-TopSLIDEKulturaVisoko

Tvrtko I, prvi bosanski kralj umro je 10.03.1391.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić (1338 – 1391)

 

Tvrtko I. „Kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Hlmsci Zemli, Zapadnim Stranam, Dolnim Krajem, Usori, Soli, Podrinju i k tomu“.

Tvrtko I Kotromanić (1338 – 1391) je vladao u dva navrata:

– kao bosanski ban od 1353-1377;
– kao bosanski kralj od 1377-1391;

Dana 26. oktobra 1377. je 28-godišnji sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, nećak Stjepana II. Kotromanića, bosanski ban Tvrtko I Kotromanić, krunisan za kralja Bosne. Na dan krunisanja Bosna je postala nezavisna kraljevina, a titula u pomen novoga kralja zabilježena je i sačuvana u svečanoj povelji napisanoj 10. aprila 1378. u Žrnovnici. Povelja je iste godine 17. aprila potvrđena u Trstivnici i glasi: „Kralj Srbljem i Bosni i Primorju i Zapadnim stranam“.

Svoju vladavinu novi kralj je obilježio kovanjem 24-karatnog zlatnika teškog 16 grama,  s lavom kao simbolom kraljevske moći na aversu, te krunom i bezbroj ljiljana na reversu. Zlatnik prečnika 4 cm, pun simbolike vladara, bio je jedinstven po ljepoti i izgledu svoga vremena. Bosansko bogatstvo u zlatu i srebru, odjeći i darovima, nije ostalo nezapaženo diljem Evrope.

Bosanski novac, zlatnik Tvrtka I, avers i revers

Dugo vremena vladaju poluglasine i nejasnoće i svako je zbog njegove veličine želio dio Tvrtkovog sjaja. Posebno izraženu pažnju i želju imale su susjedne zemlje Bosne u kojima su u to vrijeme vladale velike neprilike, uključujući probleme vladavine, samostalnosti i opstanka. Gašenjem loze Nemanjića Srbija ostaje bez nasljedstva, tako da dijelom iz praktičnih a dijelom iz juridističko-dinastičkih razloga, nakon prodora i pripajanja  južnih krajeva – dijelova današnje Crne Gore do Kotora i Sandžaka, Tvrtko I postaje kralj Srbljem. To će biti uneseno i u naslovu jedne od titula ovog velikog bosanskog vladara, “Kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju“. Nakon što se Tvrtko I oženio ugarskom princezom Dorotejom, kćerkom bugarskog cara Sracimira, Bosna postaje ugledom i uzorom svekolikog sjaja na evropskim turnirima i dvorovima.

“Kada je sultan Murat napao Srbiju, tadašnji knez Lazar moli kralja Tvrtka da mu pomogne. Tvrtko I je poslao vojsku na čelu sa vojvodom Vlatkom Vukovićem Kosačom koji je učestvovao u toj bici. Treba istaći da je samo bosanska vojska na lijevom krilu odnijela pobjedu na Bajazitovom vojskom”, kazao je prof. dr. Imamović.[1]

Poslije bitke na Kosovu Tvrtko, kao pobjednik, pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik i ostrva Brač, Hvar i Korčula. U intitulaciji se nakon toga naziva „Kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja“.

Dugo vremena vlada uvjerenje da se Tvrtko krunisao u manastiru Mileševa u Polimlju i da ga je tamo krunisao tamnošnji mileševski mitropolit. Utvrđeno je da Mileševa u vrijeme Tvrtkovog krunisanja nije bila mitropollija. Mitropolit srpskog manastira Mileševe zasvjedočen je tek 1466. Uskoro će uslijediti nova naučna otkrića i odgovori na mnoga pitanja koja su mučila naučnike i javnost.

Ključni odgovori za kojima se tragalo bila su vezana za:

  1. Mjesto krunisanja
  2. Koja crkvena osoba je krunisala bana Tvrtka
  3. Porijeklo bosanske krune
  4. Karakter heraldičkih promjena na bosanskm grbu nakon Tvrtkova proglašenja za kralja

Problem mjesta krunisanja nastaje zamjenom bosanskog lokaliteta Mili (Arnautovići) sa srpsko-pravoslavnim lokalitetom u Mileševu.[2]  Obzirom da se bosanska biskupija tada nalazila u Đakovu u Ugarskoj, na osnovu pisanih navoda Mavra Orbina „Kraljevstvo Slovena“, izgubilo se iz vida ono što je autor potcrtao par stranica prije, da je ban Stjepan II Kotromanić bio pokopan „u crkvi Male braće, naime, u crkvi Sv. Nikole u Mileševu u Bosni, koju je on za svoga života podigao“, utvrđeno je da Tvrtka nije krunisao ni obližnji dabarski mitropolit, već da se radi o crkvi u Milima (današnji Arnautovići) na području kraljevskog grada Visokog u Bosni i Hercegovini. U potrazi za rješenjem pitanja „ko je mogao krunisati bosanskog vladara“, većina historičara je istog mišljenja da je kralja Tvrtka I krunisao Djed Crkve bosanske.[3] Iz ovog perioda pripadnost sačuvanih kodeksa Crkvi bosanskoj je očita.

Izjednačavanje Mila s Mileševom prisutno je i kod drugih autora, ali uvijek u kontekstu koji ne ostavlja sumnju da se ovo mjesto nalazilo u Bosni. Davno prije Orbinija u franjevačkom Martirologiju pod 1369. godinom zabilježena je smrt blaženoga Ivana iz Aragonije u samostanu „de Milesevo in Bosna“.[4]


MILI-ARNAUTOVIĆI-VISOKO

Bosanski biskup F. Baličević, Orbinijev suvremenik, piše 1600. “U Visokomu, mojoj domovini… samostan i crkva sv. Nikole, koja se zove kraljevska kapela, lijepa je, iako ne odviše velika“.[5]  Slično govori i Vinjalić, dok je fra J. Jakošić u analima iz 1740. precizno raščlanio genezu pojma: S. Nicolaus Milosevo, alias Milo, nunc Visoki. Na ovom tragu bio je i fra F. Lastrić (1776.). Kada se zna da je grobna i krunidbena crkva Kotromanića u Milama, u kojoj je osim bana Stjepana II. najvjerojatnije ukopan i kralj Tvrtko I, zasvjedočena arheološkim nalazima, ne preostaje drugo nego zaključiti da se prvi bosanski kralj okrunio u ovom mjestu.

Da se iza mileševskog mitropolita M. Orbinija krije metropolit (episkop) Crkve bosanske, a iza mileševskih monaha bosanski krstjani, upućuje njegova terminologija koja korespondira s iskazima suvremenih izvora; on pripovijeda o monasima jereticima koji su stanovali u manastirima čijega opata su zvali djed, a priora strojnik.[6]  Kako je mjesto okrunjenja u srpsko-pravoslavnoj Mileševi prekriženo i kako kruna nije mogla biti poslata iz Srbije, a u Bosni nije bila uspostavljena Srpska pravoslavna crkva – što tada i ne bi naišlo na odobrenje bosanskih krstjana, suvišno je isticati da Trvrtko I nije bio njen član i da ga je uz blagoslov okrunio djed Crkve bosanske, za što je on i u svakom pogledu imao ingerencije.

Stil i retorika Tvrtkove povelje govori da on, kao i u slučaju njegovog prethodnika bana Stjepana II, nastupa u ulozi vladara samodršca uz afirmaciju novog koncepta legitimiranja vlasti.

Nakon što je određeno mjesto krunisanja, porijeklo krune i lica koje je krunisalo Tvrtka I, ostalo je da se odredi „karakter heraldičkih promjena.

Karakter heraldičkih promjena, podrazumijevajući promjene na bosanskom grbu i kruni, treba tumačiti novom koncepcijom bosanske krune koja je odjednom obuhvaćala dvije države: Bosnu i Srbiju.[7] „Povijesna prava srpskih vladara, primjerice u Kotoru i Primorju, u novoj političkoj konstelaciji prelaze na kralja Tvrtka I; ovu važnu činjenicu on nije propustio naglasiti prilikom dodjeljivanja trgovačkih povlastica Mlečanima u Kotoru 23.VIII 1385.[8] Promjene proizilaze iz prava, karaktera i nimalo jednostavnih odnosa sa Srbijom i Ugarskom koje su tokom dinastijske krize kupovale Tvrtkovu naklonost, čineći mu ustupke normalne za vrijeme u kojem su se događale.

Bosanski kralj Tvrtko I, po muškoj lozi nije bio ni srpski, niti hrvatski, iako ga svi s neskrivenom simpatijom svojataju. On nije potomak Nemanjića, iako mu je baka bila od te dinastije. Za vrijeme njegove vladavine vojne, političke i ekonomske prilike, kao i cijela Bosna, doživljavaju svoj najveći procvat i blagostanje kojima galopom u susret dolaze teška vremena. Iznenadna smrt 53-godišnjeg kralja, 10. marta 1391. godine, ostaviće ogromnu prazninu, a na njegovo mjesto dolazi njegov nećak Stjepan Dabiša, koji će – nakon kratke vladavine i gubitka vladavine nad Hrvatskom i Dalmacijom – svoj mir naći nedaleko od kraljevskog stolnog grada Bobovca, u Kraljevoj Sutjesci. Tvrtko I je sahranjen u Crkvi sv. Nikole u naselju Mile kod Visokog.

Piše: Hamdo Čamo

VEZANI TEKSTOVI: BOSANSKA DINASTIJA KOTROMANIĆA

______________________

BIBLIOGRAFIJA:

[1] Prof. dr. Enver Imamović, FENA, Intervju, 17.7.2008. 

[2] Dubravko Lovrenović – Proglašenje Bosne kraljevstvom 1377. Modificirani dio rukopisa doktorske disertacije Ugarska i Bosna (1387..1463.) prijavljene na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. 

[3] Orbini, 1968., 151. Tezu o Tvrtkovu okrunjenju u srpsko-pravoslavnom manastiru Mileševi zastupali su: Schimek, 1787., 85.; Jukić, 1851., 105., premda je jasno razlikovao ”Mileševu… na rieci Bosni”, od”Mileševa… gdje je bio pokopan sv. Sava Nemanjić.” Fesslerr, II, 1869., 157.; Majkov, 1876.,190.-191., nap. 281.; V. Klai}, 1882. (1990.), 155.-157.; II, 1899. (1972.),200.-201.; Knežević, 1884., 6.; Rački, 1890., 148.; Jelenić, 1906., 18.; Šišić, 1916. (1975.), 218.; Jireček, 1923., 85.; Ćorović, 1925., 40.-42., 1935., 40.;1940., 304.; Dinić, 1932., 135.; 1955.a, 34.; Solovjev, 1933., 85.-86.; Radojčić, 1948., 10., 81.; Mandić, 1962., 76.; Ćirković, 1964.a, 137. (”možda u manastiru Mileševu”); 1964., 351., eksplicitno tvrdi da je prema ”jednodušnom” mišljenju istraživača okrunjenje obavljeno na Mitrovdan 26. X. 1377.u Mileševi, 1991., 8.; Mihaljčić, 1989., 241., ne govori eksplicitno o Mileševi, ali usvaja Dinićevu argumentaciju; N. Klaić, 1989., 325.; Nilević, 1990.,46., balansirajući uglavnom se priklanja Ćirkovićevu stavu (1964. i 1964. a).

[4] Anđelić, 1979., 234.

[5] Mandić, 1967., 76.

[6] Orbini, 1968., 146. Tačnost njegovih zapažanja potvrđuje činjenica da Orbini jasno razlučuje jeretike čije se učenje protivilo i grčkom i latinskom, od franjevaca koji su privukli sebi cijelu Bosnu, u kojoj su, pomoću onih koji su primali rimsku vjeru, podigli mnogo velikih i malih manastira. Orbini, 1968., 144.-145.

[7] Ćirković, 1964., 343.

[8] “Civitas predecessorum nostrorum Catharensis feliciter ad manus nostre maiestatis perpetualiter pervenit.” Listine, IV., 221.; Ćirković, 1964., 348.

https://hamdocamo.wordpress.com/

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close