) svih tih senzacija, ali ljudski um ih prihvata ne samo kao prijenosnike informacija, već ih modulira mijenjajući time i svijet iz kojega ih prima, kao vlastiti doživljaj njega – dakle, ujedno mijenjajući i sebe sama. Neki idu čak tako daleko (i ovaj autor je u jednoj pričici pomalo šaljivo tretirao tu mogućnost) da ustvari cijeli svijet (svemir) biva kreacija ljudskog duha, što svakako s fizikalne strane ne možemo prihvatiti od samih početaka njegova (ako početka uopće bijaše) jer čovjeka tad ni ne bješe, ali s kvantnomehaničkog stava o odnosu promatranoga (pojave) i promatrača (umjesto živog čovjeka to može biti i njegov instrument), kao i principa akcije i reakcije između međudjelujućih tjelesa – ako ga pomalo proširimo na interakciju čovjeka i svemira – svakako možemo prihvatiti da učestvujemo u njegovom mijenjanju. Makar samo (barem na ovom stupnju razvoja) naše najbliže okoline. Rekosmo da ljudski mozak raspolaže sposobnošću za interpretacije, modulacije i objedinjavanje fizikalnih data s njihovom preradom u jedinstveni subjektivni svjetonazor – uključujući i vlastito ponašanje u skladu s kvalitetom objedinjenja. No, možda tu upravo leže teškoće koje naša vrsta nije još prevazišla tijekom svoje evolucije. Kako, na koji način, sve to objedinjeno primijeniti u humanističkom kontekstu, sasvim jednostavno interpretiranom – da čovjek čovjeku ne bude vuk, već ljudski brat, što u osnovi i jeste. Da uspostavi prihvatljivu ravnotežu između svoje individualnosti i pripadnosti vrsti, kako se nijedno od toga ne bi osjećalo zakinuto. Dojmljiva su tehnička i znanstvena dostignuća nastala preradom receptorskih (sad ne više samo prirodnih već i onih koje je čovjek konstruirao, oslanjanjem na svojih prirodnih pet spregnutih s mozgom) odziva, ali nisu ona, niti je ekonomija najvažnije mjerilo napretka od „čovjeka“ ka čovjeku. To je prvenstveno etika, primjena čijih – trenutno aktualnih, od društvenog konteksta zavisnih – moralnih pravila u praksi, jedina pokazuje koliko smo se zaista udaljili od svog animalnog porijekla. Jer, pregristi nekom grkljan u savani, ili svršiti sofisticiranije sa svojim bratom na nekoj (ili sa neke) svemirskoj stanici, jedno je isto. Još je dalek put pred nama, praćen neizvjesnošću kvalitete, s obzirom da nigdje nije ucrtan u nikakvu mapu, već smo sami njegovi graditelji.
Ladislav Babić
sbperiskop.net
