Crkva se previše usredotočuje na vlastite probleme, kaže pastoralni teolog Paul M. Zulehner. Upravo sada svijet treba resurse nade – Crkva bi mogla biti izvor za to. No, potrebna je također promjena unutar same Crkve. Kripto-klerikalizam se mora prevladati i ženama dati jednaka prava
Razgovarala: Jacqueline Straub; izvor: kath.ch
U svojoj novoj knjizi “Ljubav prema svijetu” na početku opisujete da Vas kao pastoralnog teologa muči noćna mora. Kako ona izgleda?
Paul M. Zulehner: Moja briga je da se Crkva uspješno reformira, ali da se u isto vrijeme posrnuli svijet ruši. Rat divlja širom svijeta: u Izraelu, Siriji, Maliju, Afganistanu, Ukrajini. Klimatska kriza pogađa našu prirodu; približavamo se nepovratnim prijelomnim točkama. Migracije su u velikom porastu. I u ovom dramatičnom vremenu Crkva se bavi sama sobom. Smatram da je ova implozija Crkve kobna.
Je li to kritika Sinode koja se trenutno održava u Rimu?
Zulehner: Indirektno. Intenzivno sam pratio Europsku kontinentalnu skupštinu u Pragu i uspoređivao teme s onima u Europskom parlamentu. U Parlamentu se raspravljalo o klimatskoj situaciji, migracijskoj krizi i o ratu u Ukrajini. S druge strane, u Pragu se raspravljalo o temama kao što su ređenje žena i celibat. Na misi je izgovorena samo jedna molitva vjernika za Ukrajinu.
Želim da budemo Božji zagovornici nade za svijet. Tako da svijet postane pravedniji i mirniji.
Što Vi zahtijevate?
Zulehner: Moramo što dublje ući u smisao Koncila i kao Crkva staviti svijet na prvo mjesto, uzimajući za primjer “Gaudium et Spes” i “Dei Verbum”. Crkva živi zaboravljajući Boga i postala je opsjednuta sobom. Želim da budemo Božji zagovornici nade za svijet. Tako da svijet postane pravedniji i mirniji. Ne trebamo Crkvu spašavati u datom vremenu kroz strukturalne reforme, nego trebamo sudjelovati u Božjoj ljubavi prema svijetu.
Kako Vi gledate na Sinodu?
Zulehner: Sva ova pitanja o celibatu, ređenju žena, spolnom moralu, neće biti odlučena na Sinodi. Ali nadam se da će nadolazeća decentralizacija i inkulturacija stvoriti dobre preduvjete za to. Dakle, potreban je unutarkatolički ekumenizam, jedinstvo u različitosti. To bi bilo korisno u dijalogu s drugim konfesijama i religijama.
Demokracije su ugrožene. Istovremeno papa Franjo naglašava da Crkva nije ni demokracija ni parlament. Smatrate li to opasnim?
Zulehner: Njegove izjave su nenamjerno kontraproduktivne. Crkva ima iste temeljne vrijednosti kao i demokracija. Savjetujem da se ne žalimo toliko na demokracije, jer nam ih desničarski pokreti žele ukrasti.
Što bi Papa umjesto toga trebao reći?
Zulehner: On bi mogao reći: „Mi nismo nikakva demokracija, ali imamo demokratska pravila.“ To uključuje hrabru kulturu rasprave u kojoj svi mogu glasati – što ne bi bilo besmisleno (bez duha!). Ako Papa prihvaća da u Crkvi postoji snaga Duha i da ona stoga ne može biti parlamentarna skupština, onda on smatra da u parlamentu ne djeluje Duh Božji. To je teološki nedopustivo.
Što je svijetu posebno potrebno u ovo vrijeme?
Zulehner: Svijet treba resursa nade s obzirom na mnoge krize. Strah raste, što dovodi do gubitka solidarnosti. Strah uzrokuje nacionalizam i nasilje. Mi kao Crkva, zajedno sa svjetskim religijama i ljudima dobre volje, možemo biti važan izvor nade u svijetu. Ovisi o našem zalaganju koliko ćemo posrćući svijet dovesti u ravnotežu.
Kada Crkva ženama uskraćuje ređenje, to se protivi evanđelju. To pokazuje da se radi o jednoj teologiji koja nije do kraja domišljena.
Što ako Crkva ne pronađe nikakve odgovore na ova pitanja?
Zulehner: Papa Franjo se bavi ključnim pitanjima svijeta. On stalno traži dijalog kako bi pridonio miru. Brine se za sve stvoreno i zahtijeva univerzalno bratstvo. Ako se ostvari to za što se Papa zalaže, onda sam ja optimističan.
Koja su najvažnija pitanja s kojima se suočavaju Crkva i svijet?
Zulehner: Postoje razne teme, na primjer, na području pravde ili jednakosti. Djeca trebaju zaštitu, jer se zlostavljaju spolno ili kao djeca vojnici. Vrijeme je da Crkva djeluje kao globalni lobi za žene. Crkva mora uvidjeti da način na koji trenutno postupa prema ženama nije pravedan.
Papa Franjo ipak imenuje žene na visoke službe.
Zulehner: Ključno pitanje je: žene i moć. Ako žene mogu biti krštene, one ne predstavljaju stolara iz Nazareta, već uskrsloga Krista. Jer Isus je prilikom uskrsnuća postao Krist. Kada Crkva ženama uskraćuje ređenje, to se protivi evanđelju. To pokazuje da se radi o jednoj teologiji koja nije do kraja domišljena.
Sve religije su prije ili kasnije dopustile da budu iskorištene za opravdavanje nasilja. Umjesto da se poveća povjerenju u Boga, njega se diskreditiralo, što je uzrokovalo bezbožnost.
Vi pišete da je pojam „katolički“ nekada imao osjećaj širine. Je li to još uvijek tako?
Zulehner: Sve do reformacije pojam „katolički“ bio je sveobuhvatan, jer se radilo o Bogu i o svijetu. Nakon toga je on obuhvaćao samo još Boga i katolike. Katolički je od univerzalnog postao konfesionalni. Ali uskrsli Krist je univerzalan, stoga to mora biti i Crkva.
Vi kažete da nema vremena. Zašto se Crkva mora brzo obnoviti iz vlastitih izvora?
Zulehner: Sve religije su prije ili kasnije dopustile da budu iskorištene za opravdavanje nasilja. Umjesto da se poveća povjerenju u Boga, njega se diskreditiralo, što je uzrokovalo bezbožnost. Ako religije žele pružiti nadu svijetu, moraju se obnavljati iz vlastitih izvora kako bi bile snaga za mir, pravdu i očuvanje stvorenoga.
Papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. stalno su naglašavali da Europa postaje bezbožna.
Zulehner: Desetljećima se bavim studijama vrednota u Europi. Europa nije bezbožna – kako su uvijek isticala ta dvojica papa – nego ideološki šarena i ima mnogo oltara. Naravno, zanijekati Boga je jedno, ali živjeti zaboravljajući Boga, nešto je drugo.
U svojoj knjizi upotrebljavate pojam „kripto-klerikalizacija“. Što pod time mislite?
Zulehner: Nakon Koncila se željelo svećeničku Crkvu pretvoriti u sinodalnu Crkvu naroda Božjega. U bogatim je zemljama svećenička Crkva pretvorena u modernu uslužnu – servis Crkvu. To je istodobno dovelo i do dodatnog klerikalizma.
Zanijekati Boga je jedno, ali živjeti zaboravljajući Boga, nešto je drugo.
I što to znači?
Zulehner: Istraživanja pokazuju da se mladi svećenici boje što uz njih ima visoko obrazovanih laika koji rade isto što i oni. Njima ostaje samo celibat, euharistijsko slavlje i sakrament ispovijedi. Na to reagiraju alergično i pitaju se: Što mi vrijedimo kao svećenici? To ih čini dodatno klerikalnim – iz straha od gubitka važnosti.
Što Vi savjetujete?
Zulehner: Pomoglo bi duboko razmišljanje o službi u Crkvi koja osigurava vjernost evanđelju.
Vi se također zalažete za deklerikalizaciju liturgije. Zašto?
Zulehner: Liturgijsko slavlje je zajednički događaj svih – ne samo čin jednog svećenika. Slavlje također govori o temeljnoj jednakosti i pozivu svih. To je temelj Crkve. Potrebni su nam ljudi koji su svjesni svog poziva i koji se neće dati izbaciti iz Crkve jer je, primjerice, neki biskup nepodnošljiv.
Paul M. Zulehner (83) je teolog i religiolog, bavi se i učenjem o vrednotama. Kao svećenik je do umirovljenja bio profesor pastoralne teologije na Sveučilištu u Beču. Bio je član Sveučilišnog vijeća na Sveučilištu u Lucernu do 2020. godine.
Njegova nova knjiga „Ljubav prema svijetu: Protiv zaboravljanja Boga“ objavljena je u nakladničkoj kući Patmos.
Prijevod: Predrag Mijić, polis.ba
Paul M. Zulehner /Foto: Jacqueline Straub/
