AUTOR: JOSIP KREGAR
Iskreno moram priznati nisam ljubitelj hrvatskog tipa demokracije. Dobro, imamo što imamo, sada će izbori i treba li tek tako reći da nije prava, da vlada nije vjerodostojna i da ljudi sve mane vjeruju u nju. To je točno, ali nije vrijeme za kritiku.
Možda očekujem previše. Možda je to radi toga što pravila, makar zakon, ne stavljaju sve natjecatelje u isti položaj.
Izborni zakon je pisan da bi zajamčio pobjedu HDZ-a, daje dodatne mogućnosti HDZ-u, kroz glasove dijaspore, paradoksalne granice jedinica, položaj zastupnika manjina, kontrolu nad medijima, naviku da se pomalo kradu glasovi.
Nije HDZ uvijek uspio u tome. Problem nije samo zakon i samo izborni sistem već i politička scena i karakterizacija ljudi koji se bave politikom.
Često sam se pitao zašto obrazovani i pošteni ne prolaze na izborima, a prođu egzibicionisti i zabavne budale? Čast iznimkama.
Je li zbog toga što poštenima i najmanji grijeh izgleda strašno, da se svima čini da je licemjer, a zlima se oprašta mnogo i priznaje pravo na grešku.
Od kakvog materijala su oni koji se bave politikom? Od potrošnog materijala jer se, u pravilu, brzo troše ili zamjenjivi su. Od kakvog ih materijala želimo graditi, a što imamo? Kakve želimo, a kakve dobijemo?
Politikom se rado bave ljudi posebnog kova. Oni su prije svega doneseni materijal, a tek potom dijele se prema njihovim idejama i vrijednostima, idejama i ideologijama.
Zapravo ideologije malo znače: fanatični vjernici u samoupravljanje, nesvrstanost, bratstvo i jedinstvo, bez većeg krzmanja postajali su uskogrudni šovinisti, praktični vjernici i ljubitelji (često izmišljenih) tradicija. Ideologije su samo etikete koje idu na, često isti, sadržaj.
Kod nas su glasni u politici ljudi koji imaju jaki osjećaj važnosti, ali slab osjećaj odgovornosti, nikakav osjećaj za druge. Vole koristiti jake riječi i pokazivati jake osjećaje (domoljublje, altruizam, solidarnost) kojih se u stvarnosti ne drže.
Tko se kod nas bavi politikom ima osjećaj važnosti i ambiciju uspjeti pod svaku cijenu. Zato su mnogi od njih fanatici, slijepi obožavatelji koji se zaklinju u neke vrijednosti, ali za njih se ne bi odrekli ničega.
Vrijednosti nisu cilj već sredstvo. Zagovaraju rat, ali ne bi u vojsku ili na front. Drže se radije ureda i kafića. Takvi su izdržljivi i neuništivi. To su i vođe i sljedbenici.
Ne jednom pokazalo se da su političke promjene (i porazi) privremeni. Zaluđeni ljudi se lakše nose s okolnostima i sudbinom, uvijek se prilagode i ne sjećaju se što su ranije mislili i govorili.
U politici onaj tko ima empatiju i odluke zasniva na osjećajima prije ili kasnije nađe se u situacijama kad ljubav i simpatija popuste, kad mora birati dobro za sebe. Zato ne razumiju što je odgovornost (na primjer, ostavka iz emocionalnih razloga).
U politici je korisno imati osjećaj da su svi protiv tebe, da će te izdati i najvjerniji prijatelji, politička paranoja koja svuda vidi zavjere i podmukle protivnike, što je zapravo često upravo tako.
U politici opstaju inteligentni, a još više uporni, bolji glumci i opsjenari kojima je politika izvor sreće i zadovoljstva. Duševna hrana im je moć, spavaju mirno jer se boje tek ljudi i protivnika, ne savjesti.
Nitko nema sve odlike, svatko ima bar jednu od ovih osobina jaču no prosječnih ljudi.
Svedeno na jednostavniju formulu: u hrvatskoj političkoj eliti veću sposobnost opstanka imaju intelektualno prosječni a moralno problematični i vidimo da se razlikuju po inteligenciji i znanju, prema sposobnostima, no obično mane vidimo onima koje ne volimo, a prednosti kod onih koje prigrlimo kao naše. Mane vidimo kad propadnu.
Uvod je imao za svrhu upozoriti da na politiku utjecaj nemaju samo vanjska pravila igre, ustavi i zakoni, već i glavne osobine ljudi.
Pojačajmo pitanje: kakve osobine ima hrvatska politička elita?
Vrijeme je pred izbore i sve se jasnije vidi tko je kakav. Uglavnom baš nisu elita znanja i duha, na listama se nalaze i pravi bukvani i neznalice koje to ne znaju prikriti. Na listama su i oni koji su se progurali ne zbog svojih kvaliteta već zbog svoje prosječnosti. Intelektualno prosječni, a često moralno problematični.
Darwin je otvorio Pandorinu kutiju idejom da je priroda područje borbe za preživljavanje najspodobnijih (survival of the fittest) gdje u prirodi opstaju oni koji imaju osobine koje ih čine superiornima da prežive kao vrsta.
Varijabilnost jedinki je slučaj a ne plan, načela i plemenita sila određuje koje su to stvari. Politika je posebno polje na kojima se osjeti zakon opstanka.
U politici opstaju one skupine, karakteri, koji se bolje prilagode pravilima nadmetanja. Kratko, jer to me muči, to nisu najbolji prema mojim kriterijima – plemeniti, pošteni i mudri.
To su grubi, često slabo pametni, no ambiciozni i bez principa, ponekad bolesnih rana na duši, glumci i bleferi.
Ne tražite, kao ja, da tamo budu pošteni i stručni. Takvi teško opstanu.
Znam, ali mi je teško odabrati sada na izborima kad će moj glas pomoći i onima koje ne cijenim. Zar je naša sudbina da stalno čepimo nos i biramo manje loše? Dajte mi barem više prioritetnih glasova. Mijenjajte izborni model da bih stvarno birao, a ne samo ubacivao listić.
Ne pišem ovo da bih iskazao svoj gnjev, nego i radi upozorenja da nije ništa gotovo, da u primordijalnoj borbi nema kraja, i da svu svoju inteligenciju usmjerimo protiv slijepe slučajnosti političkih ishoda, da se ne zavaravamo slabostima pokvarenjaka i glupana.
Ponekad na kraju ne pobjede dobri likovi i glumci već kraj određuju režiseri i scenaristi, darvinistički princip eliminacije.
Zli imaju neke urođene osobine korisne za pobjedu, a ako dodate i to da oni određuju pravila – pamet u glavu kod biranja. I glasanje protiv, korak je poboljšanju.
Intelektualno sposobne, načitane i zrele ličnosti pregaze pokvarenjaci, uporni, zagriženi, frustrirani, zavidni i zlobni. Oni će, ako treba, prekršiti pravila, kupiti suce i nadoknaditi sve svoje mane vještinom laganja, pretvaranja i beskrupuloznosti.
No nogomet je igra i zabava. Politika nije zabava i nije igra po pravilima.
Pribojavam se toga jer pravila politike i izbora u Hrvatskoj nisu neutralna i fer, a tumači pravila i izbornog ishoda nisu engleski lordovi već dinarski prevaranti.
Ja se ipak nadam. Ponekad na kraju ne pobjede dobri likovi i glumci već kraj određuju režiseri i scenaristi, ali kad već plaćam državu htio bih i slobodu izbora.
autograf
