Kultura

Immanuel Kant, David Hume i „Vladislav Ribnikar“

Oslanjanje na stegu oštetilo je autoritet uma mnogo više no što je on pomogao održavanju stege

Shema se čini posve razvidnom i uvjerljivom – te odgovarajuće nepreciznom; sam Kant kaže da je Hume prekinuo njegov „dogmatski drijemež“ („Prolegomena…“), omogućivši mu kopernikanski obrat u filozofiji. Tim su obratom, kako je elementarno poznato, kategorije ljudske svijesti zadobile prioritet nad osjetilnom spoznajom, a Kantovo je radikalizirano prosvjetiteljsko stajalište bilo osigurano.

U smislu u kojemu se radi o „izlasku iz samoskrivljene nezrelosti“, dakle, iz nesposobnosti služenja vlastitim razumom, Kantovo poimanje zahtijeva samosvladavanje da bi čovjek, iskoristivši svoje mogućnosti, postao doista čovjekom. Odatle slijedi i misaoni prostor za pedagogiziranje njegova polazišta (određen poglavito predavanjem „O pedagogiji“).

Riječju: „Disciplina i stega preobražavaju animalnost u ljudskost“. To uljuđivanje čovjeka izvodi se u četiri etape: discipliniranje, kultiviranje, civiliziranje, moraliziranje. Drugim riječima: „Iz kvrgava drva iz kojega je čovjek napravljen, ne može se istesati ništa posve ravno“.

Da bi se doprlo do autonomne, zrele osobe treba djecu držati pod pritiskom dok ne sazriju, pa se na prosvjetiteljskome modelu zasnovano obrazovanje (a to je, uz manje izuzetke, moderna naobrazba) nalazi u fundamentalnome protuslovlju. Kroz godine stege valja najprije proći e da bi se sazrelo za samostalno korištenje vlastitih umstvenih sposobnosti (kakve opisuju tri „Kritike“), za „javnu uporabu uma“, „vječni mir“, ili „bezinteresno sviđanje“.

Nametanje autoriteta

Izlaz je iz ovoga protuslovlja u nosivoj pretpostavci obrazovnoga stvaranja/proizvođenja ljudstva iz (dječjega) „materijala“ koji još nije na razini zrelosti, pa treba heteronomno vodstvo. Budući da je autonomiju nužno razvijati posredstvom heteronomije, njezin je uvjet u izvanjski vođenome navikavanju mladih na samosvladavanje (samostegu), na to da u sebi pobijede ono prirodno – kultiviranjem (pa civiliziranjem i moraliziranjem).

Svake jeseni zato u školama diljem svijeta započinje novi ciklus koloniziranja (malih) divljaka u ime (prosvijećeno pripravljenih, a – najčešće – državno izvedenih) „neupitnih vrijednosti“. Srećom, danas se to više ne događa uporabom šibe (iako u priručniku za provedbu Zdravstvenoga odgoja glupo tvrde da „nasilja nikada nije bilo više nego danas“). No, autoritet se i dalje nameće.

Stegom zadani model učenja u školi usporediv je s urbanom legendom o zlovoljnome podoficiru JNA koji u okviru MPV (Moralno političkoga vaspitanja) obrazuje (i „obrazuje“) regrute različitih razina naobrazbe, uključujući i one doslovce nepismene. Vrhunac njegove pedagogije iskazuje se, svaki puta iznova, kada – neukima šokantno – tumači da se Zemlja zapravo okreće oko Sunca. Da bi dodatno šokirao nevježe, uvijek završava podignuta glasa: „Tko ne povjeruje, dobit će tri dana zatvora – a ima i drugih dokaza!“. U školi je formula tek neznatno izmijenjena: tko ne odgovara kako je zadano, dobit će jedinicu (o dokazima se jedva i govori, a uglavnom ih se ne pamti). Rastući broj ravnozemljaša i u najrazvijenijim zemljama svijeta dostatno pokazuje (ne)uvjerljivost ovoga komunikacijskog modela.

Gubitak autoriteta znanosti

Moralni napredak postiže se, paralelno, „nadilaženjem radikalnoga zla“, koje je, za Kanta „prirodno nagnuće“, a iskazuje se voljom za djelovanjem prvenstveno vođenom samoljubljem. To zlo, dakle, nije tek suprotnost dobru, lišenost (steresis, privatio) savršenstva, kako to vidi teologijska tradicija, pa ga se ne može olako eliminirati, nego tek stalnim nastojanjem na ovladavanju prirode u individui i nad njom (usp. Rawlsovu interpretaciju, „Lectures on the History of Moral Philosophy“). Smrtonosnoga vraga treba, ukratko, držati u boci („Devil in the Bottle“, T.G. Sheppard/W.N. Browder).

Suvremeni svijet bilježi i rapidni gubitak autoriteta znanosti, kako zbog općega ruiniranja autoriteta, tako i zbog unutarznanstvenih procesa relativiranja naslijeđenih istina (usp., tekst iz ove serije, „VOX“, 22. 7. 2022.). Mladalačka subkultura, koja je dugo bila zanemarivana, pa promatrana kao neka vrst prolazne mladalačke infekcije, tek se je sa šezdesetosmaškim gibanjem (odnosno reakcijom na nj) uspjela probiti do razine široke, pa i transgeneracijske, tzv. postmoderne prihvaćenosti. Njezina je temeljna značajka u ovome kontekstu – pobuna protiv super-ega, a rečena je kulturna, pa onda i obrazovna prihvaćenost izvorno zamišljeno osporavanje postojećega učinila dijelom službenoga kulturnog pogona čime je, dakako, izgubljen izvorni prevratni naboj.

U naličju ovoga procesa škola je u mnogome izgubila utemeljenje u autoritetu znanosti; ostaje, čini se, tek prazna ljuštura stegovne ustanove. Na mjesto neupitnoga autoriteta Znanja iz kojega je proizlazila obrazovna stega, dospijeva hibridna situacija u kojoj autoritet Ustanove proizlazi iz stegovnih ovlaštenja. Sažeto: oslanjanje na stegu oštetilo je autoritet uma mnogo više no što je on pomogao održavanju stege.

Okretanje osjećajima

U takvoj situaciji reduktivni kantovski model obuzdavanja bjelodano dospijeva u nerazrješive poteškoće kod sve većega broja polaznik(c)a različitih škola. Razloga za povjerenje u umnost nema – pogledom na prošlost (ili na roditeljsko društvo) to je već dugo eklatantno, pa su mnogi sve bliži „pucanju po šavovima“ (pri čemu reklamno preporučena vitaminska intervencija nerijetko ne pomaže).

Pokolj u školi „Vladislav Ribnikar“ označio je, poslije dva i pol stoljeća, povod za mnogo neugodnije (naime: društveno) buđenje iz postkantovskoga kunjanja. I, možda, dijelom reaktualizirao Humea, koji ipak nije imao samo funkciju filozofske budilice. Nosiva je pritom njegova teza (iz „Rasprave o ljudskoj prirodi“): „Um jest, i treba biti, jedino rob strasti“. Dopušteno je ovdje ostaviti humeovski misaoni konstrukt po strani, jer se radi, kao i kod Kanta, o prevođenju filozofema.

Okretanje osjećajima (termin odgovara onome što je Hume nazivao strastima) moglo bi, možda, postići dvoje; rasterećenje uma obvezanosti obrazovnoj stezi i, što je bitno, oslobađanje (barem) mladih od pritiska na samoovladavanje (automanipulaciju), dakle: od toga da žive pod pritiskom naloga da, u svemu, budu drugo no što bi da budu.

Ne znači to pop-psihologizirano adresiranje učenika(c)a ovještalim frazama tipa: „Tko bi danas nešto podijelio s ostalima?“ (koje kod mnogih zapravo množe užas prisilnoga stripteasea na najdubljoj razini). Nego, mnogo prije, ozbiljno individualiziranje u školi, jer osjećaji naprosto nisu podložni umstvenome poopćavanju. A to znači i manji vanjski i unutrašnji pritisak na pojedinc(k)e, pa i manje opasnosti od pucanja (u svakome pogledu).

Etika dužnosti po kojoj je Kant poznat korelira se, na drugoj razini, s djelovanjem iz nagnuća, s emocionalnom inklinacijom. Za poopćavanje na bazi uma bit će vremena kada/ako individualizirani subjekti budu sustavno priznati (i) u školi. Prije toga nije na domet spustiti ambiciju, te se, umjesto moraliziranja kao cilja školovanja, zadržati na legaliziranju, iz nagnuća.


Žarko Puhovski

Tekst je objavljen u Vox Academiae, posebnom prilogu Novog lista za visoko obrazovanje, znanost i umjetnost, br. 64, 26. svibnja 2023. Prometej ga objavljuje u suradnji s autorom.


Drugi tekstovi Žarka Puhovskog iz ove serije:

O naravi nasilja

Dojam i pojam

Fašizam – početak i svršetak

Zločinačka ćudorednost i politički moral

Izvor fotografije: Prometej.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close