Kao društvo nemamo vrijednosti, želimo samo krvi i igara
Djevojka koja je nedavno u centru Banjaluke, iz za sada nepoznatih razloga, vršila nuždu počinila je suicid. Sudeći prema izjavama članova porodice date pojedinim medijima, okidač za ovaj čin mogao bi biti javni linč koji je uslijedio kao posljedica objavljivanja videosnimka na kojem se vidi kako vrši nuždu.
Snimak je postao viralan, a kasnije i fatalan. Osude korisnika društvenih mreža su se redale, a po svemu sudeći pritisak je za Banjalučanku bio prejak.
Sociolog i profesor univerziteta Amer Osmić za Buku komentariše cijeli slučaj.
„Nažalost, sve nas je zatekla informacija o suicidu žene koja je bila akter nedoličnog društvenog ponašanja koje su neke medijske kuće prenijele pri tome nisu brinule da zaštite na sve načine identitet osobe. Nakon toga, po navodima većine medija, a među njima i onih koju si prenijeli i prvu ‘vijest’ uslijedio je linč preko društvenih mreža. Društveni pritisak može imati značajan uticaj na mentalno zdravlje pojedinaca, uključujući i rizik od suicidalnih misli ili ponašanja“, kaže Osmić za Buku.
„Mi ovdje ne možemo dati ocjenu, suditi ili eksplanirati ponašanje individue dok se sve okolnosti ne otkriju u toku istražnjih radnji. Ovo je složena tema i uticaj društvenog pritiska može varirati od osobe do osobe, ali isto tako imati fatalan ishod“, pojašnjava Osmić.
Društvene osude nisu rijetkost u Bosni i Hercegovini. Buka je nedavno izvještavala o osudama prema građanima koji posjećuju muzičke događaje od strane onih koji smatraju da je to nedolično ponašanje dok traje rat u Palestini, odnosno dok traje bombardovanje Gaze.
Zašto smo kao društvo skloni osudama?
„Mi bh. društvu često smo skloni osudama jer u društvu postoje određeni standardi i očekivanja, i ljudi mogu osuđivati druge koji se ne pridržavaju tih društvenih normi. Strah od socijalnog odbacivanja može podsticati osude. Dakle, vrlo često osuđujemo, zapravo, jer smatramo da se to od nas očekuje“, pojašnjava Osmić.
Kao društvu nam nedostaje empatije i razumijevanja prema drugom, dodaje naš sagovornik.
„Kad govorimo o osuđivanju unutar društva mi moramo mnogo više raditi na razvoju empatije. Kako i na koji način gledamo na drugo i drugačije. Kako gledamo na nedolično ponašanje, a isto tako smo u obavezi i da se vodimo krilaticom da želimo da se prema nama drugi ponašaju kako se mi ponašamo prema drugima. Sve su to segmenti samosvijesti, rada na sebi, na vlastitim predrasudama koje imamo i slično“, dodaje Osmić.
Bičakčić: Kao društvo nemamo vrijednosti, želimo samo krvi i igara
Pretvorili smo se u nasilno, krvi žedno društvo koje samo traži skandalozne tekstove, slike mrtvih ljudi, afere, pobleme, i sve ostalo, kaže Leila Bičakčić, direktorica Centra za istraživačko novinarstvo.
„Nema nikakvih vrijednosti koje društvo definišu nego samo želimo krvi i igara. To je rezultat, na kraju krajeva, ovakvog ponašanja politike u Bosni i Hercegovini, odsustva bilo kakve reakcije sistema koja bi sankcionisala nasilni jezik koji se u politici najčešće koristi. To, naravno, onda rezultira u nekoj opštoj vrsti nasilnih sadržaja na društvenim mrežama koji se onda distribuiraju kao neki način da se opšte stanovništvo zadovolji krvlju, a da u principu ne razmišlja o svom jadnom životu koji kreira ova politika. Na to se svodi, po meni je to najbolja definicija današnjeg stanja i današnjeg društva“, rekla je Bičakčić za Buku.
U začaranom krugu proizvodnje i distribucije nasilja često učestvuju i mediji. Tako je bilo i u ovom slučaju. Bičakčić smatra da mediji u principu ne mogu biti ništa drugačiji od društva u kojem djeluju.
„Dok god mi nemamo korektiv od strane čitalaca, koji opet mogu biti korektiv jedino ako su medijski pismeno razvijeni, dakle, ako imaju saznanje na šta treba da reaguju i adekvatno znaju načine na koje treba da reaguju, onda mogu biti korektiv. U suprotnom, oni su samo produžena ruka te stalne potrebe za senzacijama i onda se tu rezultira ovakvim sadržajima koji nisu izuzeti od ostalih društava, jednostavno ovo je ono što narod najčešće i najlakše lajka. Nema regulatora koji adekvatno obavlja svoju funkciju, onda su mediji dio problema, a ne rješenja“, dodaje Bičakčić.
Vršenje nužde na javnim površinama ne smijemo normalizirati, ali ni moralne osude nisu prihvatljive, jer nemamo saznanja o tome šta je ženu natjeralo na taj čin. S druge strane, osuda takvih ponašanja treba stati na policijskom prekršaju, bez objavljivanja videa i fotografija na kojima se može prepoznati osoba, te ni u kom slučaju ne treba objavljivati identitet osobe. Mediji se moraju pridržavati dobro poznatog novinarskog pravila: zaštititi identitet osoba o kojima izvještavamo ukoliko će suprotna radnja ugroziti njihovo dostojanstvo ili ih izložiti stigmatizaciji.
Buka
