-TopSLIDEKultura

Siromašnima je bolje u kapitalizmu

Selwyn Duke iznosi važnu stavku koju socijalisti ignorišu: “Najbogatiji ljudi uglavnom potiču iz država koje pružaju ekonomsku slobodu, dok najsiromašniji nesrazmjerno žive u socijalističkim zemljama. Čak je i liberalni NPR objavio članak pod naslovom ‘Šta nam statistika o osam najbogatijih ljudi ne govori o nejednakosti’ i naglasio da je nejednakost dohotka opala tokom posljednjih 25 godina; statistika nam govori samo ono što ljudi posjeduju, a ne ono što zarađuju, a samo bogatstvo ne određuje kvalitet života. Ali postoji i ono što nam ni NPR ni bilo ko drugi ne govori o nejednakosti: to je nebitno.”

Žalopojka o nejednakosti u osnovi je varijacija zavisti ili želje. Duke nastavlja: “Jednakost nam ništa ne govori o kvalitetu (života). Možete imati jednakost u siromaštvu, jednakost u bijedi ili jednakost u nesposobnosti, neznanju ili gluposti.”

Ipak, socijalisti poput Bernieja i liberali poput Hillary Clinton još uvijek koriste jednakost kao svoju mjernu jedinicu, a Skandinaviju kao primjer. “Zašto ne možemo biti poput Švedske?” bune se. “To je socijalizam koji je Americi potreban,” kažu.

Ekonomist i pisac Walter Williams ističe da je važno znati od kojih se izbora odričete ako želite jednakost švedske socijalizirane medicine. Williams priča priču o pacijentu sa multiplom sklerozom, koja je neizlječiva bolest i koja se nerijetko spiralno pogoršava. Novi lijekovi postaju dostupni, ali su skupi. Williams govori o tome kako je recept za pacijenta s multiplom sklerozom u Geteburgu u Švedskoj odbijen jer je lijek bio znatno skuplji od starijeg lijeka. Ne samo da je pacijentu uskraćeno plaćanje lijeka od strane državnog osiguranja, već je i spriječen da sam kupi lijek. Švedska policija za jednakost tvrdila je da bi “to stvorilo loš presedan i dovelo do nejednakog pristupa lijekovima.”

Moglo bi se postaviti pitanje: Da li visoki švedski zvaničnici dobijaju iste odbijenice? Socijalisti kažu da žele ravnopravnost, ali ako pitate šta ljudi stvarno žele, odgovorit će da je najvažniji kvalitet vlastitog životnog standarda.

Čak i ako socijalisti priznaju da se naš životni standard poboljšava, oni obično ne razumiju zašto. Za socijalistu je ekonomski napredak neka čudna historija koja se možda odnosi na tehnologiju, ali oni poriču da dobrovoljne razmjene kapitalizma imaju ikakve veze s tim. Williams, međutim, ukazuje na neospornu povezanost između kapitalizma i bogatstva.

Citirajući Williamsa, Duke piše: “Ako rangirate zemlje na osnovu toga jesu li bliže ekonomiji slobodnog tržišta ili su bliže socijalističkoj ili planskoj ekonomiji, te na osnovu dohotka po stanovniku, dobićete općeniti obrazac prema kojem one zemlje koje imaju veći stepen ekonomske slobode omogućavaju svojim građanima da uživaju viši životni standard.”

Thomas Sowell također iznosi ovaj stav: “Nijedan od marksističkih režima u svijetu nikada nije imao toliko visok životni standard za radne ljude kakav su oni imali u mnogim kapitalističkim zemljama”, kojima je dominiralo slobodno tržište.

Ipak planeri poput Pikettyja smatraju da bi javna politika trebala pokušati poboljšati nejednakost dohotka. Izvještaji nekolicine ljudi koji posjeduju gotovo polovinu svjetskog bogatstva potiču pozive da se onemogući takvo gomilanje bogatstva.

U članku Washington Timesa, Dalibor Rohac objašnjava kako opsesija nejednakošću dohotka može dovesti do smiješnih zaključaka. On piše: “Liberalni stručnjaci su uznemireni što je nejednakost dohotka u Sjedinjenim Državama veća nego u Pakistanu ili Etiopiji.” To otvara pitanje: da li bi neko u tom slučaju odlučio napustiti Sjedinjene Države i preseliti se u Pakistan ili Etiopiju? Churchill je davno objasnio lažnu primamljivost jednakosti u socijalizmu: “Urođena mana kapitalizma je nejednaka raspodjela bogatstva; urođena vrlina socijalizma je jednaka raspodjela bijede.”

Prilikom svakih izbora čujemo holivudske zvijezde, među kojima većina jedva ima srednjoškolsku diplomu, kako prijete da će napustiti Ameriku ako republikanci pobijede. Grde nas iz svojih vila na Beverly Hillsu i privatnih aviona. Drže nam pridike kroz svoje napućene usne juvedermom. Možda bismo im trebali poslati putne brošure o jednakosti dohotka u Pakistanu i Etiopiji. Građani tih zemalja uživaju mnogo veću jednakost prihoda – doduše uz manji pristup finim restoranima i sunčanim Prada naočarama!

Ovi liberalni glumci ne mogu se odvojiti od fikcije velikog ekrana. Da mogu, pogledali bi činjenice i zalagali se za politike koje zapravo pomažu siromašnima. Rohac to jasno iznosi: “Ako neko brine o dobrobiti najsiromašnijih i najugroženijih, nejednakost dohotka nije korisna mjera za to. Mjere nejednakosti ne govore nam ništa o životnim uslovima siromašnih, njihovom zdravlju i pristupu ekonomskim mogućnostima.”

Harry Frankfort, profesor na Princetonu i autor knjige “O nejednakosti”, iznosi sličnu tvrdnju. Kao i drugi kritičari opsjednutosti nejednakošću dohotka, on ne podliježe histeriji. On piše: “Ekonomska jednakost kao takva nije od neke posebne moralne važnosti, a ekonomska nejednakost sama po sebi nije moralno neprimjerena.”

Opsjednutost nejednakošću dohotka promašuje pravu raspravu. Prema Frankfortu, “Na kraju bi se mogla eliminisati nejednakost dohotka samo uređivanjem da svi prihodi budu podjednako ispod granice siromaštva. Nepotrebno je reći da se o tom načinu postizanja jednakosti dohotka – čineći sve podjednako siromašnima – vrlo malo toga ima za reći. Sa stanovišta morala, nije važno da svi imaju isto. Ono što je važno je da svaki treba imati dovoljno.”

Greška je vjerovati da nejednakost dohotka ima bilo kakve veze sa ekonomskom dobrobiti. Stephen Pinker elaborira ovu temu: “Polazište za razumijevanje nejednakosti u kontekstu ljudskog napretka je shvatiti da nejednakost dohotka nije temeljno (mjerenje) blagostanja. To nije poput zdravlja, prosperiteta, znanja, sigurnosti, mira i ostalih područja napretka.”

Da istakne svoju poentu, Pinker priča vic iz sovjetskog doba.

Igor i Boris su siromašni seljaci koji jedva da imaju nešto usjeva sa svojih malih parcela kojima hrane svoje porodice. Jedina razlika između njih je ta što Boris posjeduje mršavu kozu. Jednog dana Igoru se pojavi vila i ponudi se da mu ispuni jednu želju. Igor reče: “Volio bih da Borisu crkne koza.”

Dakle, umjesto da zaželi veće bogatstvo za sebe, Igor bi, poput današnjih zelota za ravnopravnost, radije uživao jednaku bijedu.

Pinker tvrdi da “konfuzija oko nejednakosti sa siromaštvom dolazi iz zablude – načina razmišljanja u kojem je bogatstvo konačni resurs, poput trupa antilopa, koji se mora dijeliti na nulti zbir, tako da ako neki ljudi na kraju dobiju više, drugi moraju imati manje (…), bogatstvo nije takvo, od Industrijske revolucije ono se eksponencijalno proširilo. To znači da kad bogati postanu bogatiji, i siromašni mogu postati bogatiji.”

Pinker zaklučuje da je Thomas Piketty kriv što je podlegao toj zabludi. Piketty tvrdi: “Siromašnija polovina stanovništva danas je toliko siromašna koliko je bila i u prošlosti, sa jedva 5% ukupnog bogatstva u 2010, baš kao i u 1910. godini.” Ali Pinker ističe da je “ukupno bogatstvo danas znatno veće nego što je bilo 1910. godine, pa ako siromašna polovina posjeduje isti udio, ona je, dakle, daleko bogatijia, a ne ‘toliko siromašna’.”

Kao i obično, socijalisti pogrešno shvataju i problem i njegovo rješenje. Rea Hederman i David Azerrad pišu u Heritage Foundationu: “Ekonomija slobodnog tržišta ne znači dijeljenje sve manje i manje pite, već uvećanje pite kako bi se svi njome poslužili. Oni koji uspiju to ne rade na štetu drugih.” Upravo oni koji najmanje doprinose toj piti nadahnjuju ono najgore u nama. Ako pobjeda na tržištu zahtijeva da neko mora petrpjeti odgovarajući gubitak, tada se pobuđuju nezdrave tendencije zavisti.

Kada je politika usmjerena na uklanjanje nejednakosti u dohotku, nenamjerna posljedica je smanjenje poticaja koji pokreću stvaranje bogatstva koje je milione ljudi izvuklo iz siromaštva u posljednjih nekoliko stoljeća. Hederman i Azerrad objašnjavaju da je “ljevičarski novi ‘Američki san’ prije svega u svemu onome što savezna vlada mora učiniti kako bi stvorila priliku i osigurala ravnomjerniju raspodjelu dohotka. Pojedinačni napor povlači se iza državne potrošnje i prava od kolijevke do groba.”

Uprkos opsesiji ljevice nejednakošću dohotka, Hederman i Azerrad tvrde: “Razlike u dohotku nisu uzrokovale pad pokretljivosti prema gore. Životni standard se povećao za sve – kao i prihodi – a mobilnost, koliko god je neko mjerio, i dalje je snažna. Jednostavno rečeno, to koliko gornjih 1% stanovništva zarađuje, nema utjecaja na to može li se donjih 20% pomaknuti prema gore.”

Nekoliko decenija prije nego što je debata o nejednakosti dohotka ušla u modu, veliki austrijski ekonomist i pisac Ludwig von Mises napisao je: “Oni koji zagovaraju jednakost raspodjele dohotka previđaju najvažniju tačku, naime, da ukupni za distribuciju raspoloživi godišnji proizvod društvenog rada, nije nezavisan od načina na koji je podijeljen. Činjenica da je taj proizvod danas velik koliko jest nije prirodni ili tehnološki fenomen nezavisan od svih društvenih uslova, već je u potpunosti rezultat naših društvenih institucija.”

Misesova poenta je upravo ono što ljevica nikad ne shvata, naime, da stvaranje bogatstva nije slučajno, niti je rezultat zagarantovan. Stvaranje bogatstva zavisi od ekonomskog sistema. Kapitalizam stvara bogatstvo. Socijalizam ne.

Mises dalje objašnjava da je poticanje nejednakog povratka apsolutno neophodna komponenta uspješnog ekonomskog sistema. Mises piše: “Samo zato što je nejednakost bogatstva moguća u našem društvenom poretku, samo zato što stimuliše svakog da proizvodi što više može i uz što manje troškove, čovječanstvo danas ima na raspolaganju ukupno godišnje bogatstvo koje je sada dostupno za potrošnju.” Ako vlada uništi ovaj podsticaj, ona također uništava produktivnost i ekonomski rast. U prosjeku su pojedinci siromašniji kada se eliminiše poticaj za “nejednakost dohotka”.

Andy Puzder, bivši izvršni direktor Carl’s Jr. i Hardee’s, dobro opisuje socijalizmu svojstven fokus na pohlepu.

“Ako ste u kapitalističkoj ekonomiji, jedini način na koji možete uspjeti jest zadovoljavanje potreba drugih ljudi”, rekao je u nedavnom intervjuu. “S druge strane, socijalizam vas usmjerava prema sebi. Fokusirani ste na ono što vi možete dobiti.”

Tehnološka revolucija u Sjedinjenim Državama također je pokazala da najbolji ishodi za stvaranje super bogatstva često nisu tradicionalni put do uspjeha. Ko bi pomislio da će napuštanje koledža i petljanje u garaži dovesti do toga da Bill Gates postane najbogatiji čovjek na svijetu?

A Gatesov uspjeh nadahnuo je još mnogo izumitelja da slijede svoje snove. U Americi sin prodavača automobila i učitelj može izmisliti novu virtualnu tehnologiju u garaži svojih roditelja i zaraditi milione. Moj prijatelj Palmer Luckey potiče iz konzervativne porodice srednje klase. Školovao se kod kuće. Proveo je godinu dana na Državnom univerzitetu Kalifornija u Long Biču, ali je napustio koledž kako bi radio na svojoj ideji o slušalicama za virtualnu realnost. Ovaj izum postao je Oculus Rift, kojeg je Facebook na kraju kupio za dvije milijarde dolara 2014. godine. Palmerov put do nesagledivog uspjeha bio je moguć samo postojanjem društva koje pruža jednake mogućnosti, ali koje ne garantuje jednake rezultate.

Friedrich Hayek tvrdi da “iz činjenice da su ljudi vrlo različiti, proizlazi da, ako se prema njima odnosimo podjednako, rezultat mora biti nejednakost u njihovom stvarnom položaju i da bi jedini način da se oni postave u jednak položaj bio nejednako postupanje sa njima.”

Njegov argument je vrijedan spomena. Budući da ljudi imaju različite i nejednake talente, jedini način da postignete jednake ishode je da se prema ljudima ponašate nejednako. Drugim riječima, to znači imati nejednaku primjenu zakona. Ovo bi trebalo biti anatema i liberalima i konzervativcima.

Hayek zaključuje: “Jednakost pred zakonom i materijalna jednakost ne samo da se razlikuju, već su u međusobnom sukobu; možemo postići ili jedno ili drugo, ali ne oboje istovremeno.” Kako divno rečeno: jednaki ishodi zahtijevaju nepravdu u vidu nejednakog postupanja pred zakonom. Volio bih čuti kako Bernie (Sanders) odgovara na to.

Piketty, Sanders i drugi križari u ime jednakosti priznaju da se ne mogu riješiti sve nejednakosti, ali barem bismo trebali eliminisati krajnosti nejednakosti u prihodima. Socijalisti rijetko govore o tome kome će oduzeti bogatstvo. Zaziru od imenovanja imena. Recimo, Michelle i Barack Obama su među onih 1% najbogatijih; žive u ogromnoj vili i putuju svijetom po luksuznim odmaralištima. Ja sigurno nemam problema sa tim. Zaradili su milione na svojim knjigama i govorima i mogu si priuštiti da uživaju u svojim postignućima. Ali pitam se da li zastupnica Ocasio-Cortez ima problema s tim? Kako se Bernie osjeća prema toliko hvaljenim čizmama Balenciaga od četiri hiljade dolara? I dok bi Bernie i AOC ekstravagantnu obuću 1% najbogatijih mogli vidjeti kao “nejednakost”, ja podržavam pravo bogatih da blistaju u blistavim čizmama! Na kraju krajeva, oni time podržavaju industriju luksuzne robe koja zapošljava kreativne ljude koji izrađuju fine materijale sa prekrasnim dizajnom. Da nemamo bogate ljude koji bi kupovali takve luksuzne predmete, ti bi talenti bili izgubljeni. Žele li današnji socijalisti svijet bez Balenciage ili Toma Forda?

Socijalisti tvrde da će ostaviti dovoljno prostora za mjeru po zaslugama da podstaknu poduzetnike. Nema štete, nema greške. Možda, ali pretpostavljam da niko zapravo ne zna koliko poticaja mora ostati da bi bila moguća velika otkrića u historiji. Zar se ne bismo trebali barem brinuti da će, ako se uništi dovoljno “nejednakosti u prihodima”, možda sljedeći Steve Jobs odlučiti svoje vrijeme posvetiti surfanju umjesto poduzetništvu?

Selwyn Duke oslikava scenarij u kojem, u odsustvu finansijskih poticaja, neko poput Billa Gatesa nikada ne stvara Microsoft: “Ne samo da ne bi bilo otvoreno 118.000 Microsoftovih radnih mjesta, već ne bismo ni uživali u značajnijim posljedičnim prednostima: da bezbrojni milioni ljudi koriste proizvode ove kompanije kako bi pomogli ostvariti bezbrojne milijarde u povećanoj produktivnosti.”

Odlomak iz knjige: Rand Paul, The Case Against Socialism, str. 50-56.

S engleskog preveo: Amir Krpić (Dialogos)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close