Recepcija pontifikata pape Franje u nas
AUTOR:
Dana 13. ožujka 2013. na balkonu bazilike sv. Petra pojavio se pomalo stidljiv čovjek i zaželio okupljenoj gomili dobru večer: Sorelle e fratelli… buona sera. Kako je počeo govoriti, tako mu glas postajao sigurnijim i osmijeh svjetlijim. A na kraju, nagnuo je glavu pred okupljenima i zamolio blagoslov.
Dobiva li taj blagoslov od vjernika u Hrvatskoj?
Prve četiri godine njegova pontifikata bile su doista bogate: papa Franjo je objavio dvije apostolske pobudnice (Evangelii Gaudium i Amoris Laetitia) i dvije enciklike (s papom Benediktom XVI. Lumen Fidei teLaudato Si’).
Njegov stil postao je prepoznatljiv: decentralizirao je papinsku ulogu, obraća se ljudima kao braći i sestrama govoreći izravno, jednostavno i srdačno.
Jasno je postavio prioritete: Crkvu vraća njezinom poslanju da ljudima naviješta Radosnu vijest, i to kao doista radosnu vijest o Kristovoj blizini svakom čovjeku, a ne kao pastoralno i misijsko sredstvo usko shvaćene evangelizacije. Osjetljiv za mlade naraštaje susreo se s njima u Brazilu i u Poljskoj.
Njegova borba je protiv ”globalizacije ravnodušnosti” trajno se očitujući kroz osobitu pozornost i nježnost prema najugroženijima: siromašnima, iskorištavanima, marginaliziranima, migrantima.
Oštro kritizira licemjerje i samodostatnosti crkvene hijerarhije u Crkvi te nastoji reformirati Rimsku kuriju: ponudio je 18 ključnih reformskih odluka, ističući da ne bi smjele samo poslužiti za “ušminkavanje” imidža već moraju biti popraćene „promjenom mentaliteta”.
Sazvao je dvije biskupske sinode (2014. i 2015.) posvećene pastoralu obitelji gdje je pokazao svoju želju za parezijom u Crkvi te za nadmoći ljubavi nad sitničavostima moralnih i/ili kanonskih zakona.
Založio se za strože kazne svećenicima pedofilima, otvorio je, među ostalim, mogućnost razgovora o đakonatu žena i o svećeništvu oženjenih muškaraca (viri probati).
Na kritike kako se time možda približava mogućnosti da pojedini okorjeli običaji, kakvi imaju svoje korijene u tradiciji, ali ne i u Evanđelju, budu promijenjeni, rekao je: ”Crkva mora prepoznati pravi trenutak u kojem Duh štogod traži”.
Prošlu godinu, koja je završila u studenomu, otvorio je promišljanju i poniranju u tajne Božjega milosrđa.
I sama četvrta godina bila je bremenita događajima: Amoris Laetitia, povijesni susret s patrijarhom Kirilom na Kubi, Svjetski dan mladih u Krakovu, posjet Auschwitzu, kanonizacija Majke Terezije, ekumenski pohod Lundu prigodom 500. obljetnice Lutherove reforme.
Koliko ozbiljno Crkva u Hrvatskoj shvaća zahtjeve koju pred nju stavljaju inicijative pape Franje svjedoče već činjenice koliko se piše i govori o njima. Vrlo škrto i često krnje premda članovi crkvene hijerarhije često s ponosom ističu vjernost i odanost papama kroz povijest. Posebice papi Ivanu Pavlu II. i papi Benediktu XVI., i to vjerojatno više zbog njihove naklonosti Crkvi Hrvatskoj, a manje zbog njihova angažmana na razini cjelokupne Crkve.
Oko inicijativa pape Franje vlada uglavnom šutnja ili tek pristojno pozivanje na njega kada govori o općim stvarima veće rečenima ranije.
Stječe se dojam kao da se čeka da njegov pontifikat prođe, pa da papom postane opet jedan europocentričan, restauratorski kardinal koji će voditi Crkvu utabanim stazama. No, tim će stazama, bojati se (ili nadati?), hodati sve manji broj egzistencijalno i inteligentno založenih i zrelih kršćana.
Da li se po institucijama u Crkvi organiziraju skupovi, a u mjesnim crkvama razgovori o razornosti kapitalizma i alternativama njegova nadilaženja?
Ostaje li briga za siromašne samo na karitativnom djelovanju ili se u Crkvi razmišlja i o uzrocima siromaštva te surađuje s civilnim društvom u njihovu nastojanju da te uzroke prepoznaju te, ako ne uklone, ono barem raskrinkaju?
Razmišlja li se u Crkvi u nas kako razlučiti kompetencije sekularne države od ingerencija Crkve u javnom životu?
Nastoji li se oko dijaloga s društvom i drukčijim svjetonazorskim opcijama a da ih se doista sasluša a ne a priori napada ili proziva neprijateljskima?
Da li itko od svećenika ili biskupa govori o nužnosti podizanja ekološke svijesti i ljubavi prema svim stvorenjima kao sastavnom dijelu vjere same?
Smatra li se prihvaćanje izbjeglica u Europi ”moralnim imperativom“ te se za njega aktivno zalaže?
Potiče li crkvena hijerarhija u Hrvatskoj istinski međureligijski dijalog među živim zajednicama kakav se ne svodi na formalnu molitvenu osminu ili načelne izjave?
Da li su prema smjernicama u pobudnici Amoris Laetitia raspravljena i predložena konkretna rješenja za pojedinačne slučajeve kada osobe po kanonskom zakoniku ne mogu primati sakramente jer nisu crkveno rastavljeni a žive u drugom braku?
Razgovara li se o načinima isinskog uključivanja u život zajednice ljudi drukčije seksualne orijentacije od one koja se smatra legitimnom a da se oni ne moraju stidjeti svojega spolnoga identiteta ili ga prešućivati?
Da li se ozbiljnije razgovara o ulozi laika, posebice žena u Crkvi?
Ukoliko odgovori na sva ova pitanja nisu afirmativni, onda gotovo kao da papa Franjo ne postoji za Crkvu u Hrvatskoj te je ona, zapravo, ostala u predkoncilskom vremenu zabavljena vlastitim nepromijenjenim institucionalnim samoodržanjem.
A tada se pitanje o ”promjeni mentaliteta“, dakako, teško može postaviti.
U radnom dokumentu Druge zagrebačke sinode, koja bi trebala biti važan događaj za zajednički hod vjernika u vjeri, rijetko se spominje koji tekst pape Franje, ali i kad se pojavi u bilješci, ne tematizira se niti uzima kao smjernica za djelovanje. Prevažna enciklika Laudato Si’, primjerice, niti se ne spominje.
No, zato se često spominje Drugi Vatikanski koncil. Ali, zapravo, i ne njegova obnoviteljska energija koliko pojedini dokumenti, i to najčešće, bojati se, tek na retoričkoj razini. Ili na razini na kojoj je papa Benedikt XVI. govorio o ”hermeneutici diskontinuiteta i prekida“ koja je, po njemu, ”izvitoperila razumijevanje Drugoga vatikanskog koncila predstavljajući ga kao revolucionaran događaj te pridonijela mnogim bolestima sadašnje Crkve”.
Upravo je ta sintagma ”hermeneutika prekida” postala novim oružjem onoga dijela Rimske kurije koji je žestoko protiv ”obnove obnove”.
Kardinal Ottaviani koji je na svakoj sjednici Koncila bio potkopavao ono najbolje što je Koncil stvarao, kao da je još živ i još tvrđi među onima koji bi danas najradije da papa Franjo odstupi od svoje službe.
Očito je povjerovati Željku Mardešiću koji je svojedobno napisao da se Drugi vatikanski koncil zapravo dogodio tek uskom krugu intelektualne i duhovne elite u Crkvi u Hrvatskoj, dok je velika većina hijerarhije, a onda i puka, ostala zaglavljena u plemenskoj religiji čiji politički potencijal, bivajući u ratu ograničen i hranjen pukom borbom za opstanak, prisvaja sekularne mehanizme identitarne isključivosti, a sekularnom društvu nastoji oduzeti njegovu legitimnu demokratsku snagu.
Golem doprinos pape Franje upravo je ponovno spajanje Crkve s energijom Drugoga vatikanskog koncila, odnosno uspostavljanje kontinuiteta razvezivanjem čvorova što je počeo činiti papa Benedikt XVI. za svojega pontifikata upravo činom kojim ga se odrekao.
Papa Franjo, dakle, nastavlja gdje je Koncil stao za pontifikata pape Pavla VI. počev od ponovnog oživljavanja kolegijalnost, sinodalnosti, transparentnosti i aggiornamenta.
O četvrtoj godišnjici pontifikata u našim medijima uglavnom su se pojavili šturi tekstovi ili prijevodi iz inozemnih novina (uglavnom razgovora s kardinalom Parolinom). Ozbiljne analize nije bilo. Pogotovu ne takve koja bi se bavila značenjem pontifikata pape Franje u svjetskim, odnosno povijesnim razmjerima.
Jedine novine koje su se malo više pozabavile pontifikatom pape Franje, zapravo njegovom recepcijom među vjernicima u Hrvatskoj, bio jeGlobus. Novinar Darko Hudelist u brojevima od 10. i 17. ožujka, na temelju razgovora s uglednim ljudima iz Katoličke crkve i znanstvene zajednice, sažima koji bi bili ”hrvatski prigovori Papi” i navodi ih sedam:
1.odgađa kanonizaciju Stepinca; 2. ne vjeruje u međugorsko čudo; 3. nije ”hrvatski“ poput Wojtyle; 4. ne smatra Hrvate predziđem kršćanstva; 5. postavlja ”nedržavotvorne“ biskupe; 6.blizak je ljevičarima i teologiji oslobođenja te 7. previše je otvoren prema muslimanskim izbjeglicama.
Ako li, u duhu Drugoga vatikanskog koncila, pogledamo što, zapravo, stoji iza svake od tih točaka, mogli bismo čak reći da sadržaji ”prigovora” nisu poticaj na kritiku, nego, ako tako smijemo reći, na pohvalu Papi, njegovoj hrabrosti da bude slobodan čovjek te njegovoj pastoralnoj revoluciji.
Jer: ne odgađa li kanonizaciju Stepinca ne zbog upitanosti o njegovoj svetosti, nego o njegovom simboličkom ulogu u politički katolicizam današnje Crkve u Hrvatskoj?
Ne vjeruje li u međugorsko čudo zbog načina na koji pojedini svećenici znaju manipulirati Gospinim porukama?
Nije li skeptičan prema nacionalizmu jer on ne može, kao partikularan, biti ponad onog općeg, katoličkog?
Ne prihvaća li mit o Hrvatima kao predziđu kršćanstva jer ne želi održavati zidove, nego graditi mostove?
Ne postavlja li ”nedržavotvorne” biskupe upravo zato što funkcija i poslanje biskupa i nije da budu ”državotvorni”?
Ne prihvaća li ono najbolje iz Marxova naslijeđa i teologije oslobođenja ne da bi afirmirao marksizam, nego da bi se, u Kristovu duhu, aktivno zalagao za obespravljene?
A, onda, nisu li među njima i muslimanske izbjeglice?
Zanimljivo da su donekle ”u obranu” pape Franje, iako očito ne prihvaćaju njegovu suzdržanost i odugovlačenje kada je riječi o kanonizaciji kardinala Stepinca, pisali ovih dana Stjepan Baloban i biskup Vlado Košić (u mjesečniku Kana). Obojica se zalažu za povezanost s Papom unatoč svemu. ”Ne samo zbog tradicije i prošlosti, nego prije svega zbog sadašnjosti i budućnosti u kojoj je vjera u hrvatskom narodu na velikom iskušenju” (Baloban).
Papa Franjo zacijelo i danas stoji prignute glave pred vjernicima u svojoj Crkvi i moli blagoslov. Jer je svjestan da sam jedva što može učiniti. Premda je i sam jednom prigodom rekao kako je moguće da će ostati upamćen kao ”papa koji je podijelio Crkvu”, ta Crkva podijeljena je između šačice najglasnijih koji se teško odriču svoje moći i goleme većine koja ga, po svemu sudeći, naprosto voli.
A u toj gomili ima ih koji ga iskreno blagoslivljaju.
Još tekstova ovog autora:
- Na čijoj je strani Bog?
- Što ne znaju na portalu Bitno.net? Mjesto za trećeg u dijalogu
- ¸Sinoda – zajednički put ili briga za poslovanje Crkve d.o.o.?
- Sukob ili dijalog identiteta
- ”Vikači” svih katolika ujedinite se
- Nema Boga na nebu ako ga nije u meni
- Gdje tražiti Božić?
- O slobodi savjesti: put prema izgradnji i ispunjenju osobe
- Svi smo, i vjerni i nevjerni, likovi u istoj knjizi života
- Octopus dei – hobotnička hermeneutika
