Šatro demokratija – raj za ekstremiste

Razočarenje demokratijom na post-YU prostorima postalo je opšte mesto, ali ono nije posledica, već upravo suprotno – uzrok ekspanzije ekstremnih ideologija.

„Vođe najvećih vehabijskih zajednica u BiH održali su u ponedjeljak uveče predavanje na temu ’Savršenstvo šerijata – pogubnost demokratije’. U prepunoj kristalnoj dvorani hotela Tuzla smjenjivali su se govornici. Tek nekoliko desetina neistomišljenika protestovalo je ispred hotela“.

(Radio Slobodna Evropa, 26.2.2013.)

Akcenat je, dakle, na „prepunoj dvorani“, sa jedne, i „tek nekoliko desetina neistomišljenika“, sa druge strane. Iz toga bi valjda trebalo izvući zaključak da je Bosna u opasnosti od širenja radikalnog islamizma. Istina je da ukupna društvena klima u BiH predstavlja plodno tlo za ekstremizme raznih vrsta, ali je pogrešno da se baš toliki fokus baca samo na vehabije; među kojima – bar relevatni stručnjaci tako kažu – nisu svi teroristi, ni aktuelni ni potencijalni, već postoji i dobar deo miroljubivih pojedinaca koji se nasilju protive, ili u najmanju ruku nisu spremni da mu lično pribegnu. To što sama ideologija vehabizma izgleda ekstremno kad je uporedimo sa našim modernim, sekularno-zapadnim standardima ne znači da su svi njeni sledbenici obavezno i nasilni. Premda nemali broj njih to, dokazano, jesu.

Ne kažem da trend porasta islamskog radikalizma, uključujući i vehabizam, ne treba da nas brine. Naprotiv, treba itekako. Ali ništa više nego što bi trebalo da nas brinu i ostali ovde prisutni ekstremizmi, a naročito oni sa religijskom pozadinom. Ništa vehabije i ostali muslimanski radikali nisu opasniji od četničko-pravoslavnih srpskih, ili ustašonostalgičnih hrvatskih talibana – huligana. Među vehabijama, kako rekoh, ima i mirnih ljudi, bez obzira što generalno ostavljaju utisak čudaka. Što za ove druge – nemuslimanske – domaće ekstremiste ne bih baš smeo da tvrdim.

Mislim da je za naše prilike druga polovina naziva predavanja koje su vođe vehabija održale u Tuzli, a koja glasi „pogubnost demokratije“, daleko značajnija nego prva („savršenstvo šerijata“). I ne samo značajnija, nego i simptomatičnija. Nije problem u demokratiji per se; problem je u ovoj konkretnoj vrsti (šatro)demokratije kakva je na snazi kod nas. Ni vehabije, kao ni ostali ovdašnji ekstremisti svih etničkih i verskih boja, nisu jedini koji danas dele utisak o pogubnosti demokratije. I mnogi sasvim obični ljudi, koji uopšte i ne razmišljaju o bilo kakvim ideologijama, religijama i sličnim zamajotinama, već isključivo gledaju kako da sebi i svojim porodicama obezbede pristojnu egzistenciju u svakodnevnom životu, takođe su užasno ogorčeni na demokratski poredak u kojem žive.

Ali tim ljudima, i pored svog nezadovoljstva koje osećaju, ni na kraj pameti ne pada da se pridružuju bilo kakvim ekstremistima, kamoli da zazivaju kojekakve šerijatske zakone. Oni se samo sa setom prisećaju one „grozne jugokomunjarske dikature“, pošto im ona, potpuno logično, u poređenju sa ovom fasadnom demopartokratijom izgleda kao pravi raj na zemlji.

Razočarenje demokratijom na post-YU prostorima postalo je opšte mesto, ali ono nije posledica, već upravo suprotno – uzrok ekspanzije ekstremnih ideologija, pa tako i vehabizma. Bosna po tom pitanju nije nikakav izuzetak u odnosu na svoje susede. Ona je samo u posebno teškoj situaciji iz razloga koji su jako dobro poznati: preživela je najrazorniji i najmonstruozniji rat koji se na evropskom tlu u novijoj istoriji dogodio, a čije rane, umesto da zaceljuju, sistematski bivaju dodatno produbljivane, čemu se kraj nikako ne nazire. U tom kontekstu posebno upozoravajuće deluju saznanja o količini nelegalnog naoružanja, mahom zaostalog iz rata, u rukama privatnih lica, među kojima je dosta kriminalaca, ali i onih čija je psihička stabilnost, usled ratnih i poratnih trauma, u međuvrmenu ozbiljno narušena.

Da nevolja bude veća, u ova globalno smutna vremena demokratiju počinju da dovode u pitanje čak i građani najrazvijenijih evropskih zemalja, čija je demokratska tradicija neuporedivo duža i bogatija nego naša, a o kvalitetu života da ne govorimo. Ekstremizam, i desni i levi, sve više jača i u najprosperitetnijim društvima Zapadne Evrope, gde kriza još uvek nije uzela previše maha, a šta tek reći za one na periferiji (u Grčkoj, na primer, čak oko 40 procenata policije podržava neonacističku „Zlatnu zoru“!). Nepoverenje u mejnstrim političke elite raste iz dana u dan, posebno kod mladih, među kojima nezaposlenost dostiže rekordne razmere, stvarajući osećaj jezive besperspektivnosti i očaja. Za to vreme, lovci na izgubljene duše s razlogom trljaju ruke, svesni da njihovo vreme (ponovo) dolazi.

Prosto je neverovatno kojom brzinom najgori ljudski otpad kao po komandi kreće da izmiljava iz svojih memljivih rupčaga, čim namirišu krv. Tom sam fenomenu prvi put svojim očima prisustvovao u vreme kad se Jugoslavija stala nepovratno cepati po šavovima, kada je svo ono sranje počinjalo.

Zastrašujuće sličan gut feeling danas ponovo osećam. Ali nije to ono što me plaši. Najporaznije je zapravo to što gotovo niko više nije u stanju da od drveća vidi šumu. Jer bez pravilne i celovite dijagnoze – nema ni delotvornog leka.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close