A-SDA u Visokom spašava vakufsku imovinu od otimačine
Visočka SDA, koja nije samo interesima podijeljena, već duboko polarizirana u dva zaraćena tabora, iznijela je na površinu sve ogavnosti koje jedna politička partija može nositi.
Na posljednjoj sjednici OV Visoko bili smo svjedoci pokušaja legaliziranja otimačine vakufske imovine na „Tabhani“, koja je Rješenjem komisije za nacionalizaciju br: 2/59 od 25.11.1959.godine nacionalizovana od strane tadašnjih naradnih vlasti, i na taj način postala društvena svojina. Predmetna nekretnina je Rješenjem iz 1998. godine od strane nadležne općinske službe vraćena Medžlisu IZ Visoko na privremeno korištenje do donošenja Zakona o restituciji. Tačka dnevnog reda na kojoj je trebalo raspravljati o uklanjanju navedenog objekta, a radi izgradnje „trga žrtava genocida u Srebrenici” stidno je skinuta s dnevnog reda OV Visoko zahvaljujući prije svega lobiranju vijećnika iz A-SDA koji su blagovremeno obavijestili Medžlis IZ o pokušajima uklanjanja spomenute vakufske parcele.
Pitamo se: Da li je logično da A-SDA koja se bori za vakufsku imovinu u isto vrijeme, kako to pojedini plaćenici klerikalisti i cyber-probisvijeti govore, glasa protiv vjeronauke? Naravno da nije!
SDA-ova klerikalna mašinerija je uveliko poznata po zamjeni teza. Naime, vijećnici A-SDA su bili SUZDRŽANI, a ne protiv odluke zbog mnoštva nejasnoća i administrativno-pravnih propusta koji su se vezali za odluku o obnovi visočkog obdaništa. Istina je da je dio vijećnika visočke SDA također bio suzdržan, ali tome nije prethodio nikakav partnerski ili koalicioni dogovor ove dvije stranke. A-SDA, jednostavno, ima svoju političku metodologiju po kojoj se formiraju, izlažu i izglasavaju odluke, a one koje ne zadovolje te standarde, nisu, niti će dobiti podršku.
Zlonamjernici iz drugog tabora visočke SDA jedva su dočekali da se obračunaju s drugim taborom i njemu prislone sve ostale koji nisu podržali spornu odluke, te tako zamijene teze i na vatru doliju ulje usmjerivši administrativno-tehničku problematiku sporne odluke na pitanje vjeronauke u predškolskim ustanovama. Time je vjeronauka, na krajnje nekorektan i prljav način, tendenciozno zloupotrijebljena s ciljem provociranja emocija vjerničke populacije i dezaviusanja javnosti.
Za to su angažirali i pojedine profesore vjeronauke koji su polomili svoja pera da nas ubijede u već ono što dobro znamo kao svoja prava i obaveze.
U ovom slučaju najteže nam pada to što su strani dobronamjerni investitori postali žrtve pojedinaca, koji uvezivajući se sa kontraverznim političkim krugovima, i naravno zloupotrebljavajući vjeru i vjeronauku, žurno nastoje zadovoljiti nezasite apetite svojih političkih nalogodavaca koji će ih od sebe odbaciti čim nestane materijalnih interesa.
Bukić Mirza
