Amir VRCA: Hajmo do Travnika na ćevape, a usput i fakultet da završimo…

Čest sam svjedok raznih zanimljivih priča, uspomena, anegdota, pa samim tim i atmosfere koja je vladala 70-tih I 80-tih godina prošlog stoljeĆa u glavnom našem gradu. Naime, roditelji, stariji poznanici, profesori, radnici, gotovo većina današnjeg građanstva sa sjetom se prisjeća tih „lijepih i bezbrižnih vremena“, svog odrastanja i sazrijevanja, tog doba nadrealista, vučka, dugmeta, čudnih frizura i stilova, sloge, prijateljstva, „bratstva i jedinstva“.

Priznati ću, najčeše me obuzme zavist slušajući sve to, zavist pomiješana sa tugom što i sam nisam odrastao u takvom okruženju, gdje je Sarajevo bio kulutrni centar bivše nam države, gdje je omladina bila koliko-toliko bezbrižna, opuštena, prijateljski raspoložena, složna, zaigrana, ali isto tako i napredna, samosvjesna i zrela, jer, podsjetimo, ista je stala u odbranu svojih domova i zavičaja kada je najviše trebalo.

Međutim, na kraju te emocije zavisti i tuge, preplavi bijes… Srdžba, ne zato što moja generacija ne predstavlja ni blijedu kopiju prethodnih, nego što je njihova potpuna suprotnost pregažena nacionalizmom, kapitalizmom, mržnjom, licemjerstvom, nemoralom, nehumanošću, letargijom, lažnim sjajem, a naposlijetku i svim pogrešnim, poremećenim vrijednostima, da ne bismo sada išli sa nabrajenjem u nedogled.

Da se razumijemo, nije ovo nikakva jugonostalgična žalopojka nad prošlim vremenima. Uostalom, nisam ih ni doživio, zašto brinuti o njima… Ovo je najzad jedno poređenje sa trenutnim, prvenstveno jedan nezahvalni pokušaj da se odgovori na naizgled jednostavno pitanje – šta se tačno desilo sa sarajevskom omladinom, sarajevskim studentima, budućim intelektualcima, ako hoćete i sarajevskim građanstvom, odnosno kuda pomenuta kategorija stanovništva ide, čime se bavi, kako troši svoje slobodno vrijeme, kako se nosi sa svakodnevnim problemima, obavezama, kakva joj je svijest? Najzad, kakva je njena trenutna socijalna dijagnoza?!

Ako tražite konkretan, efikasan i trenutan odgovor, po mom skromnom mišljenju, a ovdje bih i svoju ličnost uključio, da vam pravo kažem, vjerovatno na prvi pogled – NIKAKVA !

Pa krenimo redom… Šta očekivati od omladine kojoj je većina dnevnog, pa i noćnog vremena ispunjena dangubljenjem, buljeći u ekrane najrazličitijih veličina i vrsta, šupljiranjem i razmjenjivanjem malog miliona što značajnih, što bezvrijednih komentara, slika, lajkova, linkova, informacija u nezaustavnoj potrazi za odobrenjem od strane drugih na tim silnim društvenim mrežama?!

Od omladine koja je, nažalost, svjesno ili ne, uplovila u taj popularni virtualni svijet brzinom svjetlosti, u svijet gdje su krajnje granice privatnosti i intimnosti odavno prevaziđene, koji proizvodi raznorazne trendove, u kojem svako može biti šta poželi, osim onoga što stvarno jeste?! Omladina se tu ne samo ustalila i organizovala, već duboko zakoračila i našla svoju dnevnu dozu utopije.

Vjerovatno kao i ti silni izlasci vikendima i radnim danima, koji se većinom svode na masovno točenje i uživanje u hektolitrima najomiljenijih alkoholnih pića do besvijesti, nezaobilazno padanje u trans pred zvucima i lirikom naširiko poznatoj turbo folk muzici, cica, maca, seka, peka… Jer, nažalost, 80% kafana i tzv. klubova kad tad ne može odoljeti silnoj zaradi koje nose te naizged bezazlene melodije i tekstovi koji u čovjeku bude najniže vrijednosti i pobude.

(Najnoviji primjer bio bi pokušaj skrnavljenja svojevremenog hrama pop rock sarajevske škole – Doma mladih, mnoge je čudilo da su i njega pokušali kontaminirati, no odavno sam shvatio da me ništa ne smije iznenaditi u ovom društvu.)

A ispred istih klubova, i kafića, ali i ulicama koje vode do njih, nepropisno parkirani najrazličitiji, za prosječnog građanina veoma luksuzni limeni ljubimci, većinom omladine koja ih je, naravno, krvavo zaradila, jer pobogu živimo u tako uspješnom i naprednom društvu, zar ikoga može da čudi činjenica tolikog broja uspješnih mladih ljudi?!? Mene nije čudio komentar dvoje stranaca koji su jedne ljetne subotnje večeri prošle godine sugerisali kako imaju osjećaj da su na Beverly Hills-u, a ne u jednoj od najsiromašnijih država Evrope. Hvala bogu, pa im iluzija nije dugo trajala, jer vjerujem da su već sljedećeg jutra primijetili sav raskoš i sjaj našeg grada, ugledavši pozamašni red pred Narodnom kuhinjom u istom dijelu grada, a vjerovatno sljedećih dana i nezaobilaznu armiju nesretnih ljudi koji svoje jednodnevne obroke često traže u gradskim kontejnerima.

Ništa čudno, rekli bi, sami smo odavno naviknuti na činjenicu potpunog kontrasta cjelokupnog bosanskohercegovačkog društva, na izumiranje srednje klase, na podjelu onih koji jedva preživljavaju mukotrpno pokušavajući na kraju dana svojim potomcima obezbijediti dostojan  obrok, a o npr. naknadi u redovnom roku za njihovo školovanje da ne govorim, jer to već predstavlja misaonu radnju, koja se kosi sa naučnom fantastikom, i onih drugih, pripadnika popularnog plemena – „skorojević“ koji bahato troše enormne iznose novca obezbjeđujući svojim potomcima najrazličitije luksuze i povlastice, polu-profesionalne privatne univerzitete koji u ovom poremećenom tranzicijskom društvu niču kao pečurke poslije kiše (odavno kruži vic u sarajevskoj raji: „Hajmo do Travnika na ćevape, a usput i fakultet da završimo“), pokušavajući valjda na taj način izliječiti kompleks manje vrijednosti od kojeg će nažalost vječito bolovati bez obzira na provedeno vrijeme u urbanoj sredini, docnije sarajevskom asfaltu.

Također šta očekivati od omladine kojoj je pristup i uživanje u jeftinim narkoticima lahko ostvarivo, široko dostupno, što je poražavajuće i popularano. Kako i ne bi bilo, sve je veći broj njihovih vršnjaka, poznanika, koji se opredjeljuju da iste distribuiraju i da se bave ostalim krimalnim aktivnostima koji donose laku i brzu zaradu, jer poučeni iskustvom ne očekuju ništa od zajednice, vlade, države, a i svakog dana pronalaze uzore u onima koji upravljalju i odlučuju za ovo društvo, ona odbojna lica koja svakog dana posmatramo na malim ekranima dok nam sole pamet sjedeći u svojim udobnim foteljama, idući logikom ako oni mogu, što i drugi ne bi, svakako im je prazan stomak, a linija manjeg otpora je većini nažalost uvijek prihvatljivija.

S druge strane, većina pripadnica ljepšeg pola ima sopstveni način izlaska iz proklete vukojebine, trajnog bijega od socijalnih nemira, jer zašto se truditi, učiti, raditi i ostvariti nešto svojim sposobnostima, kada se tobože može, uz malo sreće, u onim istim kafanama i klubovima upecati neka krupna riba, uploviti u porodicu nekog ratnog profitera, konačno sjesti u one tako željene automobile parkirane ispred, držati najnovije smartphone-e u ruci i glumiti novopečenu sarajevsku gospodu; ta ni oni nisu ništa stekli radom, a žive sasvim pristojno, odnosno nepristojno za ukus mnogih i u odnosu na prosjek.

Ostatak vremena ta ista omladina obasuta je raznim nakaradnim emisijama i portalima koji ogromni medijski prostor obezbjeđuju kojekakvim spodobama, probisvijetu, samoprozvanim managerima, stručnjacima na raznim poljima, trendseterima,  manekenima i divama, „uspjesnim poduzetnicima“, raznim „multitalentima“, kvazi intelektualcima, na kraju krajeva, koji bi u normalnom društvu bili predmet izopćenja i ismijavanja, ali ne, kod nas im je omogućen besplatan marketing,  prilika da uopšte utječu na nečiju svijest, na nečije mišljenje.

Ne mogu da se prisjetim kada su zadnji put novinske ili portalske, odnosno elektornske stupce punile pozitivne vijesti… Nedavno su naši inovatori nagrađeni sa par medalja u Seulu, međutim sve je to preneseno skromno, potajno, šturo, kao da je riječ o nečemu čega bi se trebali stiditi, dok su crna hronika i zaglupljujući tračevi o nepostojećem jet set-u u Sarajevu uvijek omiljeno štivo i glavna tema.

No, ovakvo stanje je vjerovatno i cilj vladajuće elite, da, onih istih glavonja koje neprestano gledamo na televiziji i pratimo u medijima kako se godinama dogovaraju o jednostavnim, vječito nepromijenjenim pitanjima, koji nadasve zaslužuju mnošto zlatnih kipića za fantastičnu glumu, ali i režiju ove naše tmurne stvarnosti, koji diktiraju tokove naših zivota iz dana u dan, a koji se ustvari samo na prvi pogled razilaze, ne slažu i svađaju oko svojih ideala i mišljenja, a zapravo svi do jednog, nakon silaska sa bina i pozorinca i nakon gašenja kamera, su ništa drugo do dobri prijatelji i poslovni partneri, jer veoma su slični bez obzira kojem narodu ili vjeri pripadali, dobro se slažu, imaju iste osobine i teže samo jednom cilju, a to je MATERIJALIZAMU za sebe i svoje najbliže, a nama prodaju priču o nemogućem suživotu i savjete dijeleći nas, sada već tradicionalno, u nacionalne torove.

Oni su svjesni da je omladina u škripcu, ma kakvom škripcu, da je na već na dnu ranije pomenutog bunara i da se lagodno i samouvjereno valja po njemu, bez pomisli da ide ka boljem.

Njihovom politikom, općim stanjem u društvu, sviješću i mišljenju samog naroda, svi iole obrazovani i intelektualno sposobni građani su marginalizirani, a vrijedni, aktivni pojedinci među omladinom i studentima pogotovo.

Pa znaju i oni odakle im prijeti najveća opasnost, znaju i oni koji su to tačno pokretači građanskog bunta kroz historiju. Pa i danas širom svijeta, ali i regiona (najnoviji primjer Slovenija) bjesne protesti, nezadovoljstva, ustanci upravo mladih ljudi, no samo izgleda kod nas, gdje bi to najviše trebalo, ti mladi ljudi imaju, očigledno, pametnijeg posla. Mnogi su i svedeni na pitanje svog opstanka, preživljavanja, decenijski staž doštizu na svojim fakultetima, dok su usput jeftina radna snaga, sto opet odgovara vladajućim klasama i krugovima oko njih, koji mlade, kako već spomenuh, pune raznim glupostima. „Hljeba i igara“ – kako davno nekad neko pametan reče.

Da nije sve sivo pokazuju rijetki vjesnici proljeća u ovoj hladnoj depresivnoj zimi koja traje evo dvije decenije, tu i tamo pojavi se poneka akcija, organizacija, humani gest koji nas sve oraspoloži, vrati osmijeh na lice i koji nas podsjeti na ljudskost, pa i poneki protest, doduše skromno i slabo ispraćen i popunjen više starijim aktivistima, buntovnicima, odnosno penzionerima, nego omladinom.

I tako, na kraju sagledavši sve i sudeći po staroj poznatoj izreci da na mladima svijet ostaje, nastavimo li ovako bojim se da neće imati na čemu ostati. I ono moje spomenuto pitanje i odgovor sa početka teksta, sada pojašnjeni, dobili su značaj, ali to najzad nikako nije bila poenta, odnosno cilj ovog pisanja.

Poenta je, vjerovatno, da nakon svake kiše izlazi sunce… Poenta je nadati se, ne pokleknuti duhom, jer nekad negdje davno pročitah da je jedino duh ono što ti nikad ne mogu oduzeti, a ja se  nadam da će ovaj tekst bar nekoga pokrenuti, probuditi, natjerati da djeluje, a ne dovijeka dozvoljavati raznim drugim nedostojnicima, koji su preuzeli ovo društvo i u njemu se udomaćili, da predstavljaju i čine većinu, i ne ostavljati za sutra svoje dužnosti i obaveze baveći se trivijalnim dnevnim aktivnostima, tačnije bijegom od stvarnosti.

Jer nije problem “u njima, tamo nekima što diktiraju i upravljaju ovim društvom”, problem je u NAMA, u našoj SVIJESTI, MIŠLJENJU, PERCEPCIJI… Ali, problemi naposlijetku i postoje da bivaju riješeni, zar ne?!?

BLOG POGLED/ O BH. STUDENTIMA I SARAJEVSKOJ OMLADINI: Hajmo do Travnika na ćevape, a usput i fakultet da završimo…

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close