Kultura življenjaLifestyle

Bajaga i Merlin – umal poezija

Koliko je poezije u prijeratnim pjesmama Merlina i Bajage

Tražiti poeziju u pjevanim pjesmama jugoslovenskih inačica šansone, popa, rocka i ostalih muzičkih žanrova onoga što se kolokvijalno nazivalo zabavnom muzikom nemoguće je bez spomena grupe Merlin i njenog frontmena Edina Dervišhalidovića te Momčila Bajagića Bajage. Ne zato što su to pjesnici, već zato što među dijelom njihovih kolega i među njihovim fanovima postoji mišljenje da oni pišu “dobre pjesme”.

Ilustracije radi, evo za svakog od njih po jedna medijska kvalifikacija njihovog rada:

– Bajaga je bio i ostao pjesnik bezvremenskih stihova.

– Pjesnik u svakoj svojoj riječi, Dino je cijeli svoj život pretočio u stihove svojih uspješnica.

U tekstualnom smislu niti jedna njihova pjesma snimljena prije rata (kroz sve svoje kolumne u rubrici Pop poezija bavim se samo tim periodom) u cijelosti nije dobra. Oni imaju pjesnički vrijedne momente u pojedinim pjesmama, ali sve prije i poslije tih momenata te pjesme survava u banalnost, patetiku, opšta mjesta, površnost, jednom riječju u stihoklepstvo.

Krenut ću od Merlina. Njegov dobar stih je: “Taze otisci karmina na mome licu”. Taze je pridjev koji se obično koristi za pekarske proizvode. Znači da je nešto svježe pečeno. Međutim, nije to tako jednostavno zamijeniti riječju svježe jer od svježeg ima svježije, a od svježijeg najsvježije. Od taze nema taznije. Da izgovoriš taze, moraš imati nepogrešivi osjećaj za tu mjeru svježine, to je ono što je taman – također pridjev nepodložan komparaciji. U pjesmi je ta riječ iz pekarskog prebačena u ljubavni kontekst. Otisci su riječ koja nepogrešivo asocira na kriminalnu radnju. Pošto je uz to stavio karmin, onda je to preljub, što je u ljubavnim odnosima i gore od kriminala. Merlin je, ukratko, napravio savršen leksički odabir u ovom stihu. Riječi iz nepovezivih registara, pekarskog i kriminalnog, povezuju se u ljubavnom kontekstu. Stih je iz pjesme Pile u kandžama jastreba s prvog Merlinovog albuma Kokuzna vremena.

Evo cijele pjesme:

*Postavljen je sto, jelo se ohladilo.Vjetar ljubi noć, jeca radio.
Taze otisci karmina na mome licu,da znam bar s kim li si,ne bi mi pola jada bilo.
Soba kao nekad miriše na maline.Ljudi misle da sam sretan, a pola mene boluje.
Znam da sam kao pile u kandžama jastreba,ti dolaziš samo kad ti nešto zatrebai donosiš jutra puna laži i uvreda.
Kad sve saberem, podijelim i oduzmem,volim te, mada ni sam sebe ne razumijem.
Plove kroz san dragi gradovi,o, kako mi trebaju sad tvoji hirovi.
Ref:

*

U ovoj pjesmi najbolji stih obesmišljava ostatak pjesme u kojoj i nema drugih dobrih stihova. Nije uopšte jasno čiji su to otisci. Nema nikoga osim lirskog subjekta. Sto je postavljen i jelo se ohladilo. Ta koju je čekao nije došla i ona mu nedostaje. Nema ko da otkrije preljub, ako ga je uopšte i bilo. Najvjerovatnije da ta koju čeka ustvari čini preljub. Autor uspije da izvede zanimljiv stih, da zaintrigira, a onda ga u ostatku pjesme obesmisli.

A možda je i drugačije. Možda je njegova partnerica u vrijeme kad trebaju da večeraju naglo odlučila da izađe i poljubila ga na rastanku. Tad pjesma dobija smisao, ali onda ne valja stih jer je trebala biti upotrebljena druga riječ umjesto otisaka, koja ne konotira njegov preljub.

U svakom slučaju odabrana tema u poeziji je potrošena. Susreli smo se bezbor puta s ljubavnim nedostajanjem, nerazumijevanjem i preljubom tako da treba biti izuzetno inovativan da bi takva pjesma zaintrigirala slušaoca/čitaoca, što Merlin nije bio osim na moment u opisanom stihu.

I to je ono što ovog autora u percepciji mnogih čini pjesnikom. Ti momenti. Takva je jedna logička inverzija u pjesmi Jutro u Splitu kad kaže: “Mirišu palme na tvoju kosu”. Logičnije je da kosa miriše na palme. Kosa je ta koja mijenja i poprima mirise, pa može da miriše i na ovo i na ono, a palme uvijek isto. Ovom zamjenom, on je njoj, preko njene kose, dao trajnu vrijednost, da ona bude ta preko koje on identificira svijet. Može se toga napraviti koliko hoćete – nebo boje tvojih očiju, umjesto tvoje oči boje neba, ali bit će uspješno onoliko koliko je novo. Ovo s nebom i očima nije, ali ono s palmama i kosom jest.

Merlin ima i izuzetno duhovite momente u pjesmama. U pjesmi Duhovi konjaka refrenično se ponavlja: “Dobro jutro, čujem iz stomaka/ progone me duhovi konjaka”. Duhovi su dio velikih priča, obično dozlaboga patetičnih, pa se spominju u kontekstu prošlosti, naroda, grada i sl. Ili se odnose na drugi svijet. Ovdje ih je spustio u trivijalan kontekst i ozabavio ih. Duhovi konjaka su odlična metafora za mamurluk i ko zna koje sve fizološke simptome alkoholiziranja konjakom. Međutim, kao da je cijela pjesma napisana da bi se to reklo. Utisak koji pjesma ostavlja je da su svi ostali stihovi oblanda oko ta dva tek zato da bi tekst bio duži.

U pjesmi Cijela Juga jedna avlija postoji stih: “Vesela Estrada, zvjezdica parada”. Stih je zanimljiviji ako se Estrada piše velikim slovom jer se tada odnosi na sarajevski kafić u koji su zalazile sve estradne zvijezde Jugoslavije, ali i one koje su željele to postati. Stih je ironijski intoniran i kroz četiri riječi prikazuje sve moguće odnose na estradi. Neku veselu kafansku atmosferu, okupljanje estradnjaka i one male s estradne scene koji žele da budu viđeni, da budu u društvu s velikima, sklope neki posao koji će im pomoći u karijeri i sl.

Zanimljivi stihovi su i oni iz pjesme Ljubav nije paradajz u kojima Merlin infantilno pokušava definirati ljubav, tj. barem reći šta ona nije: “Ljubav nije paradajz/ mahni mi bar suzom iz tramvaja”. Od svih stvari prema kojima se olako odnosimo, on je izabrao paradajz i dobro je učinio. Barem u to vrijeme (1985) paradajz je bio nešto oko čega se nije moralo voditi računa, podrazumijevalo se da ga ima i da će ga biti u prekomjernim količinama za svakoga. To da ljubav nije paradajz ukratko znači da ju se ne može tretirati kao nešto što je dostupno na svakom koraku. Možda i zanimljiviji dio je onaj koji kaže: “mahni mi bar suzom iz tramvaja”. Prvo zato što se radi o tramvaju koji nije puno eksploatisan u ljubavnom kontekstu. Zaboravljen je hit grupe Stakleno zvono u kojoj lirski subjekt obećava djevojci da će joj kupiti tramvaj bijeli i korišten je u pjesmi Bijelog dugmeta, koja se i danas pamti, “Tramvaj kreće”. Obično su kod rastanaka u igri avioni, brodovi, vozovi ili se naprosto odlazi bez pominjanja prevoznih sredstava. Tramvaj pomjera kontekst iz romantičarskog stereotipa u prostor urbane srednjoklasne svakodnevnice. I druga stvar koja čini ovaj stih zanimljivim je “mahanje suzom”. To “mahni mi bar suzom iz tramvaja” je čežnja za stereotipizacijom ljubavnog rastanka iako kontekst tramvaja tu sliku uopšte ne čini grandioznom. To je zato što fizička udaljenost koja se može postići tramvajem ne korespondira dobro s emotivnom udaljenošću između partnera koju prekid ljubavne veze implicira. Dakle, “ljubav nije paradajz/ mahni mi bar suzom iz tramvaja” je stih koji suprotstavlja očekivanja od rastanka bazirana na pop kulturi onom rastanku koji se dešava u njegovoj realnosti. Ljubavni odnos gubi na smislu ako mu prekid ne odgovara bar u djelićima onim velikim rastancima iz ljubavnih filmova, pjesama, romana…

Ostatak pjesme je daleko ispod kvaliteta ovih stihova. Može se reći da jedni druge obesmišljavaju.

Pjesma Ne budi me, Seno ima čak dva dobra momenta i do refrena drži se dobro, ali refren jeftinom rimom, uz to nepravilnom, tu pjesmu, u poetskom smislu, obezvređuje:

*Ne budi me, mene se ne tiče,da l smrkava ili zora sviće.Nikad groznije ni nervoznije,samo ne reci mi da sutra bolja bićeš.*

Međutim, dvaput kroz pjesmu propulsira poezija. Takav je stih “Zima bosanska/ davno zaledila delta na mojim dlanovima”. Delta je ušće. Misli se na liniju života i ostale “rijeke”, tj. linije na dlanu iz kojih hiromanti čitaju sudbinu. Merlin ovom izvrsnom metaforom dočarava kako je u njegovom životu sve stalo. Život nema u šta da uvire, pretvorio se u baruštinu. I drugi moment u pjesmi je poređenje “ko slika izblijedjela postelja”. Postelja kao vrsta eksterne memorije, poput fotografije, gubi pamćenje jer suviše dugo u njoj nije bilo te osobe o kojoj pjesma govori.

U tekstualnom smislu najkvalitetnija Merlinova predratna pjesma je Uspavanka za Gorana B. Zbog refrena:

*Sa sjevera će valovi, k'o pjetlovi,i tuga će za koji metar…Skoro je na 202 odjavai pahulja u njena njedra.*

Merlin oneobičava emociju artikulišući je kao vremensku prognozu. Otud i eliptičnost iskaza koja je karakteristična za upotrebu jezika u medijima. Nedostaju glagoli koje je relativno lako rekonstruirati – tuga će tako nadoći ili narasti za koji metar, što znači da će preplaviti sve. I past će pahulja u njena njedra, što je tačka na kraj pjesme, ali, sudeći po tom da je ova pjesma istovremeno i molitva za ozdravljenje osobe o kojoj pjeva, pahulja se može tumačiti i kao tačka na kraj života. Stih: “Skoro je na 202 odjava” govori o sarajevskoj radijskoj stanici koja se zvala 202 i upečatljivo dočarava usamljenost lirskog subjekta koji samoću i teške misli prividno razbija slušanjem radija. Odjava znači kraj kontakta s vanjskim svijetom i susret sa samim sobom i sumornim mislima.

* * *

Drugi autor čijim ću se predratnim stvaranjem baviti, kako sam već u uvodu spomenuo, je Bajaga.

On ima pjesmu 442 do Beograda koja je bila najbliže pjesnički vrijednom ostvarenju.

*Ja imam krvotok od benzina,pred mojim očima ravan put,ovo je žestoka mašina,nebo mastilo, mesec žut.
Nisam blesav da brojim zvezde,brojim znake i linije,psi laju na karavane,a karavani prolaze.
Ref.Kao tanak snar, šušti prašina,442 do Beograda.Gume škripe bluz kilometara,442 do Beograda.
Mozak radi na kiseonik,ljubav okreće točkove,motor svetli ko svetionik,brzina skida okove.*

Iako su godine procvata naše zabavne muzike, prije svega pop-rocka, bile i godine ubrzane urbanizacije, većina autora se više oslanjala na pastoralne motive. Tako je Bijelo dugme pjevalo o konjima, kao i Divlje jagode, koje su, doduše, pjevale i o motorima. Kod Balaševića su to bile karuce i taljige. Slavljenja mašine gotovo da nije bilo. Ova Bajagina pjesma je rijetkost. I uradio je to na nimalo vulgaran način, za razliku opet od Dugmeta kojem je auto služio za seks: “Na zadnjem sjedištu moga auta”. Motor je svetionik, orijentir pomorcu, možda zalutalom, možda brodolomniku? Vjerovatno nijedan motor nijednog automobila nije doživio ljepše poređenje. Onda ta kiborgizacija čovjeka u stihu: “Ja imam krvotok od benzina” nosi sa sobom nešto futurističko, što je također bilo rijetko, što je možda i jedini primjer uz stihove grupe Denis & Denis: “Ako želiš biću ja, program tvog kompjutera” te nešto pjesnički kvalitetnije pesimistične prognoze budućnosti Atomskog skloništa. Zahvaljujući stihu “Brzina skida okove”, ovu pjesmu karakteriše i sentencioznost. Najljepše u ovoj pjesmi je ipak poređenje nevezano za automobile, nego za muziku: “Kao tanak snar šušti prašina”. Snar je opna za doboš i nema tačnijeg opisa zvuka “šuštanja prašine” od ovog Bajaginog. Radi se i o originalnom poređenju. Nije bilo puno autora koji su u pjesme unosili riječi iz muzičkog diskursa, a vjerovatno niko to nije radio koliko Bajaga. Pa odmah poslije tog stiha ima “Blues kilometara. I pritom zanimljivo je što i gume i prašina u ovoj pjesmi govore: “442 do Beograda”.

Međutim, velika Bajagina mana je bilo robovanje banalnostima i opštim mjestima. Tako u ovoj pjesmi, ničim izazvan, ima potrebu da nam kaže da je mesec žut ili da bespotrebno ubaci poslovicu o psima i karavanima.

Ima on to gotovo u svakoj pjesmi, a najpoznatije njegovo otkriće je vjerovatno: “Dobro jutro, ovo iznad vas je nebo”. Ili je ipak ono: “Život je kad si živ”?

Također, mnogo je tu nepromišljenosti koje se, paradoksalno, najviše pokazuje u nekim Bajaginim pjesmama koje su mu najhvaljenije. Tako je, naprimjer, u pjesmi Tamara.

*Ispred teatra Baljšojja sam te čekao satima.Tvoj beli hrt berzojje lajao pred vratima.
Na minus dvadeset i šest,Moskva je tonula u san,ja sam se topio k'o sneg,kada ga staviš na dlan.
Ref.Tamara, čekanje me strašno zamara,bele noći vetar šamara,a tebe nema.
Tamara, nikad nije bilo tužnije,da smo samo malo južnije,negde dole južno.
A ja sam bio strašno cool,i nisam padao na fore,da li je tako bilo hladno,i mornarima sa Aurore.
Mada si bila lepša od Nevei raskošnija od Jermitaža,ne bi te ček'o ni Žilber Beko,to bi za njega bila blamaža.*

Prema toj pjesmi je sam Bajaga bio kritičan. Doduše, kao grešku je naveo nešto što nije greška. što dodatno govori o njegovom (ne)poznavanju pjesničkog umijeća. On kaže da Neva i Ermitaž nisu u Moskvi pa da im samim tim nije mjesto u pjesmi. Po meni jest, jer nije nužno da on ljepotu Tamare poredi samo s moskovskim znamenitostima, može i uopšteno s ruskim. Međutim, to uopšte nije problem. Meni je prava enigma ovaj hrt. Pred kakvim on vratima stoji i laje? Pred vratima teatra? Nerealno je da na -26, dok Moskva tone u san, ispred vrata jednog od znamenitijih teatara na svijetu satima stoji jedan hrt i laje dok mu je gazdarica unutra, na sceni ili u publici ili u bifeu ili gdje god. Jednostavno se hrta ne vodi sa sobom u teatar da bi ga se ostavilo pred njim.

Ili Tamara stanuje blizu teatra odakle on može gledati na njena vrata? Ili ga on čuva, što bi trebalo naglasiti jer to bi dodatno dočaralo koliko je ustvari zaljubljen.

Druga stvar je što je iz pjesme nedokučivo da li je njemu toplo ili hladno. Na jednom mjestu kaže da se “topio ko sneg”, a na drugom se pita da li je kao njemu “bilo hladno i mornarima s Aurore”. Kad je bio cool i nije padao na fore? Tad dok je čeka ili nekad prije? Kakve fore?

Greška je “bele noći”. Ne može se raditi o množini jer on je nju čekao satima jedne noći, a ne više noći.

Onda tu je i stih “Ne bi te čeko ni Žilber Beko” kojeg upropaštava ovo “ni”. To “ni” se u ovakvom kontekstu upotrebljava samo kad se nekog želi obezvrijediti. Ne bi te čeko ni neko neugledan, beznačajan, a eto ja čekam. To je učinak veznika “ni” u tim poredbenim konstrukcijama. Stih bi bio dobar da nije toga “ni”. Preko Žilber Bekoa Bajaga pravi intertekstualnu poveznicu s njegovom pjesmom Natalie i time svoju pjesmu čini još manje značajnom. Bekoova Natalie je odmrzavala najveću geopolitičku krizu svog vremena, onu hladnoratovsku, dok nam Bajagina Tamara mucajući natuca o emotivnom odnosu jednog Jugoslovena prema jednoj Ruskinji.

Kad sam već kod Rusije, red je da spomenem i njegovu pjesmu Ruski voz. U njoj se opet napreže da dokaže dubinu emocije, ali ne bira prave riječi. Radi se o pukom nabrajanju. Ali pjesma ipak ima stih koji ilustrira već pomenutu Bajaginu sentencioznost: “Neće moći nikada olovka i hartija”. Taj stih govori o nemoći da se iskaže misao ili emocija i zanimljiv je jer se ta nemoć prenosi na zavadu između olovke i hartije, što je i slikovito i zabavno i dubokoumno svakom ko je jednom bjelinu papira doživio kao izazov. I, na kraju krajeva, donekle opravdava što u pjesmi Bajaga ipak ne zna riječima artikulisati dubinu emocije prema svojoj dragoj za koju tvrdi da ga razdire. Ruski voz mu je i najtačnija pjesma, dobro u tehničkom smislu izvedena, međutim potencira dubinu koju nijednom riječju ne opisuje, tj. to pokušava da uradi nekim neupečatljivim izrazima kao što je: “Tuga mi je velika, velika ko Rusija”.

S pravom mu mnogi jednom od najboljih pjesama smatraju Dobro jutro, džezeri. Pjesma govori o generaciji s kojom je džez na ovim prostorima gotovo zamro i dok ih se gleda i sluša osjeća se nostalgija za vremenima kad je bavljenje muzikom podrazumijevalo posvećenost i daleko veće umijeće nego u Bajagino vrijeme troakordnog tamburanja. Prva dva stiha posljednje strofe su tu posebno zanimljiva: “Bluza puni džepovi/ a na srcu štepovi”. Za džepove se inače veže novac, a u slučaju džezera to je ovdje bluz, što konotira i njihov sistem vrijednosti u kojem materijalno ne znači mnogo, zbog čega je i srce “poderano”. Stara priča, ali na originalan način rečena.

U pjesmi Tišina Bajaga ima dobar refren:

*Hajde Bože, budi drugpa okreni jedan krug unazad planetu,noć je kratko trajala,a nama je trebala najduža na svetu.*

Zazivanje Boga u pjevanim pjesmama je nešto najgore. Nema veće patetike od te. Međutim, kod Bajage je to ispalo simpatično. Bog tu nije pravdoljubivi sadist kao kod Bijelog dugmeta (Ako ima Boga, u paklu gorićeš), nego je drug. Posebno je zanimljiv spoj metafizike i mehanike. Neko ko je gospodar vremena fizički okreće planetu kao volan. Infantilan, ali poetski upečatljiv doživljaj.

I to je, manje-više, to. Bajaga i Merlin u poetskom smislu nisu imali dobre pjesme. Talent je neosporan i on na momente izbaci neki dobar stih, ali nije u stanju cijelu pjesmu izdići iznad banalnosti tekstopisanja. Oni možda nisu imali ni takvu ambiciju i to im kao muzičarima uopšte ne šteti. Oni s takvim tekstovima, ali uz muziku, glas, aranžman, kao svojevrsna sugestivna pomagala, uspijevaju željenu emociju i smisao do kraja slušaocima predočiti. Međutim, kad se bilo koji njihov tekst izdvoji iz tog konteksta, on prosto ne funkcioniše kao poezija, za razliku od ostalih autora analiziranih dosad kroz ovu kolumnu.

Reći za njih da su pjesnici, može samo neko ko im želi laskati.

Autor: Amer Tikveša, Prometej.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close