Hoće li ajatolah Ali Hamenei i predsjednik Rohani uspjeti riješiti „jemenski rebus“ kojeg im je podmetnuo Washington?
Gotovo da nema nijednog analitičara koji veliki uspjeh pregovora o iranskom nuklearnom programu neće pripisati dobroj volji američkog predsjednika Baracka Obame, koji je, eto, čak „žrtvovao prijateljstvo Washingtona s Izraelom kako bi Irancima osigurao mjesto koje im pripada u međunarodnoj zajednici“, a ovim bi potezom, kao i zatopljavanju odnosa s Kubom, „napokon mogao opravdati unaprijed dobivenu Nobelovu nagradu za mir, koja mu je 2009. godine uručena zbog poziva na smanjenje zaliha nuklearnog naoružanja i rada za mir u svijetu“.
No, iranski predsjednik Hasan Rohani i vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei su oprezni, i to ne bez razloga. Naime, predsjednik Hasan Rohani je nakon zaključivanja preliminarnog sporazuma rekao „kako će Iran konačni sporazum o nuklearnom programu potpisati samo ako se uklone sve ekonomske sankcije protiv njegove zemlje“.
Ajatolah Ali Hamenei, vrhovni vođa Islamske Republike, u međuvremenu je rekao “kako nije niti za, niti protiv predloženog sporazuma, jer on nije konačan, ali da nije siguran da će postati obvezujući, jer je on nikada nije bio optimističan kada su u pitanju pregovori sa Sjedinjenim Državama”.
Šest svjetskih sila i Iran su postigli su preliminarni sporazum kojem je cilj ograničiti nuklearni program Teherana u zamjenu za ukidanje ekonomskih sankcija.
Međutim, Sjedinjene Američke Države su naglasile da ako se i postigne konačni dogovor s Iranom, uklanjanje bilo kakvih sankcija će teći u fazama, prenosi CNN.
“Sve je u detaljima, a druga strana je poznata po tome da ne ispunjava svoje obveze i možda upravo s tim detaljima želi stjerati Iran u kut. Svaki konačni sporazum mora osigurati naše nacionalne interese i poštivati dostojanstvo iranskog naroda”, rekao je Ali Hamenei.
Iz izjava predsjednika i vrhovnog vjerskog vođe Irana se vidi kako s velikom dozom opreza pristupaju ovako delikatnom geopolitičkom pitanju, posebice u trenutku kada je Iran prisiljen baviti se problemima u nekoliko savezničkih zemalja: Iraku, Siriji, Libanonu i Jemenu, što mu oduzima ogromnu količinu resursa i energije, ali i vojnog potencijala.
Zbog čega su vlasti u Tehranu oprezne po pitanju sporazuma o nuklearnom programu. Možda treba podsjetiti da je prošlog ljeta poznati talijanski povjesničar, književnik, novinar i diplomat Sergio Romano u listu Corriere della Sera objavio članak u kojoj autor podsjeća da je George W. Bush u svom govoru u Kongresu u siječnju 2002. godine u „Osovinu zla“ uključio tri zemlje, Sjevernu Koreju, Iran i Irak.
„Svi smo bili iznenađeni. Znali smo da je u strateškom planu američkih neokonzervativaca, skupine intelektualaca koji su htjeli prekrojiti kartu Bliskog istoka, Irak samo prva faza sukoba koji je na kraju trebao završiti u iranskoj prijestolnici. Netko je napomenuo da su u ranijoj fazi, između 1980. i 1988. Godine, Sjedinjene Države pomogle Iraku u dugom ratu protiv Irana, zemlju ajatolaha koja Washington puno više brine od Sadama Husseina. Drugi su došli do zaključka da će interval između dva rata, onog protiv Bagdada i onog protiv Irana, bit će kratak. Govor američkog predsjednika iz 2002. godine, usput rečeno, za posljedicu je imao ubrzavanje projekta iranskog obogaćivanja urana“, piše Sergio Romano .
Sudeći po onome što se događa u Jemenu, upozorenja uglednog talijanskog analitičara dobivaju potvrdu. Istovremeno treba imati na umu da se puno uključivanje Irana u vojne operacije u Iraku i Siriji, kao su to priželjkivali Amerikanci, nije dogodilo, jednako kao što SAD nije uspio u sukob i istočnoj Ukrajini uvući regularne postrojbe ruske vojske.
Mamac je uzalud bačen Iranu i prije nekoliko godina u Bahreinu, gdje Teheran također nije vojno intervenirao, unatoč činjenici da je protiv brutalnosti i represije vladajuće sunitske dinastije prosvjedovalo 60% šiita koji žive u toj zemlji. Iran se teškom mukom suzdržao od otvorene intervencije u sukobu i “progutao” saudijsku vojnu intervenciju u Bahreinu i tako dozvolio da dinastija Al-Saud “proguta” iransku “14. pokrajinu”, kako u Iranu zovu Bahrein, koji je sa šiitima u toj zemlji nezakonito otet Perziji 1783. godine.
Sada, sudeći po brzini kojom se odvija agresija anti-šiitske koalicije u Jemenu, američko vodstvo se požurilo da dovrši provedbu svojoj dugoročnog plana da Iran uključi u kaos na Bliskom istoku, jer samo tako može postići svoj konačni cilj, a to je svrgavanje vlasti u Tehranu i konačno uklanjanje iranskih vjerskih vođa.
Konačno, nije isključena ni podjela Irana, jer na sjeveru postoji kurdski pokret na koji veliki utjecaj ima Massoud Barzani, vođa iračkog dijela Kurdistana, a jug Irana je lako destabilizirati u pokrajini Baluchistan, koja je u planu američkih neokonzervativaca zamišljena kao neovisna država.
Sjedinjene Države su se pridružile sunitskim monarhijama Perzijskog zaljeva u “koaliciji tiranije” i kroz Jemen bacili posljednji mamac Iranu, iako deklarativno ne sudjeluju u agresiji na tu zemlju.
Dakle, dok je u Lausanni duo Kerry – Zarif kriomice od ostalih članova “šestorke” tražio opciju kojom bi Amerika pokupila lovorike za uklanjanje sankcija protiv Teherana, u stvari se provodio plan uklanjanja konzervativaca u Teheranu i tražila opcija kako na vlast dovesti iranske pro-zapadne liberale. Iranski provladini analitičari su pisali o “svijetloj perspektivi” za zemlju, koja će navodno doći odmah nakon ukidanja sankcija. Istovremeno je provedba “Operacije Iran” ušla u završnu fazu.
Većina analitičara se slaže da će se Iran ovaj put vjerojatno povući u svoje granice i gledati kako se uništava njegov (na neki način i vjerski) vječni saveznik.
Naime, Teheran se cijelo vrijeme suočava s dilemom treba li se boriti na strani saveznika, šiitskih Houti milicija, čime bi Washingtonu otvorio izravan put u prebacivanju vala kaosa na Iran. S druge strane, čak i ako se Teheran suzdrži od izravnog uključivanja u oružani sukob u Jemenu, ali financijski podrži jemenske borce, te im pošalje naoružanje i opremu, obzirom da su Iranci već puno resursa potrošili u Iraku i Siriji, može se reći da bi iranska ekonomija i izdržala taj teret, ali bi se pogoršala financijska situacija za stanovništvo.
U tom bi se slučaju iranski vodstvo moglo suočiti s velikim problemima unutar zemlje, a upravo to priželjkuju stratezi Obojenih revolucija.
Dakle, ako se iransko vodstvo suzdrži od izravnog uključivanja u rat u Jemenu, onda Teheranu prijeti scenarij u kojem će izgubiti autoritet kao zemlja zaštitnica šiitske populacije , što će oslabiti ulogu Irana u regiji i imati značajan utjecaj na unutarnju ravnotežu snaga. To bi moglo biti opasno za opstanak Irana, jer mnoge političke snage uspijevaju podići revolucionarni duh stanovništva obećanjima da će ga zaštititi od kaosa koji vlada u islamskom svijetu, ali ne samo Irance, nego i šiitski pokret u arapskom svijetu općenito.
Iako izgleda komplicirano, računica je jednostavna. Washington je odigrao odličnu partiju nudeći Iranu da dogovorom oko nuklearnog programa dobije “postepeno ukidanje sankcija”, a na drugoj strani je rasplamsao sukob u Jemenu u kojem Teheran ako ne intervenira, izgubit će ugled u Iraku, Siriji, moguće i kod lidera Hezbollaha i diljem “Osovine otpora”. S druge strane, ako se Iran – izravno ili neizravno – uključi u sukob u Jemenu i pomogne šiitske Houti milicije i pokret “Ansarullah”, to će biti dodatni financijski i vojni trošak, koji bi mogao uzrokovati pad standarda i stvoriti preduvjete za ponovni pokušaj propalog “Zelenog vala“, propale Obojene revolucije iz 2009. godine(Iranian Green Movement).
Što to Jemen znači Iranu?
Povijest iransko-jemenskih odnosa seže u doba Sasanida, kada su u sastavu Kraljevine Aksum Jemenci bili potlačeni od strane Etiopljana. Kraljevina Aksum je od II do XI stoljeća postojala na teritoriju današnjeg Sudana, Eritreje, Etiopije, Jemena i Saudijske Arabije s prijestolnicom u Aksumu. Jemenci traže pomoć od Sasanidskog Perzijskog Carstva i 570. godine Sasanidi u Jemen šalju 1000 Talysh boraca da izbace Etiopljane Nakon što su to učinili, oni su ostali u Jemenu i izmiješali se s lokalnim stanovništvom, koje i danas ima iranske korijene. Dolaskom poslanika Muhameda Jemenci izmiješani s Perzijancima među prvima prihvaćaju islam, te postaju najvjerniji poslanikovi vojnici. S obzirom na činjenicu da je Jemen bio pretežno poljoprivredna zemlja, Jemenci se gotovo u svemu razlikuju od svojih susjeda beduinskih Arapa i vode život puno sličniji Irancima.
Postoji nekoliko čimbenika koji su odigrali pozitivnu ulogu u jačanju iransko-jemenskih odnosa. Osim dolaska Talysha u Jemenu, što uključuje i donošenje šiitskog ogranka islama, tamo je koncentriran i određeni brojSayyida (potomaka poslanika).
Trenutno oko 46% stanovništva Jemena čine šiitski Zaidi, sljedbenici Zeid ibn Alija – praunuka Alija ibn Abu Taliba kod sunita poznatog kao četvrtog od četiri pravedna kalifa. Šiiti ga smatraju prvim imamom i prvim pravim kalifom. Ali je bio rođak poslanika Muhameda, a kasnije je oženio Muhamedovu kćer Fatimu. Ali ibn Abu Talib je prvi muškarac koji je prihvatio islam i bio je kalif od 656. do 661., a šiiti ga smatraju imamom od 632. do 661. Za razliku od većine šiita, Zaidi priznaju petog imama Zeida, ali ne i Muhammada al-Bakira. Zeid je 739. podigao ustanak u Kufi, koji je ugušen, a on je ubijen. Po pitanjima dogmi, Zaidi imaju mnoge stavove koji su u suprotnosti sa šiitskom teologijom, pa ih se čak smatra bližima sunitskom islamu, ali nikada nisu odustali od čvrstih veza s Perzijom, a kasnije s modernim Iranom.
U pozadini tih razlika je potrebno točnije odrediti koji je ključni motiv potpore Irana Zaidima u Jemenu. Želi li Teheran zaštiti svoje vjerske “istomišljenike” ili iskoristiti šiite kao ideološko sredstvo u borbi protiv geopolitičkih protiv svojih vječnih neprijatelja zaljevu?
Uzme li se sve u obzir, posebice teološke razlike između Iranaca i Zaida, jednako kao između Iranaca i alavitske manjine u Siriji, onda se zajedništvo Iranaca i Zaida prije može opisati kao politička, ili točnije, geopolitička, ali ne i vjerska. Budući da je malo vjerojatno da će Iran pristati ustupiti svoju ključnu ulogu u ujedinjenju šiita diljem svijeta, ili barem u regiji, moguće je da će u budućnosti zaživjeti “Zaidski Imamat”, koji je u Jemenu postojao sve do 1962. godine, ali se radikalno razlikovao od doktrine Islamske revolucije u Iranu.
“Dakle, koliko god se govorilo o šiitsko-sunitskom sukobu u Jemenu, što uporno ponavljaju svi analitičari, ispada da nije riječ o uspostavi “šiitskog bratstva” između Irana i Zaida. Unatoč svemu, Iran već dugo podržava borbu jemenskih Zaida i previše je uložio u ovu stvar, stoga da ne bi bilo pretjerano reći da sudbina Irana danas ovisi o ishodu borbe šitskih Houti milicija i pokreta “Ansrullah” protiv saudijske agresije i otporu kojeg u Jemenu pružaju radikalnim sunitskim skupinama povezanim s Al-Qaedom i takozvanom “Islamskom državom”, tvrdi analitičar Fahraddin Aboszoda.
Svemu ovome treba dodati i ulogu Irana u borbama protiv islamističkih ekstremista u Siriji i Iraku, pregovore o iranskom nuklearnom programu i tek onda se može dobiti prava slika o “dobrim namjerama” američkog predsjednika i nobelovca Baracka Obame.
Svega navedenog je itekako svjestan i iranski predsjednik Hasan Rohani i vrhovni vođa Islamske Republike, ajatolah Ali Hamenei. Treba se nadati da će Teheran uspjeti riješiti „jemenski rebus“ i da će iransko vodstvo znati donijeti pravu odluku, kojom će očuvati nacionalne interese i dostojanstvo iranskog naroda, ali i svih naroda čija sudbina ovisi o slobodi i suverenitetu Irana.
FOTO / Karta Novog Bliskog istoka, od kojeg američki neokonzervativci nikada nisu odustali, zbog čega naglo povlačenje američkih snaga iz Jemena na vrhuncu pregovora o iranskom nuklearnom programu i prepuštanje te zemlje saudijskoj agresiji treba gledati i kao na vješt manevar u posljednjem pokušaju uvlačenja Irana u izravnu vojnu intervenciju u proizvedenom sukobu na Bliskom istoku
