Savjetnik bošnjačkog člana Predsjedništva BiH
Vjerujem da bez istine nećemo moći doći do pravde, bez pravde nećemo moći doći ni do oprosta, bez oprosta neće biti pomirenja, a bez pomirenja neće biti suživota. Svi koji smo se borili za BiH, borili smo se za državu u kojoj ima dovoljno prostora za sve razlike koje u njoj postoje, za suživot, za sve posebnosti koje nisu isključive.
Ovako je u intervjuu za „Dnevni avaz“ Selmo Cikotić, savjetnik za vojna pitanja bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu te bivši državni ministar odbrane i nekadašnji vojni ataše BiH u Vašingtonu, u najkraćem opisao ono što treba biti imperativ donosilaca odluka i lidera u gradnji bolje budućnosti BiH.
Neuništivost BiH
Povod za intervju s Cikotićem, između ostalog, bila je i nedavna promocija knjige “Gornji Vakuf-grad heroj”, čiji je bio jedan od promotora. Kao višegodišnji dužnosnik BiH te bivši komandant Operativne grupe “Zapad“ u okviru 3. korpusa Armije RBiH, ocijenio je značaj Gornjeg Vakufa u odbrani BiH, tekovine Armije RBiH, današnju stabilnost države te njen putu ka NATO-u.
– Gornji Vakuf je ilustracija rata Republike Hrvatske protiv Republike BiH. Gornji Vakuf je bio prekinuta karika nekoj zamišljenoj mapi Tuđmanove kvalifikacije povijesnih granica hrvatske države, a što je u knjizi vrlo očigledno predstavljeno uz korištenje mnogih arhivskih dokumenata, među kojima su oni iz Haškog tribunala, razgovori između Tuđmana i Šuška, Tuđmana i Bobetka. Sve te činjenice govore u prilog značaja Gornjeg Vakufa u geostrateškom smislu. Odbrana Gornjeg Vakufa bila je odbrana ideje o cjelovitoj BiH kao državi svih naroda i građana BiH. A to je u knjizi predstavljeno na jedan vrlo argumentiran način. Mi razumijemo činjenicu da postoji više interpretacija istine, ali istina je samo jedna. U zaključku te promocije zamolili smo i one koji su bili s druge strane fronta bitke za Gornji Vakuf da i oni napišu knjigu o Gornjem Vakufu. Mi se suočavanja s istinom ne bojimo niti se bojimo suočavanja s drugim interpretacijama istine – kaže Cikotić.
Nedavno je obilježena i 24. godišnjica Armije RBiH. Uz ono što je Armija RBiH postigla tokom agresije na našu državu, šta se može reći o njenim tekovinama?
– Armija RBiH je proizvod historijskih okolnosti jednog teškog vremena, globalno, vrlo turbulentnog procesa, rekao bih, preustroja svjetskog procesa. U tom smislu ARBiH nastala je kao odraz spremnosti ljudi koji vjeruju u opstojnost BiH za istinu njenog postojanja i za pravednost njenog postojanja.
Jer svaki od pokušaja realizacije nestanka BiH ustvari je iznova potvrđivao neuništivost BiH. To je slučaj i s proteklim ratom, s dvostranom agresijom s kojom je BiH bila suočena. Armija RBiH se borila za jednu univerzalnu ideju slobode, prava na postojanje, za pravdu, pravičnost i humanost. Bez obzira na to što su pripreme osujećivanja te ideje bile izvedene vrlo sistematično, dugotrajno, što su imale podršku većeg broja metropola, ne samo iz regiona. ARBiH ustvari je personifikacija onoga što se kasnije često nazivalo čudom bosanskog otpora.
U vrlo kratkom vremenu formirala je jednu respektabilnu vojnu silu, sposobnu da se nosi s težinom i izazovima ugrožavanja opstojnosti i slobode BiH. Bitno je napomenuti da je ARBiH prve pobjede izvojevala na području morala. Bez obzira na apsolutnu superiornost u oružju, pogodnosti prostora kojima su raspolagali, snazi napadača koji su krenuli s brutalnim ubijanjem, silovanjem, protjerivanjem, rušenjem, paljenjem, razaranjem. ARBiH nije prihvatila taj izazov. Ona nije htjela odgovoriti istom mjerom. Pokazala je na samom početku da se razlikuje od svojih napadača pa je u veoma kratkom vremenu zadobila naklonost velikog broja ljudi i na drugim stranama, vrlo je brzo zadobila povjerenje velikog broja globalnih aktera koji su pravdoljubivi, istinoljubivi, a s protokom vremena je ta podrška postajala sve očiglednija.
Znakovi spremnosti
Kako kao bivši ministar odbrane BiH ocjenjujete napredak na putu ka NATO-u? Kamen spoticanja je knjiženje vojne imovine. S druge strane, ima nagovještaja da bi se Akcioni plan za članstvo mogao aktivirati već na predstojećem samitu NATO-a u junu u Varšavi.
– Prema NATO-u se kreće kompletna država, a ne samo njen odbrambeni sektor. U fazi u kojoj je taj tempo napretka prema NATO-u zavisio od odbrambenog sektora, BiH je bila država koja se najbrže kretala kroz mehanizam Partnerstva za mir i otkako je pozvana, krajem 2006. pa do 2010., za četiri godine, iznimno se brzo kretala. U fazi kada su naredni koraci zavisili od politike, taj tempo je znatno usporen zato što nisu svi jednako ili dovoljno opredijeljeni za punopravno članstvo u NATO-u.
Problem knjiženja vojne imovine je nešto što je postalo problem dok sam ja bio u Ministarstvu odbrane i, evo, do danas se stvari nisu bitno pomjerile. Međutim, hrabri me spoznaja da imamo vrlo konkretne znakove spremnosti na nivou različitih centara političkog odlučivanja u BiH da se nađe određeni prostor za kompromis. Mislim da ljudi koji su do sada kočili napredak BiH prema NATO-u shvataju da taj napredak predstavlja interes svih naroda u BiH, bez obzira na sve retrospektive. U interesu je svih naroda da BiH uđe u porodicu demokratskih, sigurnih naroda, odnosno država opredijeljenih da se bore za pozitivne civilizacijske vrijednosti.
Priča o NATO-u je, međutim, i regionalno pitanje. U kojoj mjeri će odnosi između Srbije i NATO-a definirati i one između BiH i NATO-a? Barem takvo nešto stalno čujemo od zvaničnika iz RS…
– Moramo shvatiti da neke unutrašnje stvari BiH imaju izrazit međunarodni karakter. Kada hoćete nešto da riješite sa Srbima i Hrvatima u BiH, po pravilu to prvo morate riješiti s Beogradom i sa Zagrebom. To je specifičnost BiH s kojom je ova država prošla jedan historijski period duži od milenija. Bilo bi vrlo neozbiljno ignorirati utjecaje koje Srbija, pa i Rusija imaju na proces približavanja BiH ka NATO-u. Međutim, mislim da će konkretni trezveni rezoni i interesi nadvladati u perspektivi emocije zato što u tim odnosima emocije nemaju naglašen značaj kao konkretni interesi.
Oni će opredjeljivati i Srbiju da preispitaju svoj odnos prema NATO-u, a, naravno, time i ponašanje bosanskih Srba ili dio rukovodstva RS koji izražava određene rezone prema tom članstvu. Mislim da ćemo u perspektivi svjedočiti jednom putu koji nema realne i ozbiljne alternative, jer su sve alternative vrlo rizične. Upravo za one koji ih, eventualno, i zagovaraju. Kretanje prema NATO-u je najsigurnija i najizvjesnija i sigurnosna, i politička, i ekonomska, i kulturološka opcija za BiH.
Koliko je BiH danas u sigurnosnom smislu stabilna? Koliko su u pravu oni koji se brinu za njenu stabilnost? To često spominje i srbijanski premijer Aleksandar Vučić.
– Mislim da se srbijanski premijer ne treba brinuti o BiH, već o svojoj državi i o odnosu svoje države prema BiH. Negdje na tom nivou njegova briga u suštini treba završavati. To bi bilo najzdravije i za Srbiju i za BiH. Pozdravio bih njegovu vrstu političkog diskursa izraženog kroz tvrdnju da su odnosi Srba i Bošnjaka strateški najvažniji za stabilnost Srbije. Ali, ako je to iskren rezon, onda treba uvažavati subjektivitet i suverenitet BiH i da se ne brine previše o BiH. Neka se on brine o Srbiji i o onome što su kompetencije i nadležnosti premijera Srbije. U tom smislu BiH nije ništa ni sigurnija ni nesigurnija od drugih država u regionu.
Pitanje terorizma
Profesor Vlado Azinović nedavno je za naš list iznio tezu da živimo u poprilično radikaliziranom društvu, što je, definitivno, tekovina perioda 1992.-1995. U javnosti dominira priča o osobama koje odlaze na ratišta u Siriju ili Irak. Međutim, imamo i pojave okupljanja pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta, poput nedavnog u Višegradu, gdje je došlo i do napada na novinare. Država, odnosno njene institucije, čini se, još ne dovodi u pitanje rad ovakvih pokreta. Vaš komentar?
– Sasvim je realno tvrditi da ti problemi imaju svoju historijsku dimenziju i svoju globalnu dimenziju. Niko u BiH nije znao za vehabije ni selefije dok nisu došli četnici i ustaše. To je jedna vrlo jednostavna činjenica, istina koju prepoznaju historiografi i sociolozi, oni koji se bave religijskim i vjerskim studijama. To ne znači da danas BiH, pogotovo političko liderstvo Bošnjaka, ne mora najodgovornije voditi računa o svim izrazima radikalizma kod Bošnjaka. Pojava islamskog radikalizma je, međutim, u nekim državama regiona mnogo izraženija, što, ustvari, govori o jednoj umjerenosti, evropskoj dimenziji islama koji egzistira u BiH. Ovi oblici radikalizma svakako nisu svojstveni ni suštini ni tradiciji islama u BiH. Veoma je važno da političko rukovodstvo, rukovodstvo Islamske zajednice, održi tu vrstu prakticiranja i promoviranja islamskih vrijednosti islama koja je tolerantna, te koja uvažava druge i ne dozvoljava da se radikalizmom rješavaju neka pitanja.
Kako Vi gledate na institucionalnu borbu protiv terorizma u BiH?
– Mi nemamo preciznu definiciju toga. Neki kojima mnogo smeta što neki ljudi odlaze da se bore na sirijsko ratište ne žele uopće govoriti o tome što drugi odlaze i bore se na ukrajinskom ratištu, ako ne prihvatimo činjenicu da su to dva identična problema, različita po nekim manifestacijama, ali po suštini potpuno identična, onda ne pokazujemo ozbiljnu spremnost da se objektivno i odgovorno nosimo s određenim problemima.
Pitanje terorizma se neće riješiti policijskim, obavještajnim i represivnim mehanizmima. Iskustva, naprotiv, govore o tome da se snaga terorista time vrlo često dodatno pojačava. Suština borbe protiv terorizma će tražiti jedno ozbiljno suočavanje s uzrocima i korijenima tih akcija, jednu preventivnu borbu koja je nenasilna i koja će se baviti onim što uzrokuje terorizam. Samo bavljenje posljedicama može u određenoj mjeri to umanjiti. Riješenost pravdoljubivog svijeta da ne prihvati nasilje kao mehanizam rješavanja tog problema je jedan od veoma važnih mehanizama.
Izetbegović i Radončić pokazali odgovornost državnika koji misle o sljedećim generacijama
Sigurnosnu stabilnost svakako uvjetuje i politička stabilnost. Šta mislite o neophodnosti te stabilnosti? Je li garant za takvo nešto jedinstvo vodećih bošnjačkih stranaka kao što su SDA i SBB, čiji su se lideri Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić, kao što je poznato, zarad očuvanja države, odlučili na koaliciju.
– Stabilnost traži predvidivost, a predvidivost podrazumijeva transparentnost, a to onda podrazumijeva da postoji jedan set javno deklariranih političkih platformi i principa kod onih koji snose odgovornost. Naglašavam institut odgovornosti koji se vrlo često u BiH zanemaruje. Mislim da je aktuelna koalicija između SDA i SBB-a odraz odgovornosti, prije svega, dvojice lidera tih stranaka, ali i realnih okolnosti da trenutno u savezu te dvije političke partije postoji jasno prepoznatljiv interes za te stranke, za glasače koji su im dali povjerenje i za BiH u cjelini.
Kada se takve odluke donose, onda su emocije manje važne. Ta praksa odgovornosti političkog ponašanja lidera sve više pokazuje sazrijevanje političkog liderstva u BiH u pravcu kretanja ka institutu državnika. Naime, lideri se u sferi politike dijele na političare i državnike. Političari čine sve da bi zadovoljili svoje glasače, da bi dobili vlast i ostali na vlasti. Državnici, s druge strane, čine sve da bi zadovoljili suštinski interes naroda. Političari misle o sljedećim izborima, a državnici o sljedećim generacijama. Mislim da i ovaj oblik koaliranja pokazuje sve prisutnije mehanizme odgovornosti državničkog stila u političkom liderstvu u BiH.
Autor: Amil DUČIĆ – avaz.ba
