Sistem Bosna Sema: mehanizmi i strategije obmane (Ima se – može se… samo dokle?)

Piše: Alisa Mahmutović
Tacno.net

U svom paničnom strahu od zatvaranja, a ko i ne bi bio u strahu da je na njihovom mjestu, budući da se svakim danom sve razvidnijim pokazuje ideološki i represivno-autoritativni koncept na kojemu se zasniva ovakav sistem obrazovanja. U kojem se dozvoljava sve, jer sistem počiva na tržišno-aplikativnom tipu školovanja, što u  praksi znači – kad sve platite, i kad platite u određenom roku školu ćete sigurno završiti. Otuda toliko agresije i vršnjaškog zlostavljanja u toj školi. Naravno, to nikako ne znači da i u bosanskohercegovačkim školama vršnjačkog nasilja nema, naprotiv, ali ovdje se ono razvija u svojim najpatološkijim oblicima. Stoga, oni ovih dana u svojim paranoidnim konstrukcijama posežu i za toliko očiglednim, jednostavnim tehnikama manipulacije javnosti, da bi sve u stvari bilo smiješno, da nije smrti mog sina i teških psihičkih posljedica na drugoj zlostavljanoj djeci.

Krenimo redom:

1. Prvo je moj suprug navodno „poslao“ uhode na tajni roditeljski sastanak, koje su potom, morale dati izjavu u stanici policije Ilidža, gdje su to navedene osobe „navodno“ potvrdile. Da je to laž, i to vrlo jeftina, može provjeriti bilo ko – ko pozove stanicu policije Ilidža. A o sadržaju sastanka ovom prilikom ne bih. O tome ćemo na Sudu. No, mora im se priznati da kod tih roditelja i te najjednostavnije manipulativne tehnike, kao što su: neznanje i buđenje emocija ipak uspijevaju, pa se zato i svrstavaju tamo gdje kao roditelji ni u bunilu ne bi smjeli biti.

2. Druga tehnika kojom će se, kako vidimo, obilato koristiti je preusmjeravanje pažnje. I to na najgnusniji način, ali u našoj kulturi, naviknutoj samo na nasilje, preusmjeravanje pažnje s važne stvari, što je u ovom slučaju zlostavljanja djece, u koje je moje dijete jer je bilo takvo kakvo je bilo – završilo kobno, na tzv. porodično nasilje, što je dogovoreno na spomenutom roditeljskom sastanku. Jer, zaboga, Mahir živi s poočimom, a ne sa ocem, što je slaba karika na koju treba igrati. I ona je tako prirodna patrijarhalnoj zajednici manihejskog svjetonazora. O tome svjedoči jedna od majki (a u sebi se stalno pitam kako neko ko je zaista majka može i pomisliti takvo što, kako neko ko je majka ni na trenutak ne pomisli na mog Mahira, da bi možda na tom dječjem tabutu mogla vidjeti svoje dijete, kako se ni na trenutak ne sjeti mene, da se ne zapita – kako je toj ženi koja više ne budi dijete u školu i kojoj se iz iste to dijete ne vraća, kako je toj ženi kojoj je za stolom, u vrijeme ručka, jedna stolica prazna, kako je toj ženi kad danas naiđe na prljav veš svog sina kojeg više nema, i šta s tim vešom kad se osuši…), koja kaže, a to ću parafazirati – treba to prebaciti na porodično nasilje, naša djeca nisu kriva. Gospođa je dobro nasjela, jedino ako se ne radi o roditeljki jednog od zlostavljača, a škola se oko toga nije ni morala mnogo truditi. Kod nas je dovoljno upotrijebiti inkluzivno MI i niko se više neće pitati u kojem sam to „mi“, otkud sam u tom „mi“, ko mi je to dodijelio i zašto. Gdje je tu Jedinstveni Matični Broj Građana ili ih, možda, ta gospoda nemaju. Ili je on nebitan želiš li biti dijelom elite, koju kao ova škola pruža. Koliko je škola uspješna u tome svjedoči činjenica da niko još ne shvata da mi ni jednog trenutka od 22. 12. 2015. do dana današnjeg ne optužujemo svu djecu, cijelu školu, nego zlostavljače, kao i one koji su znali, a što bi rekao Darko Rundek – IMA IH. Ovdje je bitno napomenuti da su navodno dvojica od njih bili isključeni. Sad zamislite šta u toj školi morate uraditi da biste bili isključeni, odnosno da bi se izgubilo oko 7.000 KM.

3. Preusmjeravanje pažnje ide dotle da sekretatr škole, izvjesna S., sms-om obavještava roditelje kad na određenoj tv stanici gostuje bilo ko kome se“prijeti“, a čije dijete ide u Internacionalnu školu. Ko to prijeti? Da nisu Dubravko Lovrenović i Alisa Mahmutović? Eto prilike i za finansijsku inspekciju. Neophodno je provjeriti strukturu uposlenih u toj školi, tek da bi nam bilo jasnije zašto su neki mediji svrstani a neki opet NESVRSTANI. Razlog više je svjedočenje jedne bivše nastavnice koja je javno potvrdila da se dio zarade davao i daje bez „pokrivanja papirima“, dakle, na crno. Nije još provjereno koliko puta je bila inspekcija u ovoj školi, ko ju je vodio i kako, kad je nastava na engleskom. I to onom turskom engleskom. I ko je navodno iz određenih nadležnih obrazovno-odgojnih bh. struktura dobivao gratis ljetovanja u Turskoj? Previše je ovdje zainteresiranih da bi postratno, etnotranzicijsko i novokapitalističko društvo moglo objektivno gledati na ovaj problem koji je, kako vidimo, globalni. Time su „neutralni“ kolumnisti i mediji još jadniji i tragičniji, da ne kažem karikaturalni, jer umjesto o činjenicama, vidljivim iz aviona, govore o „prepucavanju“. Dragi moji, pala je mrtva glava – pa utakmice nema i ne može je biti, a ako je već nekome do igre ona je na život i smrt, jer ja više nemam šta izgubiti. A vi ste, pojedini dragi kolumnisti i mediji, svojim stavom izgubili mnogo. I to naročito na duge staze, što vi u ovom trenutku ne vidite.

4. Još jedan manipulativni mehanizam koji Bosna Semi lijepo pristaje, i uspješno ga upotrebljava još jedino u ovoj i ovakvoj BiH je postupak  koji teorija definira kao  stvaranje problema, a koji je neodvojiv od tehnike skretanja pažnje. Vrhunac njegove upotrebe je prva i iznenadna posjeta ocu i to tek nakon Mahirove smrti, ocu koji ih (školu) nikad nije posjetio, kao što nije posjetio ni svog sina u stanu gdje je živio. On to može, kultura i društvo to ne smatraju nikakvim zločinom. I on zbog toga nije kurva, kučka ni bezbožnik, njega ne treba doživotno na robiju, bez obzira što se njegov sin izjasnio da ne želi živjeti s njim. Ove tehnike su poznate kao stvaranje problema. Sad, kao, postoji neki sukob između oca i majke, odnosno oca i poočima. Svaka čast Bosna Semi sistemu – uspjeli su! Naša se medijska javnost nije podijelila, nego zašutila. Što je još gore. Jer zavjera šutnje se stvara da bi se žrtva slomila i da druge žrtve ne govore. Neutralna medijska javnost gora je od zločina. I ponekad me podsjeća na vrijeme granatiranja Sarajeva, kad je sve bilo jasno, ali su neke zemlje ipak bile neutralne. Baš kao danas pojedini naši mediji, koji bi, da stvarno jesu korektiv društva, da stvarno jesu nezavisni, da stvarno pomažu javnosti da zauzme stav i time samo društvo učine boljim, zdravijim,  morali zauzeti stav – stav za Mahira, a time i stav svih onih koji se boje govoriti o tome. A boje se jer su zlostavljači, tako barem kaže psihijatrija, uvijek „ugledni i uvaženi“ članovi društva. Tako je bilo i u Mahirovom slučaju, tako je i kod većine. Njegovi zlostavljači pripadaju tzv. drugoj generaciji profiterskih kapitalista. S obzirom na sve, a posebno na nelegalno isplaćivanje i upošljavanje ovdje je mnogo, mnogo uključenih, zato se o tome stvara zavjera šutnje. I ona se ne može prekinuti dok žrtva ne progovori, a ona ne progovara zato što njezinu patnju ne želimo vidjeti, ne želimo čuti, zato želimo zatvoriti oči i zato što je, kako kaže Judith Herman, nužno da se odupremo univerzalnoj potrebi da se zlo prešuti i da se o njemu ne govori. Međutim, složenost dinamike, kako kaže autorica, fizičkog i seksualnog zlostavljanja djece ne može se shvatiti bez šireg društveno-političkog konteksta rodnih i kulturnih odnosa. Ako uvažimo, a moramo, jer se radi o stručnjakinji koja se jako dugo bavi ovim problemom, onda nam je stav škole sasvim jasan. Zato nas nikako ne čudi „postavljanje bombe“ u njihovim institucijama 26. 12. 2016. Kao ni dodvoravanje MUP-u u saopćenju: Bosna Sema odgojno-obrazovne institucije te kolektivi Burch univerziteta izražavaju svoju zahvalnost policijskim snagama Kantona Sarajevo koji su reagovali brzo i profesionalno u slučaju lažne dojave o postavljenoj bombi u kampusu Burch univerziteta zbog čega su evakuisani i učenici obližnjih odgojno obrazovnih institucija Bosna Sema. Naravno da je dojava lažna. Znali su to svi, i oni koji su dojavili i oni koji su im taj banalni trik smislili i oni koji su morali doći, ali procedura je procedura. A kad je riječ o povjerenju MUP-u i Tužilaštvu – tu se čak i ja slažem s njima. Vjerujemo da će MUP i Tužilaštvo isto tako efikasno  istražiti  ko je od učenika i učenica podmetnuo samoubilačku tempiranu bombu u Mahira, ali ne lažnu. I da ćemo konačno saznati koliko su finansijski oštetili ovu zemlju,  odnosno koliko su emocionalno i psihološki oštetili našu djecu. U drugom slučaju, nažalost, posljedice su dalekosežnije i teže ih je popraviti. Šta u BOSNA SEMA misle o nama, rekli su nam ovim primjerom i primjerom druge djece, o čemu će se govoriti na drugom mjestu, a šta radi svako od nas za sebe, neka odgovori sebi prvenstveno.

Zato, dragi mediji, kolumnisti, intelektualci – opredijelite se. S obzirom na vašu funkciju koja bi nas morala primorati da se pitamo o društvu u kojem živimo, neutralnost znači odmaganje žrtvi, naročito dopuštajući „šovinistički fanatizam i mržnju“ na pojedinim portalima. Time se pravi problem kanališe u potpuno pogrešnom smjeru. U suprotnome, učestvujete u igri male, ali moćne, elite koja putem svog školskog sistema proizvodi sociopatski orijentirano društvo.