Sarajevski atentat: Povodom 100-godišnjice Sarajevskog atentata (I)

“Uvjeren sam da Sarajevski atentat nije izazvao rat, već je on bio tek zublja koja je potpalila složenu lomaču ukrštenih interesa.” (Sudac istražitelj, g. Leo Pfeffer)

Piše: Hamdo Čamo
(tacno.net)

Uvod

Piše se godina dvije tisuće i četrnaesta. Godina koja će među mnogim događajima obilježiti 100-godišnjicu atentata u Sarajevu, događaj čiji će pucnji obilježiti početak ere krvavog Prvog svjetskog rata. Redovi koji slijede rezultat su istraživanja, hoda ivicom paralelnih svjetova, između želja i ostvarenja, prošlog i budućeg, hoda između evropskog i balkanskog, tradicionalizma i nacionalizma, između izdaje i veleizdaje, zakona i zakonitosti, prava i pravde, između mogućeg i nemogućeg.

Sarajevski atentat je cijelo stoljeće tema romana, filmova, pisanja i ‘zauzimanja stavova’. Nakon proučenog, često opisanog, tema ovih redova nije slijedila misao opštepoznatog. Činjenica je da postoji svijet koji o jednoj temi ima različita mišljenja. Bacati rukavicu u lice, zaoštravati, tjerati mak na konac, opravdavati ili optuživati – također nije cilj ovih redova. Misao vodilja je, prije svega traganje o postojanju urote, izdaje, o postojanju veleizdaje. Postojanje ili ne postojanje, umiješanost ili ne Srbije u atentatu, kakvo, zbog čega i zašto?!

Misao vodilja redova koji slijede nije cilj stvaranja podloge koja bi poslužila ukazivanju prstom na krivca odgovornog za početak Prvog svjetskog rata. Mada sam prilično siguran, da takvih – posebno ove godine – neće nedostajati. Uostalom, nešto takvo za svih deset miliona nastradalih u Prvom svjetskom ratu i njihovom statusu više sigurno ne može pomoći, pa ipak je dovoljan razlog da se ovoj temi priđe sa dosta odgovornosti. Upozorenje i opomena reći, daleko bi bilo pravilnije i svrsishodnije. Jedan tekst, više ili manje, neće promijeniti tvrde frontove i mišljenja. Krivac za početak Prvog svjetskog rata već davno je detektovan i poznat, a zove se nacionalizam.

Ono što je relevantno za temu Sarajevskog atentata, to su činjenice, argumenti i adrese autora. Od mnogih historijskih dokumenata “Stenogrami glavne rasprave protiv Gavrila Principa i drugova” izdižu se originalnošću argumenata.

Kada je riječ o odnosu Srbije prema atentatu, pred većinu autora koji pišu o ovoj nadasve osjetljivoj temi, traži se što manje subjektivnosti, a što veći nivo profesionalnosti i objektivnosti koju će, pored postojanja visokih tonova ključnih srpskih političkih mitova, „koji čine osnovu srpske politike, srpskog nacionalnog identiteta i jezgru srpskog nacionalizma“, biti jako teško prikazati. U prvom redu misli se na postojeće mitove o „Nebeskom narodu“ kao slici vječnog mučeništva, „Kosovskoj bitki“, „Svetom Dušanovom Carstvu“, „Svetoj Srpskoj zemlji“, „Svetom Knezu i Caru Lazaru“, „Svetom Savi“, te „Svetom Vidovdanu“.

Je li Gavrilo Princip ubica?

Pod predsjedanjem sudskog nadsavjetnika Luiđija Kurinaldija pred Okružnim sudom u Sarajevu od 12-23.oktobra 1914. godine vodila se glavna rasprava protiv 25 optuženika koji su sudjelovali i pomagali u izvođenju atentata 28. juna 1914. na austrougarskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda. Četvrtog dana suđenja Gavrilo Princip je priznao da je izvršio ubistvo nadvojvode Franje Ferdinanda. Kako je u vrijeme izvršenja atentata bio malodoban tj. nije bio navršio dvadesetu godinu života, nije osuđen na smrt, već je osuđen kaznom doživotnog zatvora a potom prebačen u Terezienstadt (Češka) u istu ćeliju u kojoj je kaznu prije njega izdržavao poznati vođa otpora protiv austrougarske okupacije 1878. Hadži hafiz Lojo iz Sarajeva. Malo je ko vjerovao u ubjeđenje da će se ubistvom nadvojvode uništiti Austrija. Ono što nije uništio atentat, uništio je rat. Austorugarska monarhija neće doživjeti kraj rata.

Stenografske zabilješke na bosanskom jeziku vođene su prije i poslije podne od strane dvojice stenografa koje su radi slanja u Beč i druge evropske gradove prevođene na njemački jezik.

Prisustvovanje suđenju bilo je omogućeno malom broju privatnih lica, lica sa posebnim propusnicama, dok su za štampu bili prisutni novinari listova: Sarajevski dnevni list, Bosanska pošta, Hrvatski dnevnik. Iz Evrope bili su prisutni jedino novinari iz Budimpešte, predstavnici lista Peštanskog žurnala i Dnevne pošte iz Beča.

Državni Arhiv NR BiH u Sarajevu, odobrenjem vijeća NR BiH (3868/54, 11.5.1954.) objavljuje stenografski zapisnik sa suđenja Gavrilu Principu i drugovima. Potvrđuje se da je prepis teksta stenograma autentičan. Svaka riječ sa suđenja postavljena je onako kako je ona na suđenju bila izgovorena.

„Ovi prepisi učinjeni su sa službenih tekstova iz arhive bivšeg Zajedničkog ministarstva za Bosnu i Hercegovinu (tzv.“Bosanske arhive“) u odjeljenju za štampu Ministarstva Inostranih poslova u Beogradu. Jedan primjerak bio je u svoje vrijeme dat francuskom publicisti Albertu Moussetu, tada direktoru beogradske „Agencije Avala“ koji je sa njih priredio francuski prevod, izdat u Parizu 1930 godine“.

Pretpostavlja se da su službeni tekstovi odneseni za vrijeme Drugog svjetskog rata u Njemačku ili Austriju. Jedan izvoran prepis sa službenih tekstova čuva se u Državnoj arhivi Srbije u Beogradu.

Sačuvani su zapisi saslušanja: Nedeljka Čabrinovića, Gavrila Principa, Trifuna (Trifka) Grabeža, Danila Ilića, Vase Čubrilovića, Cvjetka Popovića, Veljka Čubrilovića, Miška Jovanovića, Lazara Đukića, Ive Kranjčevića, Marka Perina, Nikole Forkapića, Dragana Kalembera, Miže Mičića, Jakova Milovića, Obrena Miloševića, Mitra Kerovića, Jove Kerovića, Blagoja Kerovića, Cvijana Stjepanovića, Ivana Momčinovića, Franje i Anđele Sadilo, zatim svjedoka, generala Oskara Poćoreka, grofa Haraha, te mnogih drugih.

Sačuvani su zapisi osuda, dijelovi koji se tiču smrti Nedeljka Čabrinovića i bolesti Gavrila Principa koji je „čuvši da je Srbija zauzeta i da je kralj Petar pobjegao bio teško potišten, a posve satrven kad je čuo da je umro Nedeljko Čabrinović“. Sačuvano je i nekoliko fotografija koje se odnose na Sarajevski atentat.

Navodi poznatih, ali i anonimnih autora tih i kasnijih vremena s neskrivenom namjerom upućuju na umiješanost Slobodnih zidara u atentat u Sarajevu, posebno ‘Narodne odbrane’ čiji su vodeći članovi pripadali loži Slobodnih zidara u Srbiji, a članovi Mlade Bosne da se prikažu kao ‘degenerici’ iza kojih stoji internacionalna masonerija. O učešću masona u atentatu „postavio je u javnosti pater Puntigam“, dok Mousset tvrdi da iza Principa i drugova stoji „Crna ruka“. Dok za jedne mnogo toga ispada tek potvrda da iza svega stoji igra odbijanja svake odgovornosti ‘od glavnog inscenatora Solunskog procesa’, za druge je opet samo nastavak beskrajne priče o zakulisnim igrama i urotama. Velikosrpska propaganda iz Srbije smatrana je sama po sebi veleizdajom jer je zaluđivala i tjerala Srbe protiv Monarhije, a među učenicima i djecom propagirala odvajanje Bosne i Hercegovine silom iz naručja Austro-Ugarske Monarhije. „Da ta propaganda potiče od zvaničnih krugova, imade mnogo i mnogo dokaza. Ponajprije čitala se tude izjava srpskoga majora Sokola, to je časnik srpske vojske, gdje on veli: „Naš neprijatelj sa sjevera opasan je i bezdušan, jer je kulturan i jači. On u svojim prohtjevima nezasitim drži milijone naše braće u lancima, oduzimajući im slobodu. Njima treba što brže pomoći. Njih ne smijemo ostaviti na milost i nemilost groznoga neprijatelja“ i t.d.

Branitelji optuženih su dr. Max Felbauer (branio Principa, Blagoja Kerovića i Nikolu Forkapića); dr. Konstantin Premužić, advokat (Čabrinović, Jovanović, Zagorac, Kerović Mitar); dr. Srećko Perišić, advokat (Popović, Stjepanović, Momčinović, Franjo i Anđela Sadilo); Franz Strupl, sudski savjetnik (Grabež, Mičić, Kerović Jovo, Perin); dr. Rudolf Zistler (Čubrilović Veljko i Vaso, Kranjčević, Kerović Neđo); Malek Wenzel (Ilić, Đukić, Kalember, Milošević i Milović).

Postoji zapisana primjedba da „Srbi često miješaju pojam nacije sa pojmom religije, nazivajući vjeru srpskom umjesto pravoslavnom“. Iz zapisa sa saslušanja Nedeljka Čabrinovića pojašnjena je ideja „o ujedinjenju svih Srba pod jednom krunom i uspostave starog Dušanovog carstva“. Za potvrdu i provođenje takvih ideja za pripadnike „Mlade Bosne“ dovoljna je bila jedna riječ-lozinka, „Srbin“. Na to ukazuju njihove neposredne veze, zanimanja, interesovanja, osobe, kao i mjesta njihove obuke i boravka.

Gavrilo Princip, rođen 13. Jula 1894., rodom iz Grahova, selo Obljaj, učenik Gimnazije u Beogradu, VIII razred, pravoslavne vjere, neoženjen, nekažnjavan, na saslušanju 15. oktobra 1914:

Predsjedatelj: Smatrate li se krivim?
Princip: Nijesam zločinac, jer sam uklonio onoga koji je činio zlo. Mislio sam dobro.
Predsjedatelj: Što ste nju usmrtili (misli na vojvotkinju Hohenberg)?
Princip: Nju nijesam htio, nehotice sam je ubio.
Predsjedatelj: Ne smatrate li se krivim?
Princip: Ne.

Iz daljeg ispitivanja moguće je spoznati da je ideologija grupe koja je učestvovala u atentatu nacionalistička koja svoje političke spoznaje i ciljeve stečene u Beogradu planira provesti terorom, a glavni motiv je „osveta za sve muke koje podnosi moj (Srpski op.a.) narod pod Austrijom“, naglašava Princip.

Predsjedatelj: Kažite onda kad ste prvi put saznali da će doći u Sarajevo prestolonasljednik?
Princip: Već u mjesecu martu čitao sam o tom u novinama.
Predsjedatelj: Jeste li tada došli na misao da izvedete atentat?
Princip: Jesam.
Predsjedatelj: Ali za atentat su potrebna sredstva?
Princip: Razmišljali smo o tom, na koji način da ih nabavimo. Tom prilikom smo govorili i o Narodnoj Odbrani.
Predsjedatelj: Kad ste uzeli oružje?
Princip: Na dan atentata iz kuće Ilićeve.
Predsjedatelj: Kako je to bilo?

Princip: Ja sam oko 8 sati izašao iz kuće i pošao šetati. Gledao sam da nađem kojeg druga da ne bi bio napadan i slučajno sam se sreo sa Špirićem. Kasnije je pristupio k nama još jedan drug i mi smo šetali i razgovarali o običnim stvarima. Najprije smo bili u parku. Ja sam htio da ondje ostanemo ali su oni htjeli da idemo na korzo. Na to nijesam pristao jer sam morao ići na mjesto odakle sam htio počiniti atentat. Tako sam šetao blizu onog mjesta. U to sam čuo prasak bombe. Znao sam da je to učinio jedna od naših ali nijesam znao koji. Potrčala je svjetina, automobili su stali, mislio sam: sve je svršeno. U to sam vidio gdje policija vodi Čabrinovića. U taj momenat pade mi na pamet da ga ubijem da se tako ne bi dalje znalo, a onda bi se sam ubio. Ali od toga sam odustao kad sam opazio da automobili prolaze. Automobili su prošli, ali ja nadvojvode nijesam vidio. Pošao sam na Latinsku ćupriju i tu sam dočuo da je i jednom automobili bio nadvojvoda, ali da nije od bombe ozlijeđen. Sada sam razmišljao, kuda da se postavim. U novinama sam čitao program kuda bi imala povorka da krene. U to je pristupio k meni jedan poznati gospodin i spomenuo mi, kako je neko pokušao atentat i nadodao: Vidim li, kakva je to glupost? Ja sam šutio. On me je pozvao na stranu. Ja sam mislio da je špijun, da me hoće da prekopa. U to je nadošao automobil, ja sam izvadio revolver i pucao na nadvojvodu dva puta.

Predsjedatelj: Jeste li drugi put ciljali gospođu?
Princip: Nijesam. Ja sam samo vido da još neko sjedi u automobilu. Htio sam još da ubijem poglavara zemlje Potioreka.

(Pauza..)

Vezni igrači u pripremi atentata i nemali broj dodirnih tačaka sa srbijanskom vladom ukazuju na znanje i postojanje saučešništva. Srbijanski državni činovnici, među mnogima, Ciganović i major Tankosić (komandant četničkih odreda iz balkanskih ratova) izvršili su pripremu, obuku u gađanju na Topčiderskom strelištu, obezbjedivši i dio logistike. Bombe, pištolje brovning, municija, stotinu dinara, pisma za pogranične organe, otrov cijankalij, blagoslov su srbijanske vlade i Narodne Odbrane za ubistvo nadvojvode Franje Ferdinanda.

Mehmedbašić i Čabrinović trebali su djelovati zauzevši pozicije kod Ćumurije mosta, ostali su se rasporedili kao rezerva sve do Careve ćuprije.

Poslije atentata Trifka Grabeža žandari su uhapsili u Prači u društvu učiteljice Lalić, dok su navodno krenuli u Višegrad u posjetu.

Nedeljko Čabrinović, zbog maloljetnosti osuđen na 20 godina robije, obolio od tuberkuloze u Terezinu.

Vaso Čubrilović također zbog maloljetstva osuđen na 20 godina robije. Nakon raspada A-U Monarhije, otpušten iz zatvora. Studirao je povijest te je kasnije radio kao univerzitetski profesor i u režimu za vrijeme Josipa Broza Tita bio ministar šumarstva.

Veljko Čubrilović, Vasin brat, februara 1915. je u Sarajevu, u kasarni „Filipović“ zajedno sa Miškom Jovanovićem i Danilom Ilićem obješen.

Trifun „Trifko“ Grabež, zbog maloljetnosti osuđen na 20 godina teške robije i prebačen u Terezin. Umro je 1918. godine od tuberkuloze.

Ivo Kranjčević osuđen na 10 godina teške robije i prebačen u Terezin.

Muhamed Mehmedbašić kao jedini učesnik atentator nije uhvaćen, jer se odmetnuo u Crnu Goru. 1917 će zajedno sa Dragutinom Dimitrijevićem Apisom biti uhapšen zbog urote protiv Aleksandra Karađorđevića i biti osuđen na 15 godina zatvora. 1919 će biti amnestiran i vratiće se u Sarajevo gdje će voditi skroman život vrtlara i stolara. Umro je za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Cvetko Popović je zbog izdaje osuđen na 13 godina zatvora. Nakon raspada A-U pušten je iz zatvora. Kasnije je postao kustos dijela etnografskog muzeja u Sarajevu.

28. juna 1917., povodom treće godišnjice ubistva, A-U Monarhija je dala izgraditi i postaviti ogradu na Latinskoj ćupriji, koja nosi taj naziv jer predstavlja najkraći put do rimokatoličke katedrale i 12-metarni spomenik u čast Franje Ferdinanda i Sofije. Na spomeniku je bila ispisana molitva koju su prolaznici mogli pročitati u čast žrtava atentata. Spomenik je bio sačinjen od dva stuba, velike ploče sa figurama ubijenog para, male udubine za cvijeće i svijeće. Krajem 1918. Kraljevina SHS je naredila da se spomenik skine i pospremmi u muzejski podrum. Altar spomenika dignut je u zrak 1919. godine.

Bibliografija:

1) Dr. Vladimir Kesterčanek, Autentični stenografski zapisnik sudbene rasprave protivu Gavreila Principa i drugova. Nova Evropa, Zagreb, 26 III 1934, 73 i d. Obzor, Zagreb, 25 II 1936;
2) Leo Pfeffer, “Istraga u Sarajevskom atentatu”, Zagreb, 1938
3) Prof. Vojislav Bogićević, Sarajevski atentat, Stenogram glavne rasprave protiv Gavrila Principa i drugova, 1954. Državni Arhiv NR BiH, Sarajevo; 4) Bosnische Post, Sarajevo, 1914 br., 231 od 12 X 1914;

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close