Sistem probacije u BiH: Profitabilnije je raditi nego ležati u zatvoru

Probacija je sistem u kojem osuđenici umjesto u zatvorima, svoje kazne služe besplatno radeći za opće dobro, a cilj je da se oni ne isključe iz društvenih tokova, već da dobrovoljno, ličnim postupcima, radom i odnosom prema posljedicama svojih djela, razviju svijest o štetnosti određenih ponašanja i odgovornosti za to

(PIŠE: Edin REDŽIĆ – Oslobođenje)

Zakonske pretpostavke za slanje osuđenika na društveno koristan rad, odnosno na rad za opće dobro na slobodi, obezbijeđene su reformom krivičnopravnog sistema u BiH i izmjenama krivičnih zakona još 2003. godine. Tada je prvo omogućeno da se, umjesto kazne zatvora prema procjeni suda i uz pristanak samog osuđenika, on uputi na rad za opće dobro na period do šest mjeseci, dok je kasnijim izmjenama i dopunama krivičnih zakona taj period produžen na godinu.

Kada je u pitanju FBiH, konkretne aktivnosti kantonalnih ministarstava za pravosuđe poduzete su tek od 2011. do 2013., kada su izrečene prve presude u kojima su zatvorske kazne zamijenjene radom za opće dobro na slobodi. Ovo su informacije koje se navode u izvještaju konsultantske firme Lucid Linx, koja je sa nadležnim kantonalnim ministarstvima provodila projekt vlade Velike Britanije Podrška u implementaciji rada za opće dobro na području Federacije BiH.

Gdje se osuđenici angažuju?

Podsjetimo, prema Krivičnom zakonu FBiH, osuđenik se može poslati na rad za opće dobro ako sud procijeni da kazna zatvora nije prijeko potrebna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja, dok istovremeno uvjetna kazna na slobodi ne bi bila dovoljna za postizanje opće svrhe krivičnopravnih sankcija.

Rok za izvršenje rada za opće dobro na slobodi ne smije biti kraći od jednog mjeseca, niti duži od jedne godine. Ako osuđenik po isteku određenog roka nije izvršio ili je samo djelimično izvršio rad za opće dobro na slobodi, onda sud ponovo donosi odluku o izvršenju zatvorske kazne koja je srazmjerna vremenu preostalog rada. Sankcija slanja na rad za opće dobro može se izreći i u slučajevima kada se kazna zatvora zamjenjuje novčanom kaznom. Drugim riječima, na rad za opće dobro se šalju osuđenici koji su počinili blaža krivična djela ili neki vid prekršaja.

Na koju će vrstu radnog mjesta biti smješten neki osuđenik, u Federaciji zavisi od kantonalnih ministarstava za pravosuđe koja pri tome moraju voditi računa o znanjima i sposobnostima osuđenika. Tako se osuđenici šalju u organizacije koje obavljaju javne djelatnosti, a u kojima se može obaviti rad za opće dobro. Uglavnom se radi ili o komunalnim, ekološkim, humanitarnim i organizacijama koje se bave uslužnim djelatnostima, a osuđenik prilikom obavljanja poslova ne dobiva nikakvu nadoknadu od svog poslodavca.

Kantonalna ministarstva za pravosuđe su u septembru 2013. na području FBiH potpisala ukupno 67 ugovora sa različitim organizacijama. Ipak, najviše se radi o javnim komunalnim preduzećima koja su zadužena za održavanje gradske čistoće, održavanje javnih površina, vodovodnih mreža i javnog saobraćaja, dok su u samo nekoliko kantona ugovori potpisani sa socijalnim i humanitarnim organizacijama poput općinskih podružnica Crvenog krsta ili domova za socijalno i zdravstveno zbrinjavanje osoba. Osuđenici su angažovani i u nekolicini kantonalnih institucija koje su jednim dijelom i komercijalne prirode.

Primjera radi, Ministarstvo pravde i uprave Kantona Sarajevo je sklopilo ugovore sa javnim komunalnim preduzećima Rad, Park, Vodovod i kanalizacije, Gras i sa Terapijskom zajednicom Kampus. U Radu osuđenici sortiraju kućni otpad u sanitarnoj deponiji u Sarajevu, u Vodovodu učestvuju u rekonstrukciji vodovodne i kanalizacione mreže, u Parku na poslovima rasadničke proizvodnje, u Grasu na čišćenju vozila, rezervnih dijelova tramvajskih i trolejbuskih stajališta i pružnog pojasa, dok u Terapijskoj zajednici Kampus pomažu psihosocijalnoj rehabilitaciji ovisnika.

Osuđenik se također može poslati da radi i kod svog bivšeg poslodavca kod kojeg je radio prije izvršenja nekog krivičnog djela.

Kantonalna ministarstva za pravosuđe su na samom početku provođenja sankcija društveno korisnog rada imala poteškoća u osiguravanju interesovanja javnih komunalnih preduzeća i drugih ustanova da kao partneri učestvuju u ovoj misiji. Na prvi poziv ministarstava odaziv je bio vrlo slab, a u nekim slučajevima je bilo potrebno da se odlukom kantonalnih vlada institucije, čiji su osnivači kantonalne vlade, odazovu i pristupe potpisivanju ugovora sa ministarstvima. Vremenom se situacija popravila, pa je većina kantona uspjela potpisati ugovore sa makar jednom institucijom u svakoj općini.

U periodu od 2011. do 2013. najviše presuda kojima se kazne zatvora do godine zamjenjuju radom za opće dobro na slobodi izrečeno je na području Unsko-sanskog, Tuzlanskog i Sarajevskog kantona, njih ukupno 84. Tako su općinski sudovi izrekli u Sarajevu 26 presuda, u Bihaću sedam, u Bosanskoj Krupi čak 38, u Cazinu jednu, u Sanskom Mostu osam, u Tuzli tri i u Lukavcu jednu presudu.

Rade kao i svi radnici

Zanimljivo je da u Republici Srpskoj još nije zaživjela primjena rada za opće dobro na slobodi, potvrdili su nam u entitetskom Ministarstvu pravde.

“Ministarstvo pravde u Vladi Republike Srpske će se zakonskom regulativom u ovoj oblasti baviti tokom 2015. godine”, saopštio nam je kratko ministar pravde Republike Srpske Anton Kasipović.

Pravnik u Ministarstvu pravde Unsko-sanskog kantona Mumin Nezić za Dane ističe da se sistem upućivanja osuđenih lica na rad za opće dobro na slobodi u ovom kantonu primjenjuje od 2011, te da su do sada ovom ministarstvu dostavljene 123 pravosnažne presude od kojih je 87 već izvršeno. Preostalih 36 osuđenika svojevoljno je odustalo od izvršenja ove mjere. Naš sagovornik ističe da su osuđenici naveli da je glavni razlog njihovog odustajanja nedostatak finansijskih sredstava za pribavljanje ljekarskog uvjerenja koje se inače mora pribaviti na vlastiti trošak i koji su dužni dostaviti prije donošenja rješenja o raspoređivanju na rad za opće dobro.

“U praksi, osuđena lica izvršavaju rad za opće dobro na slobodi uglavnom u komunalnim preduzećima i domovima zdravlja, prema mjestu prebivališta osuđenog lica. Radi se o poslodavcima sa kojima je ovo ministarstvo zaključilo ugovore o postojanju zajedničkog interesa za izvršenje rada za opće dobro na slobodi i upućivanje osuđenog lica na rad za opće dobro”, kaže Nezić.

On napominje da se uglavnom radi o licima koja su završila samo osnovnu školu i oni se uglavnom raspoređuju na poslove nekvalificiranog, odnosno pomoćnog radnika. Osuđenici kod poslodavca poslove obavljaju jednako na način kako ih obavljaju i radnici koji su u stalnom radnom odnosu, s tim što nemaju pravo na platu, ističe Nezić i dodaje da je poslodavac dužan osigurati osuđenika za slučaj nezgode na poslu ili profesionalnog oboljenja za vrijeme rada.

“Ministarstvo izvršava pravosnažnu presudu o zamjeni kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi putem državnog službenika Ministarstva i povjerenika koji je zaposlenik poslodavca kod kojeg se obavlja rad za opće dobro na slobodi. Povjerenik je dužan osuđeno lice uvesti u posao, pružiti mu potrebnu pomoć i zaštitu, te u saradnji sa državnim službenikom, nadgledati ispunjenje obaveze rada za opće dobro na slobodi. Pored toga državni službenik je dužan izvršiti i lični uvid u izvršenje rada za opće dobro na slobodi”, pojašnjava Nezić.

Počinioci krivičnih djela su, kaže on, uglavnom nezaposlene osobe slabog imovinskog stanja i uglavnom se radi o krivičnim djelima krađe.

“U većini slučajeva u pitanju su lica koja su, pred sudijom, prilikom izjašnjenja o krivnji, izrazili kajanje, priznali da su počinili to krivično djelo i prihvatili da im se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro na slobodi. Zamjenom kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi omogućava im se da nakon završenog radnog dana žive sa svojom familijom. Tim činom ta lica nisu isključena iz društvene zajednice i na neki način društvena zajednica je pozitivno odgovorila na izraženo kajanje i priznanje učinjenog krivičnog djela”, kaže Nezić.

Sa finansijskog aspekta, zaključuje Nezić, osuđenike je mnogo isplativije slati na rad za opće dobro, nego u zatvor jer poslove izvršenja alternativne krivične sankcije Ministarstvo izvršava u okviru svojih redovnih aktivnosti prilikom čega postoje samo troškovi nadoknade povjerenicima koji iznose 100, odnosno 150 maraka, sve u zavisnosti da li je u pitanju rad za opće dobro na slobodi u trajanju do 30 ili preko 30 radnih dana.

Višestruka korist za društvo i osuđenika

Ministarstvo za pravosuđe i upravu Zeničko-dobojskog kantona je početkom 2014. provelo sve aktivnosti na pripremi uslova za primjenu alternativne sankcije rad za opće dobro, a to je podrazumijevalo izradu normativnih akata, zaključivanje ugovora sa poslodavcima kod kojih će osuđeno lice izvršavati rad za opće dobro, te obuku povjerenika koji će nadzirati rad osuđenika, ističe za Dane pomoćnica za pravosuđe Meliha Omerspahić.

“U 2014. godini, Ministarstvu je od sudova sa područja Zeničko-dobojskog kantona dostavljeno 75 presuda, a upućeno je na izvršavanje 11 osuđenika. Ovaj broj bi bio znatno veći da je uključenost poslodavaca, odnosno preduzeća, veća. Ovako se izvršenje provodi sporije, pri čemu smo obavezni voditi računa da sankcija mora biti izvršena najkasnije u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti sudske presude. Voljeli bismo da nailazimo na veće razumijevanje preduzeća”, poručuje Omerspahić.

Rad za opće dobro može se, podsjeća ona, obavljati u preduzećima, državnim organima, organizacijama od javnog interesa osnovanim na području Zeničko-dobojskog kantona, koje obavljaju javnu djelatnost u okviru koje se može ostvariti opšta svrha izvršavanja krivičnopravnih sankcija.

Cilj i svrha upućivanja na rad za opće dobro, napominje Omerspahić, jeste da se osuđenik ne isključi iz društvenih tokova, već da uz pomoć i nadzor društvene zajednice, dobrovoljno, ličnim postupcima, radom i odnosom prema posljedicama izazvanim počinjenim djelom, razvije svijest o štetnosti određenih ponašanja i odgovornosti za štetne posljedice. Zbog toga, smatra ona, upućivanje lica na izvršavanje rada za opće dobro ima višestruku korist kako za društvenu zajednicu, tako i za osuđena lica.

“Na primjer, ako je od 75 presuda 30 onih kojima je bila izrečena kazna zatvora od jedne godine, a ako dan zatvora košta 50 KM, onda je suvišno govoriti kolika je ekonomska korist od ove sankcije, posebno ako tome dodamo i to da poslodavac dobiva besplatnu radnu snagu i ako imamo u vidu da je svrha ove alternativne sankcije to da se osuđeno lice ne isključi iz društvene zajednice i da se postigne njegova resocijalizacija. Pri tome treba naglasiti da alternativna sankcija ima svrhu kažnjavanja osuđene osobe i ona je dio kaznenog zakonodavstva.

Njena alternativnost u odnosu na kaznu zatvora ne umanjuje njen legitimitet i efekte na opštu i posebnu prevenciju. Rasterećenje zatvorskih kapaciteta je sigurno jedan od pozitivnih efekata ove sankcije”, napominje Omerspahić.

Ona kaže da su iskustva evropskih zemalja pozitivna, te da evropske države uveliko razvijaju sistem probacijskih službi ili ga već odavno imaju.

“Ove službe uspostavljaju ili su uspostavile mehanizme kontrole i pomoći osuđenim licima, odnosno nadzora nad izvršenjem alternativnih sankcija, što povećava povjerenje ne samo pravosuđa nego i javnosti u ove sankcije. Uspostavljanje nadzora bi osiguralo vjerodostojnost sankcija i mjera koje se izvršavaju u zajednici, a on se osigurava uspostavljanjem instituta probacije”, zaključuje Omerspahić.

Osnovni faktori zbog kojih se sve veći broj zemalja u regionu i bivšem istočnom bloku odlučuje da razvija sistem probacije jeste veliki broj osuđenih i pritvorenih lica, što je dovelo do toga da su danas zatvorski kapaciteti u zemljama regiona kao i samoj BiH do kraja popunjeni. Među njima se nalazi i veliki broj osoba koje su osuđene na zatvorske kazne na godinu dana. Stoga će se sistem alternativnih kazni, odnosno društveno korisnog rada morati neminovno razvijati kako bi se rasteretili zatvorski kapaciteti i budžeti država.